Edi Maružin: Lani nam je prvi put u mojoj karijeri ZAMP donesa više od svirki

Snimio Milivoj MIJOŠEK

To ni dobro, to znači da starimo, da su uvjeti za rad sve teži i teži. Prosječan broj koncerata u dobrim godinama znao se približiti broju sto. Lani manje od pedeset. Naprosto, manje je dobrih koncertnih prostora, interesa ima, ali ne i smjelosti da ih se organizira kao nekad

  U mojoj glavi ništo se je zbilo

  Ja više ne znan ča je prije bilo  U mojoj glavi sada niš ne fali  Crveni i plavi, svi su se zmišali  U mojoj glavi sad je za sve lazno  U mojoj glavi sve je sada prazno  Kukuriku, kukuriku, kukuriku  U mojoj glavi sve makinja     I žestoki zvuk na blues podlozi. Kratko, moćno, 2,10 minuta uvoda u najnovije ostvarenje Gustafa, vodnjanskog benda, jedinstvene pojave na hrvatskoj rock sceni čije smo najnovije radove prošli tjedan preslušali kao prvi došljaci izvan njihova svemira, izvan najužeg sastava tog benda što punih 35 godina izaziva oduševljenje ma gdje se pojavi. Pa i tamo gdje specifični dijalekt južne Istre nitko ne razumije. Jer jezik glazbe, a u ovom slučaju apsolutno istarske tradicije pomiješane s klasičnim bluesom, ali i plesno poticajnim tex-mexom, ne poznaje niti priznaje granice. Jug Istre i jug sjevernoameričkog kontinenta. Koliko god daleki, toliko u skladnoj simbiozi.    

Nije vrijeme za čekanje

– Ha, kako van se čini? – bilo je pitanje vidno zadovoljnog Edija Maružina nakon što je protutnjala »U mojoj glavi«. A odgovor, odgovor je ipak želio malo pričekati. Pa nas je na njegovo dodatno traženje poslao s »Hiti se na mene«. Ipak, koliko god izbjegavali miješati profane stvari s plemenitom muzikom, crveni, plavi i uzastopno »kukurikanje« neodoljivo su nas asocirali na hrvatsku političku zbilju.

  – Politika nikog ne zaobilazi. Mogu ja reć’ kako nikada nisam bio dio politike, ali ona je takva, ona ti ne da bez nje živjet’. Kad je »U mojoj glavi« nastajala u mojoj glavi, nije imala baš nikakve veze s politikom, ma ni u primisli. Kasnije ‘ko ju je god čuo imao je samo jedan komentar: slika hrvatske političke stvarnosti. A nije, vjerujte mi – meni je naprosto dok sam je pisao sve u glavi makinjalo, ali ne ni od crvenih, niti od plavih, tvrdi Maružin i otvara razgovor o novom albumu. Koji bi trebao biti rockerskiji i zabavniji od prethodnih.

  – Vidiš, od »Chupacabre« i »Kanibalkanske« koji su bili naši najalternativniji albumi u zadnje vrijeme, kao da je došlo vrijeme za neke malo žešće, malo tradicionalnije komade. Za jedan klasični gustafovski zvuk. Dosta je toga gotovo, no kako tvrde – danas se više nema vremena za čekanje. Tako da ovaj tjedan na radio, Facebook i Youtube ide »Hiti se na mene«, a za jedno mjesec dana na tržište puštamo mini LP s četiri pjesme. Pravi LP na red dolazi negdje krajem godine. S koliko i kojih točno pjesama, još ne znamo, dogovaramo se i mi unutar benda, i s našim producentom Edijem Cukarićem – informira nas Maružin dok mi guštamo u ekskluzivi, u odličnim novim »stvarima«.

  Na njegovom imanju u Maružinima, idilična slika. Iako je od autoceste do kuće u kojoj živi sa suprugom Aldom svega nekoliko kilometara, do njih vodi nekoliko stotina metara dug neasfaltirani odvojak. I ulazi u jedan sasvim novi, drugačiji svijet. Pomalo nadrealan. Starina, dijelom obnovljena, dijelom u, kako se čini, permanentnoj izgradnji. U traženju sebe. Okoliš bez ikakvih kerefeka, bez zidova od bunje ili kićene kovane bravarije. Tek mali plastenik, jer osim sviranja i skladanja, Maružina zanima još samo poljoprivreda. U najširem smislu njezine pojavnosti. I mačke. Dok se od mjesta gdje ste parkirali automobil krećete prema glazbenoj sobi, studiju, dnevnom boravku Edija Maružina ispunjenom instrumentima i sasvim kontradiktornim relikvijama, pratnju će vam činiti prava mačja kolonija.

  – Ako se ne varam, na stanu ili samo na hrani imamo 17 mačaka i 11 pasa. No, ne držite me za riječ jer taj se broj stalno mijenja. U pravilu uvijek na više – smije se Maružin.    

Život iz pjesama

Ušuljali smo se u plastenik i uz neke klasične, u istarskoj kuhinji drage i česte sorte – dvadesetak vrsta ljutih papričica. Pa se slika posložila sama od sebe: Edi Maružin, apsolutni sinonim Gustafa, autor tekstova i glazbe zapravo u cijelosti živi život iz svojih pjesama. Bez laži i bez prodavanja kurentnih, dohodovnih priča. Što na srcu, to u pjesmi. I u životu. Ako u njegove pjesme ulazi tex-mex, to nije slučajno. Jer on u svako jelo dodaje i vlastitim rukama uzgojene ljute papričice. Pa kakav drugi zvuk nakon toga može proizvesti?! Osim onog poletnog, zarazno plesnog, što se inače kovitla na teksaško-meksičkoj granici.

  – Obožavam papričice, obožavam kuhati, obožavam tu ljutinu koja kad popusti izaziva tako finu, ugodnu toplinu! Ma provajte i sami, ponudio nas je Maružin. Tek nekoliko zrnaca fino samljevenog ljutila skoro nam je paraliziralo dišne puteve. Okus sasvim drugačiji od one žestine koju vam isporučuju ljuti feferoni. Opako jako, ali i – opako dobro.     Pa je onda iz zvučnika veselo krenula jedna Gustaf-klasika: »THC balun«. I nije nam bilo spasa: iako u gotovo klasičnoj ulozi novinskog izvjestitelja, noge je bilo nemoguće zadržati. Pa se prvi put, ako ne brojimo neke izvještaje s koncerata, dogodilo da radni novinarski zadatak odrađujemo – plešući.    

Hit je rođen

Moderni glazbeni dodaci na istarskoj tradiciji i onaj tako vrckavi, tako duhoviti ali i pomalo zajedljivi, ironični Maružinov tekst:     »Zajno nešto zanovita, vajka je u pravu,   Ja joj brižan nosin piti, vona hoće travu,   Ja je volin jako čuda, ali san u šoku,   komać san joj travu našal, vona hoće koku«     Pa još jednom. I još jednom, i kao da smo i sami na THC-u. Hit je rođen.     – Nisam baš siguran, droga je tu, ne znam baš hoće li je radiostanice vrtit’ – kao zamišljen je Maružin. A mi već vidimo neku od »štala« na kojoj će se »THC balun« razvijati uvijek u nekom drugom smjeru – jednom s dužim, lagano psihodeličnim gitarskim solažama, drugi put, bude li sreće da se koncert odrađuje u punom sastavu s trubačima, zvuk limenih instrumenata. I razdragana gomila.     – Pustite vi razdraganu gomilu. Lani je bilo prvi put u mojoj karijeri da je ZAMP donesa više od koncerata. A to ni dobro, to znači da starimo, da su uvjeti za rad sve teži i teži – zdvaja Maružin.   Pa iznosi statistiku. Prosječan broj koncerata u dobrim godinama znao se približiti broju sto. Lani manje od pedeset. Iako je dakle riječ o glazbenoj instituciji s kojom je zabava zajamčena, iako na svakom svom koncertu mogu birati unutar raskoši od 200-tinjak autorskih pjesama, iako su i cijenu nastupa itekako približili teškim vremenima – koncerata je sve manje. Naprosto, manje je dobrih koncertnih prostora, interesa ima, ne i smjelosti da ih se organizira kao nekad.    

Da, veliki sam ljubitelj vina. Najviše istarskih ili onih s prostora oko Istre, ali kad sam god u prilici, obožavam kušati i neka meni manje poznata, nepoznata. Bio sam među prvim članovima Kalavojne, mogu slobodno reći da sam jedan od onih koji su zagovarali istarsku vinsku renesansu. Zagovaram je i danas, no moram priznati da sam sada opčinjen biodinamičkim vinima. To je nešto sasvim drugo i drugačije, to je jedna nevjerojatna energija koja s njima ulazi u tijelo. Skoro da više i ne mogu piti neka uistinu jako dobra, ali za mene sve više »obična« vina.

Ključ uspjeha

Idemo dalje. Pjesme u početnoj fazi, ali s jasno naznačenim smjerom kretanja. »Pjerino remengo« je poskočica, čista i klasična, pa stihovi o ljubavi »Za ljubav se ne moli, za ljubav se ne plače, za ljubav se samo voli, voli jače samo jače«, pa »Sanjan«, ali i vrlo intimna, vrlo, vrlo sjetna, elegična »Nema više vlaka za Divaču«. Otac kojeg više nema u svom je radnom vijeku bio željezničar. A iako se njegov sin Edi Maružin više vozio z kurijerom, sjeta točno zna što su Istri značili svi oni »šinobusi« koji su učenike, studente, radnike i turiste vozili, polako i neumorno, istarskim željeznicama.

  – S muzikom je sve rečeno. Ona može bit’ posložena na ovaj ili onaj način, ali je zapravo sve već nastalo. Tekst je ono što te povuče ili ne, naše su pjesme tekst. On može biti dobar ili ne, on je ključ uspjeha pjesme – stav je Maružinov.

  Pa stanka. Ni riječi, ni tona. On prebire po mislima. Mi po njegovom studiju. Čega tu sve nema! Ima na primjer klasičnih slika. Zanimljivih, ne pretencioznih. Strop je u estetskom i fizičkom smislu obložen punim drvom jer ništa bolje od njega ne upija zvuk. Ništa bolje od drva prostoriji ne daje kvalitetu i toplinu zvuka. Ali kod Maružina to nisu obrađene i milimetarski posložene daske ili, ne daj Bože, neka »lamperija«. O ne, to su daske, onakve kakve daje prva obrada u pilani. Pa se u kantunu skrila Titova bista koju je Maružin »ponesa doma kad se čistilo neke od pogona rovinjske fabrike tabaka«. Pa se kasnije Josipa Broza, koji mirno stoji u svom kantunu, dekorira ovisno o blagdanima: jednom ima bilu bradu i crvenu kapu, drugi put je maškaran. Samo mu jaja ne mogu ofarbat jer je – bista. Pa zidni satovi od kojih ni jedan ne pokazuje niti isto, a još manje točno vrijeme. Namjerno, jer Maružin često kasni pa satove stalno stavlja »naprijed« kako bi ipak bio točan. A da »Babilon« na zidovima bude potpun, pobrinule su se ljepotice iz kalendara najpoznatijeg proizvođača motornih pila za 2015. godinu. Tu je i nekoliko frižidera. U njima vino, još jedna od »poljoprivreda« o kojima može satima Maružin raspredati. Pa onda brdo pojačala, zvučnika, raznim stvarima prekriven bilijarski stol. I gitare.

  – Gitare su mi opsesija. Imam ih dvadeset komada, neke su raritetne, druge daju poseban zvuk. O da, obožavam gitare, zadovoljan je Edi.    

Često me napadaju da izdajem naš dijalekt. Da u stihove stavljam književne riječi, da stvaram konstrukcije neprimjerene istarskoj čakavštini. Pa zastanem, i pročitam. I pomislim: da, u pravu su, nekima od ovih riječi ili rečeničnih konstrukcija u našoj tradiciji nema mjesta. Ali nakon što još malo zastanem, shvatim da pišem onako kako govorim. A moj je govor napadnut s televizije, s interneta, napadnut je sa svih strana. I neprekidno se mijenja. Nekom poželjnom istarskom čakavicom, s juga Istre, danas vjerojatno govore samo oni ljudi koji su iselili u Australiju ili Ameriku prije četrdeset, pedeset godina. I pitanje je koliko bismo se mi danas razumjeli. To vam je naprosto tako, mijenja se život, mijenja se i dijalekt, ističe Maružin.

Maneštra ili Mestizo

Ubrzo izlazi, zapravo iz zvučnika će se »Hiti se na mene« izliti već za nekoliko dana, novi mini LP ili maksi singl Gustafa. Čista esencija njihovog 35 godina znanog zvuka. »Vero Gustafi« moći će, kako nam se prema preslušanom čini, stajati na tom novom LP-u za sada još nepoznatog naziva.  

– Ja bin da se zove »Maneštra«. Jednostavno, a opet tako tradicionalno jelo. Puno raznolikih okusa, smiksanih u skladnu cjelinu. Kao i pjesme za koje bih volio da se na njemu nađu. Ali mi ne daju jer da je to naziv – bez veze. Banalan. Pa si mislim: neka bude »Mestizo«, ča je isto maneštra, samo na meksikanski. Ili kako god, nekako će već biti. Kao i kod naših prethodnih desetak albuma koji su svi od reda dobili svoje ime, završio je Maružin.

  Došli smo rano popodne. Izašli u škuru noć. Palo je i malo kiše. Tišina. Mačje oči u mraku. Farma, imanje u Maružinima. I život kao iz pjesme. A za kraj – jedna naziva »Popila je biru«. Čiji tekst za vanjski svijet, ne i za Maružina, nema baš nikakve veze s njezinim nazivom. »Živi unutra, mrtvi van, fešta nan je saki dan, ča u živu zemlju da se zakopan«.

  Baš tako. Kako god bilo u realnom svijetu, kad se uđe u »Gustafe«, u njihovu poetiku, ili kad se pomisli da je nemoguće moguće – ući u tok razmišljanja karizmatičnog Maružina – shvati se uvijek isto: život je zapravo fešta, život je gušt: živi unutra, mrtvi van.