PULA/OPATIJA – Nakon što je nastupio na velikoj pozornici Istarskog narodnog kazališta u Puli kako bi predstavio album »2 for Tango«, najnagrađivaniji hrvatski jazz skladatelj i multiinstrumentalist Elvis Stanić sa svojim AIRes Collectiveom održao je koncert i u opatijskom centru »Gervais«.

U Puli je Stanić nastupio s bendom koji osim njega čine i pjevačica Alba Nacinovich, basist Goran Rukavina, bubnjar Žiga Kožar i pulski klavirist Leon Brenko.

Petar Pan i jagode

Obično se o ovakvim koncertima govori kao o glazbenim putovanjima i glazbenim pričama, no ovaj put se zbilja radilo o jednom i o drugom jer je Stanić pričao o svim pjesmama koje je izveo, a počeo je skladbama s novog albuma koje su inspirirane Argentinom i tangom, da bi taj repertoarski ciklus završio na obali hrvatskog Jadrana.

Taj tango opisuje stil koji se ne vezuje samo uz glazbu, no Stanić je upozorio da je više od toga, u njemu ples diktira ono što će se svirati, a ne obrnuto.

Iako je poznat i cijenjen kao vrstan jazz (i ne samo jazz) gitarist, Staniću je to bila prilika da se vrati svojoj prvoj ljubavi – harmonici, instrumentu koji također ima veće mogućnosti no što laici predmnijevaju, pa je njegovo skidanje gitare i uzimanje harmonike imalo i simbolički značaj.

Toj staroj ljubavi vratio se nakon što je čuo kako svira Richarda Galliana, kojeg je imao prilike i upoznati. Kako je objasnio Stanić, postojala je energija, magija, koja je čekala da izađe kroz ovaj instrument, a to se čulo i u Puli.

Publika koja je došla uživala je u novim i starim, nekim čak i vrlo poznatim skladbama, a dobra atmosfera je bila sve bolja kako je koncert odmicao. Jasno je da su Stanić i kolege došli itekako spremni – uostalom, sam Stanić ima karijeru koja traje više desetljeća – ali poznati se glazbenik prisjetio anegdote s pokojnim velikim Boškom Petrovićem u njegovom klubu.

Stanić je tada s bendom pokušavao uvježbati novu skladbu, no nije išlo dok mu legendarni »jazz guru«, kako ga je opisao, nije objasnio da prvo mora imati naziv pa je Petrović u naletu inspiracije odabrao »Peter Pan picking strawberries«, odnosno u prijevodu »Petar Pan bere jagode«.

Čini se da Stanić baš nije bio uvjeren, ali prihvatio je sugestiju velikog majstora i skladba je konačno dobila svoj oblik te su je uspjeli odsvirati u cijelosti da bi na koncu osvojila i Porina.

Čudnije od mašte

Davno je to bilo, tako da sada Stanić može doći na pozornicu gradskog kazališta i s primjerenom kombinacijom samouvjerenosti i malom dozom opreznosti odlično izvesti zahtjevnu »Waltz for Nicky«.

Jednako kao što se povremeno može vratiti hrvatskim etno skladbama i toj tradiciji za koju je ostao vezan primjerice kroz izvedbe međimurske »Baroš, oj Barice«, dubrovačke »Zelene naranče« ili pak legendarne dalmatinske »Ju te san se zajubija« čija je najava već izazvala uzdah oduševljenja kod publike, a koja je ostavljena za bis.

Kraj onog glavnog dijela, prije bisa, također je vezan za tradiciju, ali onu Stanićevu osobnu, a odnosi se na izvedbu pjesme »Kisha«.

Tu pjesmu uvijek izvodi na kraju koncerta, a prema njegovoj priči (koja bi se jednog dana mogla pretvoriti i u legendu), pomogla mu je barem dvaput da rastjera kišne oblake koji bi se nakupili dok je svirao. Tu priču Stanić priča istovremeno nasmijan i ozbiljan, jer, eto, stvarnost je ponekad čudnija od mašte.

Dok ta kompletna koncertna izvedba napreduje, Stanić ne koristi samo instrumente nego i svoju neposrednost kako bi uspješno šarmirao publiku i priredio joj nešto više od koncerta.

Njemu je važno da se poveže s publikom, on želi nešto reći, pokazati što ima, pa i skromno pohvaliti se, pokazati svoje kolege, ali također i malo podučiti publiku jer uvijek ima nešto što se može naučiti i to na ovakav nenametljiv način.

Ima također i još puno skladbi koje bi Stanić mogao izvesti, no sigurno ćemo ga čuti i vidjeti još koji put.