Tri godine nakon izlaska albuma „Chupacabra” kultni istarski bend Gustafi objavili su novi nosač zvuka inventivnog naziva „Kanibalkanska”. Ovim projektom, nakon više od tri desetljeća od kada djeluju, neumorni istarski glazbenici zaokrenuli su kormilo i odlučili su izaći iz hrvatskih diskografskih voda i objaviti novi nosač zvuka u vlastitoj režiji. Album “Kanibalkanska” im je do sada najplesniji i najšareniji, a, po mišljenju stručne kritike, u njemu je i nekoliko pravih dragulja, koji se mogu ubrojati među njihove najbolje pjesme. O svemu tome porazgovarali smo s glavnom pokretačkom snagom iza ovoga mnogobrojnog sastava, Edijem Maružinom.

 

Zašto ste odustali od suradnje s diskografskim kućama, potpuno zaokrenuvši kormilo u svojoj dugogodišnjoj karijeri i novi album „Kanibalkanska” snimili u vlastitoj režiji?

– Nije to nova odluka, htio sam to učiniti još ranije s „Chupacabrom”, stjecanjem okolnosti bio sam upleten u neke šire projekte s Menartom, koji su se kasnije i izjalovili, ali oni su bili osnovni razlog naše suradnje s njima. Mi smo do sad radili s Adam recordsom iz Pule, kasnije Dancing bearom te s Menartom. Nekad je to bio normalan oblik suradnje izvođača i izdavača, ali danas, htjeli mi to priznati ili ne, diskografska industrija je mrtva. Ona postoji samo fiktivno ili se bavi nekim drugim stvarima. U krizi je već desecima godina, ali sad je mrtva. Kupuju se samo simbolični primjerci CD-a, rijetkih izvođača kojima na taj način izražavate poštovanje ili kao poklon. CD-i se ne slušaju osim u autu, a vjerojatno će i tamo uskoro postojati internetske veze, pa će nestati.

Do pred nekoliko godina barem se pržilo CD-e, postojala je ogromna razlika u cijeni sprženih i kupljenih, ali danas više nitko ni ne prži. Priključiš se na internet i slušaš s Youtubea, Soundclouda, Reverbnationa… nema smisla da nabrajam sve moguće servere i stranice. Više nemam volje potražiti CD (kojeg sam spržio ili kupio), stavljati ga u liniju, pa slušati. Kad nešto želim slušati samo se priključim na internet, potražim što mi treba i… eto miško. Ja sam stari diskofil, skupljao sam ploče i CD-e godinama, to je moja ljubav, ali ne želim se zavaravati, toga više nema. Danas renomirani izvođači najmainstream orijentacije, da je ne nazovem ružnije, dakle koji potpuno povlađuju ukusima publike, prodaju po par tisuća komada. A od tih brojki nema zarade čak ni u puno boljim vremenima nego što su ova.

Od čega da onda diskografi žive? I kako da se brinu o meni? U normalna vremena oni su se brinuli za naš PR, menagment i štošta drugo. A to košta, no oni su se pokrivali iz prodaje. I zarađivali. Danas oni nemaju iz čega izvlačiti financije za nas servisirati, ne prodaje se ništa. I iluzorno je očekivati da će oni to raditi za nas badave. A CD-i se moraju izdavati, oni su tvoja legetimacija, tvoja osobna, ako nemaš CD, nemaš ništa. Stoga smo došli do tog “revolucionarnog otkrića”, CD moramo izdati sami, distribuirati ga po najnižim cijenama najvećem mogućem broju ljudi, a novac ćemo zarađivati od nečeg drugog, konkretno od koncerata, ali i merchendisea, publishinga, nadam se da će se u skoro vrijeme izorganizirati i stabilizirati internet tržište, jedan klik 10 lipa… I lipa po lipu skupiti puno više nego sada prodajom CD-a. A mi ćemo si plaćati usluge PR i menagment agencija. Cijela mudrost je samo osvrnuti se oko sebe, primijetiti i reagirati u skladu s okolnostima. Zato smo “Kanibalkansku” izdali za sebe, tj. našu diskografsku kuću Artistra.

„Chupacabra” je bio različit od prethodnih nosača zvuka, a u kojem smjeru ide „Kanibalkanska”?

– U svakom slučaju neke promjene postoje, kao i svaki naš album korak je to naprijed. Volim stvarati, rađen je s dušom, posvetio sam malo više pažnje poeziji, ali i glazbeno smo ga dotjerali do vrhunca. Dugo smo ga i temeljito radili. Dali smo si malo i oduška u bijegu od brkica i žminjki, no ne mogu cijeli život gaziti u blatu, močvari, ne mičući se iz uskog kreativnog centra koji nakon nekog vremena postaje kaljuža. Potrebne su mi promjene, želim objedinjavati sve što sam u životu slušao, gledao, sve prema čemu osjećam poštovanje i zadovoljstvo. Želim samo da sve što radim bude prožeto pozitivom, energijom, ludošću i plesom. Zato smo i prozvali glazbu koju sviramo psycho disco.

To je bio dosta riskantan potez. Ne smatrate li to kontraproduktivnim zbog i inače slabe prodaje nosača zvuka?

– Na ovo sam pitanje na neki način već odgovorio, no mogu i ponoviti: ne može se to kontraproduktivno odraziti na nešto što ne postoji, a prodaja trenutno praktički i ne postoji. Jesam li prodao 500 ili 1.000 komada uopće nije bitno, nije neka financijska razlika, ali ovako je naš album poslušalo i ima ga 15.000 ljudi, što mi je bio osnovni cilj. Da sam znao da ga možemo prodati u normalnoj distribuciji bar 20.000 primjeraka, sigurno da ne bih to učinio. Morali bismo sada pojačati našu prisutnost na TV-u i radijima, po portalima i to bi bio zaokružena akcija.

Kako je novi album prihvaćen kod publike?

– Pa za jedan album takvog karaktera iznimno povoljno. Ipak se ne radi o albumu hompacumpa miljea, koji u zadnje vrijeme dominiraju našom scenom. Većina naših prijatelja i znanaca je oduševljena djelom, ali treba uzeti u obzir da su to naši istomišljenici, premala potrošačka skupina da bi nas mogla hraniti. Moramo ciljati na veće tržište, no s ovakvom je glazbom sada malo teže. To i je jedan od razloga što smo se poslužili ovakvom taktikom kod distribuiranja cd-a, da nas jednostavno može čuti što više ljudi, pa valjda se nekom to bude i sviđalo. Naš je problem što nas se još uvijek dijagnosticira i poistovjećuje s Brkicom, a mi to i nismo toliko. Upali smo u jedan razdor, kanal iz kojeg nije lako izaći, ali smo na pravom putu. Dugotrajan je to proces. Mi smo izgubili dio naše publike koja nije željela da izađemo iz područja Brkica i jednostavno ne razumije, niti mu je blisko ovo što radimo, ali, na žalost, još nismo dobili onaj drugi dio publike kojem bi se to moglo dopasti, jer oni pak još uvijek misle o Gustafima kao Brkici i jednostavno ne žele blizu. Njima je posvećena ponajviše ova taktika izlaska albuma. Rekao mi je jedan revnosni fan Hladnog piva na dočeku na Britancu: „Ej, Gustafi, Hladno pivo je zakon za vas!” A ja ga pitam: ”Okej, a jesi večeras slušao Gustafe?” „Nisam i ne želim, to je seljačija!” Nisam ubjeđen da mi takva publika treba, ali volio bih biti dostupan i njemu, da nas posluša, pa kaže što misli.

Točno 27. prosinca 1980. u vodnjanskom Omladinskom domu održan je prvi nastup grupe Gustaph y njegovih dobrih duhova, kasnije Gustafa. Možete li se prisjetiti početaka već odavno legendarne grupe?

– Da, ali čemu? Odnosno ne mogu o tome u nekoliko rečenica, toliko je to kompleksno bilo, da o tome počinjem pisati knjigu. Mogu samo reći da je bilo toliko ludo i puno energije da se i sada naježim. Mladost je to bila. Nitko nije od nas znao svirati, ali mi smo htjeli promijeniti svijet. Po cijele dane smo samo svirali i ružili i onda kao zvijeri izlazili na pozornicu. Da, toliko o tome, a više u knjizi.

Otkud crpite energiju za sve to?

– Nisam se još bavio takvim oblicima znanosti. Radim jednostavno ono što mogu i koliko mogu. A na pozornici se ne štedim. Tamo sam da dam. Pokušavam biti u što je moguće boljoj kondiciji, živim na selu gdje ima puno dobrog zraka, nastojim jesti zdravo i uzgajati hranu koju jedem. Sigurno mi je i Bog podario neku dobru prenatalnu energiju, a pomaže mi i sada.