Svestrani glazbenik – gitarist, harmonikaš, skladatelj i producent – Elvis Stanić nastupit će u utorak, 7. svibnja, u Maloj dvorani »Lisinski«, na posljednjem ovosezonskom koncertu sezone Jazz.hr 2012/13. U povodu proslave pedesetog rođendana, Stanić ovim koncertom publiku poziva na glazbeno putovanje Mediteranom – Istrom i Dalmacijom, ali i Portugalom, Sardinijom, zemljama Magreba i Bliskim Istokom. 

   Uz stalne članove njegovog Elvis Stanić Group, nastupit će i gosti: pijanisti Andrea Vicary i Neven Frangeš, bas gitarist Mario Mavrin te pjevač i gitarist Ibrica Jusić. 

   Tijekom dugogodišnje glazbene karijere Stanić je osvojio brojne nacionalne i međunarodne nagrade za glazbenu umjetnost i kulturu, među kojima 16 Porina i 7 nagrada Status, a 2008. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. 

  Kako ste osmislili program za slavljenički koncert u Lisinskom?

   – S obzirom da ću skoro prebaciti pola stoljeća glazbe i života preko leđa, smisao ovog koncerta je, s jedne strane osvrt na bitne glazbenike, projekte i sve ono što sam radio proteklih godina, ali i nagovještaj nečega što se tek spremam učiniti. Naime, htio sam na jednom mjestu skupiti najdraže prijatelje i kolege s glazbene scene, i to uglavnom one s kojima do dan danas surađujem, sviram i snimam – dakle predstaviti živuću glazbu, a ne samo »one night show« projekte, kojih je bilo mnogo… 

  Alvarel ili pjesma

Koje ste goste, glazbenike, pozvali da uveličaju svečani koncert?

   – Na pozornici će se, uz moj sjajni dugogodišnji band koji sačinjavaju Branimir Gazdik, Goran Rukavina, Maasej Kovačević i Meri Trošelj, ovom prigodom upotpunjen s Tončijem Grabušićem, redati mnoštvo glazbenika: Andrea Vicary, Tamara Obrovac, Neven Frangeš, Mario Mavrin, zatim bivše članice »Putokaza« Nataša Tonković, Nataša Uljan, Vana Gović i Martina Vrbos, a osim toga pridružit će mi se i Ibrica Jusić, dakle sve dragi kolege i prijatelji s kojima sam radio i svirao. Žao mi je samo što na koncertu zbog ranije dogovorenih obveza neće nastupiti dvoje izuzetnih ljudi s kojima sam surađivao – Josipa Lisac i Oliver Dragojević. 

   – Svaki od ovih glazbenika ili glazbenica, posebna je priča, i glazbena i životna. Pokušat ćemo koncert osmisliti kao jedno kontinuirano glazbeno i životno putovanje, kao niz glazbenih krajolika i scena koje mijenjaju kadar i ugođaj onako kako se mijenjaju ljudi na pozornici. Nije mi niti želja, a ni namjera naprosto izredati goste, već »oslikati« prostor glazbom, različitom glazbom i zvukovnim bojama. Na neki način to je i smisao svega što radim u svojoj karijeri – uživam u svim mogućim glazbenim izričajima. 

  Gdje je tu jazz?

   – Jazz je, na sreću, ona poveznica, onaj »agens« koji upravo sve to omogućuje. Za mene, a i za većinu ljudi s kojima radim, jazz je stil, komunikacijski jezik kojim svi mi govorimo, pričamo priče iz drugih glazbi. Bilo bi teško išta ispričati kad ne bismo poznavali jezik i komunikacijske vještine, u ovom slučaju to je jazz. Naravno, i jazz se mijenja. To više nije nužno glazba prošlog stoljeća, međutim temeljni elementi su uvijek prisutni – uvijek se swinga, uvijek se improvizira. To nas čini specifičnima, drukčijima u odnosu na, primjerice klasične glazbenike. 

  Zašto volite ostvarivati kratkotrajne suradnje s novim glazbenim prijateljima, obogaćujući tako svoj jezik i proširujući glazbene vidike?

   – Zbog toga što želim i moram još puno, puno učiti. Svaki susret s divnim ljudima i glazbenicima je nova škola, svaki drugačiji koncert još je jedan »položeni ispit« u razumijevanju beskraja kojeg ponekad zovemo glazbom. 

  Koji su glazbeni i ne samo glazbeni događaji obilježili vaš život i glazbenu karijeru?

  Zašto svirate upravo gitaru i na koji način mijenjate konvencije gitarizma?

Instrument »na dah«

Vremenom, postala je doslovno dio mog tijela. Kuhao bih, telefonirao, jeo, pio, slao mailove, zaspao, sve to s gitarom oko vrata. Rekao bih da sve ono što svaki dan radim, što mislim, to odsviram. 

  Kako se poznavanje sviranja harmonike uklopilo u vaš multietnički glazbeni pristup?

   – Harmonika je instrument koji otvara vrata u druge glazbe. Pri tom ne mislim na one stilske pravce tipične za harmoniku, već bolje rečeno, tipične za mogućnosti tog instrumenta, a one su beskrajne. Harmonika je instrument »na dah«, njime se diše, isto kao i s bilo kojim puhaćim instrumentom, i to je ono što tu vidim kao specifično. Ne kao glazbalo koje istovremeno svira melodiju i »pratnju«. 

   Čini mi se da je upravo taj stav udaljio harmoniku od svoje biti – od malenog piska koji titra pod nečijim dahom. Za mene je razlika između usne i klasične harmonike samo u veličini. Poslušajte Richarda Galliana, velikog francuskog harmonikaša! On frazira kao Toots Thielemans, kao da svira svojim dahom, a ne mijehom. To je ono što me zanima i gdje pokušavam nešto reći, bilo u jazzu ili nekom drugom izričaju. 

  Što vas nadahnjuje u skladateljskom radu i kako želite ostvariti osebujan skladateljski jezik?

Jazz za svakoga

  – S neba na zemlju. Organizirati i održavati jazz koncerte je način na koji se uopće jazz, a i svaka druga glazba, održava na životu. Bez koncerata nema publike, bez publike nema novih glazbenika, bez glazbenika nema glazbe. I zatvorili smo krug. 

   Moji su moralni stavovi koji se tiču ove tematike usko vezani uz B. P.-ja (Boško Petrović, op.a.). On me podučio većini pozitivnih stavova u našem svijetu – jazz glazbenika i promotora – kojih se do dan danas držim. Recimo, važna je glazba, prije svega, zatim kako je odsvirana, a tek tada tko ju svira. Važno je što će publika željna dobre glazbe čuti, a ne koga. Djelo i lik su dvije potpuno odvojene stvari. 

   Znam da je u poslu lakše raditi s »imenima« i »zvijezdama« što se direktno tiče jedino broja prodanih karata, ali ukoliko sadržaj, glazba, nije adekvatna imidžu i najavi, tada nismo učinili ništa dobra. Najviše štete jazzu učinili su upravo loši jazz glazbenici koji publiku potiču na razmišljanje da je loša glazba netom odsvirana tamo neki »jazz« i da to oni ne mogu razumjeti. Protiv toga se borim čitav život, i borit ću se i dalje. 

   Svaka dobra izvedba, pa čak i osrednje skladbe, je u konačici dobra glazba. Vrhunski glazbenici uvijek sviraju izvrsno, bez obzira što sviraju, i to svatko, baš svatko može čuti i prepoznati. Tu nema varanja – sve se vidi i čuje.