Stil koji sviramo je eklektičan, donosi mješavinu žanrova. Moje su izvedbe sazdane od spoja rock i jazz elemenata, kao i funka i svega što se nalazi između
Čuveni američki gitarist David Gilmore sa svojim je triom, u kojem sviraju bas gitarist Matt Garrison i bubnjar Gene Lake, 9. studenoga nastupio na 9. Vip Zagreb Jazz Festivalu u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Moćnim su nastupom oduševili publiku koja je sjajno reagirala na njihovu energiju i eksperimentalni pristup uz rockerski zvuk. U razgovoru koji smo vodili tom prigodom Gilmore je izjavio da će i koncert u Rijeci, što će ga 16. studenoga održati u HKD-u na Sušaku, na 22. Jazz Timeu, biti jednako uzbudljiv.
Prijatelji
– Na programu će biti isključivo moje skladbe. Stil koji sviramo je eklektičan, donosi mješavinu žanrova. Naime, moje su izvedbe sazdane od spoja rock i jazz elemenata, kao i funka i svega što se nalazi između. Glazbu ne bi trebalo svrstavati u kategorije. To je određeni zvuk, a što god osjetim da bih trebao uraditi u nekom trenutku to uradim.
Zašto ste za suradnike u vašem Art of Ascension Triu odabrali upravo Garrisona i Lakea?
– Zato što se već godinama poznajemo i zajedno smo svirali u mnogim različitim situacijama. Čak smo, prije puno godina, svirali kao trio u New Yorku, ali ne i u ostatku svijeta. Zato sam s ovim glazbenicima, koji su moji dobri prijatelji, želio razvijati vlastitu glazbu i poduzeti turneju.
Kad govorite o eklektičnom pristupu, možemo li ga povezati s M-Base pokretom u kojem ste sudjelovali?
– Svakako, no možda sam bio eklektičan i prije nego sam se priklonio tom pokretu. Možda je upravo to razlog zašto mi je bio privlačan. Odrastao sam uz funk i R&B glazbu, slušajući Earth, Wind & Fire, zvuk Motowna, Steviea Wondera, a poslije sam se zagrijao za rock. U studentskim sam danima obožavao glazbenike i sastave kao što su Led Zeppelin, Yes, Jimi Hendrix. Slušao sam svu glazbu koja me okruživala, posebice pop koji sam istraživao putem radija. Nisam se zainteresirao za jazz dok kao petnaestogodišnjak nisam počeo svirati gitaru. Tijekom školovanja profesor me upoznao s jazz standardima. Tada sam, slušajući ploču »Man with the Horn«, otkrio Milesa Davisa. Dojmila me se skladba »Fat Time« koju je snimio s Mikeom Sternom, Marcusom Millerom i Alom Fosterom. Bio sam zapanjen. Pitao sam se: »Što je ovo?« Tada sam proučio ostale ploče Milesa Davisa iz kolekcije mojih roditelja, pa i one na kojima svira s Charlijem Parkerom. Nisam mogao vjerovati da je to isti glazbenik. Tada sam počeo ozbiljnije istraživati i proučavati izvedbe jazz glazbenika i jazz standarde.
Zašto je sudjelovanje u M-Base pokretu bilo važno za vašu karijeru?
– M-Base pokretu priključio sam se 1984. kad sam doselio u New York. Bio je to nastavak onoga što su radili glazbenici okupljeni oko organizacije Black Rock Coalition. Upravo na okupljanjima unutar te organizacije za mene je čuo Steve Coleman i pozvao me da sviram s njim i njegovim suradnicima. Prije nego sam se snašao ponudio mi je da mu se pridružim na europskoj turneji. Sve je to za mene bilo novo jer još uvijek sam sazrijevao. Tek sam svršio studij glazbe, ali i ekonomije, pa nisam bio totalni bezveznjak, no imao sam rupe u poznavanju glazbe, a ti su mi glazbenici pomogli da ih popunim. Istodobno, u tom sam se okružju osjećao kao doma. Svi su ti glazbenici svestrani. Nisu nužno stasali uz jazz. U mladosti su slušali Sly and the Family Stone, Jamesa Browna… Većina njih bili su malo stariji od mene, ali svi su odrastali na istoj glazbi. Nisu se nadahnjivali samo glazbom raznih stilova, nego i s mnogo neglazbenih stvari. Sve je to nadahnjivalo našu glazbu. Nikad se nisam tako dobro osjećao u straight ahead jazz situacijama jer to nije nešto što nosim u srcu.
Filozofija življenja
Kako gledate na jazz glazbu?
– Za mene to nije glazbeni stil, nego izraz slobode i improvizacija, način života, filozofija življenja. Ta je glazba zasnovana na improvizaciji koja je važna čak i kad se radi o skladanju. Ona nastaje u trenu, odiše spontanošću, koja uvijek živi na rubu – nikad ne znaš što će se dogoditi u sljedećem trenutku. Moraš bi spreman prihvatiti sljedeći korak, bez obzira na to što se dogodilo, bilo to dobro ili loše. Te se filozofije držim i u životu jer u našim se životima mnogo toga događa spontano.
Jeste li se tako osjećali svirajući s legendarnim Wayneom Shorterom?
– Naravno. Ostvario mi se san. Predivna je osoba, u duhovnom pogledu, na pozornici i izvan nje. Što se tiče glazbe, ne moram niti spominjati da je genij. Ohrabrivao me da se oslobodim. Poticao me je da sviram sola. Nije krut po tom pitanju. Procijeni li da si pretjerao, polako će se približiti i neprimjetno pokrenuti izvedbu u novom smjeru. Svirao sam u nekoliko inačica njegovih sastava i preživio. Sudjelovao sam u promjenama koje su se zbivale u njegovom stvaralaštvu, što znači da je u mojem sviranju morao čuti nešto što mu se dopalo. Suradnja s njim pomogla mi je da napredujem. Bilo je to fenomenalno iskustvo, osobno i glazbeno, jer on je izrazito duhovna osoba.
Shorter je jedan od najvažnijih jazz skladatelja. I sami ste skladatelj. Kako pišete glazbu?
– Ovisi o situaciji. Skladam na različite načine. Ponekad se to događa spontano i jednostavno izleti iz mene. Improviziram i naleti nešto što zapišem, a tu ideju kasnije razvijam.
Sinoć je na brodu Marina svečano otvoreno 22. izdanje popularne riječke glazbene manifestacije Jaaz Time. Kratku povijest jazz festivala koje je inicirao i osmislio Vladimir Gašparović Gašo, publici su predstavili Damjan Grbac i Sonir Srdoč. Kako je ovogodišnje izdanje Jaaz Timea posvećeno velikom američkom jazz bubnjaru Paulu Motianu, o tom vrsnom jazzeru par riječi je rekao Davor Hrvoj, koji je u knjizi »Jazz Connections« objavio intervju s tim glazbenikom. Nakon uvodnih riječi, bilo je vrijeme za svirku. Sinoć se predstavio novi riječki jazz bend Salty Tails kojeg čine Franjo Črnjarić – soprano, alto & tenor saksofon; Leo Škec – električna gitara; Dorian Cuculić – klavijature; Vedran Jurdana – bas gitara; Edi Lazarić – bubnjevi. (D. B.)
Afrički ritmovi
Zašto i kako ste skladali djelo »African Continuum« za koju ste dobili nagradu Chamber Music America, New Jazz Works Composer’s?
– Oduvijek sam volio ritam i afričku glazbu, posebice zapadnoafričku. Bila je to dobra prilika da istražujem mogućnosti spajanja afričkih ritmova s jazzom. Ništa novo, ali želio sam vidjeti što mogu učiniti na tom polju. Svirao sam s jazz glazbenicima, ali i afričkim udaraljkašima i pjevačima. Zanimljivi su mi tamošnji ritmovi, ali i način na koji su se razvijali na Kubi i općenito u Južnoj Americi. Razvijali su se i u jazz glazbi, ali ne u tolikoj mjeri. Ti su se ritmovi održali u Južnoj Americi, više nego u Sjevernoj. Kroz jazz glazbu ih nastojim ponovo učiniti relevantnima. To je continuum.
Kako vas za skladanje nadahnjuje matematika, primjerice za suitu »Numerology« za koji ste 2008. dobili istu nagradu?
– Numerologija je proučavanje brojeva, ali mene zanima ono što se skriva unutar toga, objašnjenja značenja brojeva. Primerice, jedinica predstavlja jedinstvo, dvojka dijeljenje i stvaranje. Pomoću brojeva možemo objasniti stvaranje svijeta. Mnogo toga izražavamo brojevima. Oni su, naravno, prisutni i u glazbi. Pomoću njih mogu se objasniti razni odnosi. Odlučio sam proučiti značenje tih brojeva, ali također i njihovu prisutnost u mojoj glazbi, jer, primjerice, brojka šest je sveprisutna u njoj – predstavlja 6/4, heksatonsku ljestvicu, šest taktova, određene ritmove i njihove promjene.
