Kad netko u 68. godini objavi album pod nazivom »Old Sock« (Stara čarapa) onda je jasno da mu ne nedostaje smisla za humor i samoironiju, a da je tome tako potvrđuje i naslovnica 21 studijskog albuma Erica Captona.

S omota nas umjesto brojnih ranijih naslovnica njegovih ploča na kojima je dominirao pomalo romantizirani lik gitarista koji je za života stekao status legende – podsjetimo, još tamo 1967. godine po Londonu su se pojavljivali grafiti koji su tvrdili »Clapton je Bog« – sada gotovo nezainteresirano i s blagim čuđenjem gleda neki postariji neobrijani tip s naočalama i laganim ljetnim šeširom, a iza njega su palme raja pod suncem. Gitari ni traga. 

  Slavlje glazbe

No, suprotno tom autoironijskom pristupu i minimalističkom konceptu izgleda naslovnice, ono što album sastavljen od 12 pjesama i pedesetak minuta glazbe nudi, pravo je malo slavlje različitih glazbenih pravaca – bluesa, reggaea, countryja, soula, jazza…

Opojna gitara

Novu Claptonovu pjesmaricu otvara »Further Up Down the Road« koja unatoč sličnosti naslova s njegovim velikim blues hitom iz sedamdesetih nudi nešto drugo, točnije čisti razigrani reggae u kojem svirajući benjo i harmoniku oduševljava stari maher Taj Mahal na čijem se albumu pred šest godina prvi put ova pjesma i pojavila.

Novi susret s legendom potom nudi skladba »Angel« koju je napisao i uz Claptona je izvodi nedavno umrli J.J. Cale briljirajući, kao i obično, opojnim i nježnim zvukom svoje gitare i baršunastoga glasa na granici šapta.

»The Folks Who Live On the Hill« obrada je pjesme Oscara Hammersteina i Jeroma Kerra iz davne 1937. godine pa je i sva u tom jazzy stilu potpomognuta zvucima akustične gitare.

Tek u »Gotta Get Over«, četvrtoj pjesmi albuma, na svoje će doći oni za koje je Clapton prije svega žestoki blues gitarist, ali će taj sirovi rhytam and blues zvuk već u sljedećoj pjesmi u nježnije vode vratiti sjajna ljubavna reggae balada Petera Tosha »Till Your Well Runs Dry«, da bi potom uslijedio, uz gostovanje Paula McCartneyja, još jedan jazzy-be bop-swing trenutak u »All Of Me«, još jednoj posveti dobu davnih tridesetih godina prošlog stoljeća. 

   Nešto mlađa od tog doba je »Born To Loose« koju je 1943. godine napisao Ted Daffan, a proslavio šezdesetih divnom izvedbom Ray Charles. Claptonova verzija poštuje country obrazac te gubitničke ode i pretvara se u jedan od ponajboljih trenutaka albuma.

No, ta bi se ocjena mogla dati i izuzetnoj izvedbi čuvene Gary Moorove »Still Got the Blues« koja u Claptonovoj verziji uz neizostavni blues nudi i tračke jazza i soula potvrđujući nedvojbeno umijeće Claptona kao gitarista. 

  Ljubavni link

Čuvena »Goodnight Irene« još je jedna posveta country prošlosti iz koje se odmah prelazi u neobičnu, ali vrlo uspješnu soul/reggae kombinaciju Otis Reddingove pjesme »Your One and Only Man« da bi tren potom ta reggae razigranost bila nastavljena u »Every Little Thing« prošaranoj znalačkim korištenjem gitara u klasičnom pop obrascu.

Za završetak, u skladu sa željom prisjećanja na (bolju) prošlost, Clapton ostavlja temu Georga Gershwina »Our Love Is Here To Stay« u kojoj nas opet ukupnim ozračjem klasičnog jazz orkestra obogaćenog Clapton-soundom vraća u tridesete godine prošlog stoljeća. 

   Šarolikost u glazbenim stilovima Clapton ne slijedi kad je riječ o temama. Naime, najveći dio pjesama čiste su ljubavne pjesme. Bolje rečeno, u taj krug ne spadaju samo »Angel« koja slavi život ulice te vidljivo socijalna »The Folks Who Live On the Hill« koja govori o tipičnom sanjarenju siromašnih koji jednog dana žele imati kuću na brdu ponad grada gdje žive bogataši.

Velikani glazbe

Iz popisa pjesama vidljivo je da Clapton na ovom albumu nije žudio za stvaranjem nečeg novog (svega su dvije od 12 pjesama potpuno nove – »Gotta Get Over« i »Every Little Thing«), već mu je nakana bila obraditi neke od pjesama koje je volio kao dječak i tinejdžer.

Učinio je to na sjajan način, darujući svakoj od njih svoj pečat, čime je iznova oduševio publiku koja će itekako moći uživati u njegovim obradama jazz hitova tridesetih, country standardima druge polovice dvadesetog stoljeća ili pak reggae, soul i blues pjesama oplemenjenih neponovljivim zvukom Clapton-gitare.

Odlična reakcija tržišta – u SAD-u je album došao do 7. mjesta top ljestvice najprodavanijih albuma, a u Engleskoj do jedanaestog – također pokazuje da je riječ o pažnje vrijednom albumu kojim se Clapton pridružuje skupini starih majstora (Dylan, Cohen, Springsteen, Cocker, McCartney, Bowie, Rod Stewart, John Fogerty…) koji su ove i prošle godine objavili iznimno kvalitetne albume, potvrdivši kako im ni poodmakla životna dob ne smeta da još jednom naprave sjajnu ploču i potvrde svoju nedvojbenu nadarenost zbog koje su postali i ostali velikani rock glazbe.