Moj najveći profesionalni uspjeh je to što sam od početka imao stav da sam došao da ostanem, i evo, nakon 25 godina na vjetrometini, što bi rekao Elton John – »I am still standing«. Malen korak za čovječanstvo – ogroman za mene, ako uzmete u obzir da sam živio od rock'n'rolla, što je već pomalo »lost art«
U svojoj bogatoj karijeri radio je kao glazbenik, producent, snimatelj i aranžer, s poznatim glazbenim imenima kao što su Majke, Hladno Pivo, Pips, Chips & Videoclips, Jinx, Zabranjeno pušenje, Nina Badrić, Vatra, Severina, Rade Šerbedžija, Arsen Dedić, Elvir Laković Laka, Quasarr… Za svoj producentski rad nagrađen je sa šest Porina, za šest različitih albuma, te s tri novinarske nagrade Crni mačak za najboljeg rock producenta. On je Denis Mujadžić Denyken, najplodonosniji hrvatski rock-producent koji ove godine obilježava četvrt stoljeća uspješnog rada. Prvih dvadeset i pet godina uspješne karijere obilježit će novim glazbenim projektom nazvanim Bolaji Badejo.
Pomoć prijatelja
O čemu se radi? Koga ste sve uključili?
– Bolaji Badejo koncipiran je kao projekt na kojem ne stvara uvijek ista postava glazbenika, već okuplja poznate i manje poznate aktere hrvatske glazbene scene i na taj način otvara prostor za nove zvukove i kreativne ideje. Na realizaciji prvog singla radili su Ivanka Mazurkijević, Dino iz grupe A Zar Je To Važno, Denis Kozlica te članovi grupa Picksiebner i Zabranjeno pušenje. Dakle, radili smo po onoj staroj Ringovoj devizi »uz malu pomoć mojih prijatelja«. Imao sam potrebu, nakon 25 godina rada za druge, posvetiti se vlastitom rukopisu i iznijeti breme svojih pjesama koje nosim cijelo to vrijeme. Na neki način se uz Bolaji Badejo vraćam na početak. Za kvalitetan producentski rad i suradnju s drugim autorima u karijeri, najviše mi je pomoglo upravo to što sam i sam posjedovao taj, da tako kažem, »refleks« autora… Radeći ovoga puta za sebe kao kompletan autor, ipak radim prije svega za publiku, za koju se nadam da će pozitivno reagirati na ovaj moj iskorak!
Zašto baš ime – Bolaji Badejo?
– Bolaji Badejo (čitaj kako se i piše) ime je dva metra i osamnaest centimetara visokog Nigerijca koji je nosio kostim Aliena u filmu Ridleyja Scotta i kojem se od tada gubi trag… Nadam se da će to ime u skorijoj budućnosti označavati i glazbeni projekt koji je sinonim dobre glazbe!
Prvi vam je singl pjesma »Sve do mora« o kojoj ste rekli da je »slatka jer u sebi ima irsko-keltsku melodioznost…, a gorka jer se kroz tekst dvoje ljudi koji su nekad bili par rastaje…« Kažete i da rastanci nisu samo tužni, već i novi početak, sreća, a glazba za vas utjelovljuje tu drugu stranu rastanka. Od kojeg ste se albuma vi najteže rastali?
– Možda je to album »Bog« grupe Pips, Chips & Videoclips jer je unatoč uspjehu, ostvarenoj kvaliteti i jako dobroj suradnji koju sam imao s bendom na tom albumu, to bio i završetak naše suradnje koja je iznjedrila četiri meni vrlo draga albuma, od kojih je »Fred Astaire« najbolji album moje karijere. No kao što sam i rekao, rastanci su u isto vrijeme uvijek i novi početak… Lakše mi je stvari gledati na taj način!
Nisam loš pjevač
Vodite li evidenciju, znate li na koliko ste albuma radili, koliko ste pjesama producirali?
– Neki dan kada sam radio »summa summarum«, i sam sam se iznenadio kada sam ustanovio da sam u ovih 25 godina radio na oko 300 raznih projekata, od kojih je većina albuma! Ako znamo da se na albumu u prosjeku nalazi desetak pjesama, a većinu bendova čini četiri do pet članova, onda je ta količina pjesama i ljudi koji su »prošli kroz moje ruke« i meni zapanjujuća (smijeh).
Tijekom bogate karijere radili ste kao glazbenik, producent, snimatelj, aranžer… A jeste li kada razmišljali o tome da i sami postanete pjevač?
– Nisam loš pjevač… Na samom početku nekoliko sam godina, zajedno sa suprugom Irenom, živio od svirke na ulici i sudeći prema reakcijama prolaznika i »honorarima« koje smo dobivali, bili smo doista dobri. No, po prirodi sam sklon perfekcionizmu i posvećen najsitnijim detaljima što mi je izuzetno pomoglo u poslu glazbenog producenta i tu sam pronašao svoju pravu realizaciju. Ako mi je nešto nedostajalo u karijeri, a to je rad na vlastitom projektu, to sam sada dobio s Bolaji Badejo!
Kad ga već spominjete, kako je izgledalo to razdoblje u kojem ste svirali na ulici? Gdje ste nastupali, kakav vam je bio repertoar?
– Sve je počelo s ljetnom Univerzijadom 1987. godine u Zagrebu. Preko Radija 101 čuo sam da se traže ulični svirači i ja sam se prijavio. Netom sam se vratio s puta po nekim velikim europskim gradovima gdje sam vidio taj »street busking« i odmah mi se svidjela ideja pa rekoh, hajde da je primijenim na domaćem terenu. Zamolio sam svoju tadašnju curu, a današnju suprugu Irenu da mi se pridruži i tako su nastali Irena i Denis, ulični svirači. Čak smo pobijedili na prvom službenom natjecanju uličnih svirača i dobili plaketu Grada Zagreba! Repertoar nam se sastojao od miksa izvođača kao što su The Beatles, Simon & Garfunkel, Bob Dylan, Mamas & Papas, Neil Young, John Denver itd… Ljeti je bilo super, a zimi je bilo tužno. Izdržao sam tako dvije godine, praktički živeći od toga, no na kraju sam kapitulirao i prijavio se na Radio 101 koji je tražio vanjske suradnike i postao urednik novinar. Pisao sam također i glazbene recenzije za Polet, Studentski list, Studio… Danas izgleda nepojmljivo, ali živio sam sasvim ok recenzirajući scenu, što će reći da je bilo barem četiri, pet svirki tjedno vrijedno posjeta i pisanja dojmova…
Pogled preko ramena
Kako je izgledao producentski posao prije 25 godina, a kako izgleda danas? Koliko je razvoj tehnologije utjecao na vaš posao?
– Prije 25 godina nije postojala nikakva edukacija na ovim prostorima, osim ako si imao sreće da te neki stariji kolega pusti da mu »gledaš preko ramena« dok miksa neki projekt. To je bila najbolja prilika da nešto naučiš. Knjige s tematikom glazbene produkcije nisu postojale, a one strane bile su skupe i nedostupne, da o raznim videoškolama, tako lako dostupnima danas, i ne govorimo… Sjećam se da sam išao u jedan renomirani zagrebački glazbeni studio i moljakao ih da mi daju barem reklame i prospekte glazbene opreme, nadajući se da ću saznati štogod korisno iz njih. No, srećom za današnje aktere, dogodila se ogromna tehnološka revolucija razvojem digitalije i softwarea te je tehnologija postala cijenom pristupačna i lako dostupna (npr. jednostavnim downloadom glazbenog softwarea). Nažalost, to nije rezultiralo i većom količinom kvalitetnih glazbenih uradaka ako tu činjenicu pratimo kroz ono što se događa na tzv. mainstream sceni. Dapače, po meni je ona postala konfekcijska, predvidljiva, nepotrebno, ponekad i brutalno glasna i u onom zanatskom – songwriterskom pogledu – degradirajuća! Srećom za one koji su skloni misliti svojom glavom, strastvene u otkrivanju još uvijek umjetnički te zanatski kvalitetne glazbe, postoje mnogi hvalevrijedni alternativni izvori – spomenut ću za primjer internet radio, razne glazbene moderirane forume itd. – kroz koje je moguće uživati u recentnoj glazbi koja ne samo da opravdava svoj »raison d’etre«, već doista nudi pravo nadahnuće znatiželjnom slušatelju.
Svjedočili ste i promjenama na domaćoj glazbenoj sceni. Što se promijenilo nabolje, a što je danas lošije nego prije četvrt stoljeća?
– Prije četvrt stoljeća postojala je jedinstvena scena… Današnja je scena amorfna, bez obrisa, pomalo tugaljiva… Već sam negdje spomenuo da imam osjećaj da su se svi razvili u solo igrače, ne postoji sinergija među bendovima i izvođačima te svi gledaju »svoja posla«. Mediji ne prate sustavno događanja, ili ako ih prate, akcent je nažalost na »žutilu«, minornim stvarima i na formi, a ne na sadržaju, što u konačnici ne uspijeva dostići ono točku taljena ili kritičnu masu koja je potrebna da bi neku scenu mogla percipirati ne samo šira javnosti, već i sami sudionici iste. Ono što se promijenilo nabolje spomenuo sam donekle u prethodnom odgovoru, a to je dostupnost glazbene tehnologije i instrumenata jer prije 25 godina niste mogli niti sanjati da nabavite kvalitetan instrument po ekvivalentu današnjih cijena. Da ne pričam da sam na početku karijere potrošio malo bogatsvo opremajući svoj osamkanalni demostudio, a danas bih za jednu desetinu tog iznosa mogao uzeti kompjutor koji bi mi omogućio gotovo neograničen broj kanala za usnimavanje recimo nekog produkcijski/aranžerski vrlo ambicioznog projekta!
Što bi se, po vašem mišljenju, trebalo dogoditi kako bi scena ponovo postala jedinstvenom?
– Uvijek se spominje ta famozna »kritična masa« tj. prekoračenje nekog imaginarnog praga nakon kojega stvari više nikada nisu iste. U ovom slučaju nekakav sinkronicitet između radijskih i novinskih urednika, internetskih portala i to ne samo onih posvećenih glazbi, ljudi koji vode klubove gdje se može svirati, diskografa i svih inih u boljoj ili slabijoj poziciji da doprinesu toj specifičnoj težini koja čini svijest da se na sceni događa nešto vrijedno plebiscitarne podrške i na koncu od čega će benefit imati svi nabrojani sudionici, a profitirati i publika željna i žedna dobre zabave, provoda i osjećaja da svjedoči nečemu doista bitnom što se događa pred njihovim očima. Pitajte sudionike i svjedoke tog famoznog »novog vala« i znat ćete o čemu pričam… Znam da ovo moje lamentriranje zvuči pomalo utopistički i izvan vremena, ali opet, grupa She loves Pablo na Good Vibrations u zagrebačkom Vintage baru je upravo uspješan i dobar primjer svemu ovome!
Škola rock’n’rolla
Povodom 15. godine karijere izjavili ste da su Pipsi najvažniji bend u vašem producentskom poslu. Je li to i dalje tako?
– Neke se stvari ne mijenjaju protokom vremena. Pipsi su meni ono što su vjerojatno The Beatles sir Georgeu Martinu, drugim riječima »mala škola rock’n’rolla« sa svim onim dobrim i lošim stvarima koje idu uz to. Mogućnost za »odrastanje u javnosti«, borba s demonima od kojih su mnogi prerušeni u nas same i na koncu pokušaj da čovjek pobijedi samoga sebe kroz borbu s vlastitim strahovima, frustracijama i ambicijama. Surađujući s dotičnim bendom kroz sedam godina, imao sam »ubrzani tečaj« svega gore spomenutog… I nije mi žao ako me pitate (smijeh).
Zbog čega ste prekinuli suradnju s Pipsima?
– Na završetku snimanja albuma »Bog« koji smo snimali u Ljubljani, Dubravko Ivaniš i ja sjedili smo u opuštenoj atmosferi kluba Orto Bar i ja sam mu poslije par pivica rekao: »Dudo, najvažniji si autor u mojoj karijeri, ali nakon četiri albuma i svih naših turbulencija, predlažem da se odmorimo jedan od drugoga jedno deset godina…« On mi je na to odgovorio: »Je li može dvadeset?« (smijeh).
Prije pet godina u jednom ste intervjuu izjavili da biste voljeli producirati Radiohead i Paula Wellera. Što biste rekli danas, s kojim biste inozemnim imenima voljeli raditi?
– Vjerojatno s istima, a ako bi mi dopustili dodati nova imena, bili bi to The Black Keys i Artic Monkeys.
Kako inače birate s kim ćete raditi?
