Riječanin Damir Urban jedan je od najpoznatijih regionalnih glazbenika, svestrani umjetnik koji svojim stvaralaštvom već desetljećima oduševljava publiku. Trenutačno se priprema za proslavu 30 godina suradnje sa svojom Četvorkom, a osim o tome što može očekivati publika zagrebačkoj Areni, s njime smo razgovarali i o tome kako zamišlja glazbu u budućnosti i što znači ostati autentičan umjetnik.

Kako zamišljate glazbu u budućnosti? U svijetu u kojem algoritmi već stvaraju melodije, a umjetna inteligencija uči emociju, hoće li glazba i dalje nastajati iz unutarnjeg nemira, iz duše – ili će osjećaje sve češće zamjenjivati kod?

– Za početak ja sve ovo uopće ne bih nazivao inteligencijom, umjetnom ili ne. Ovdje se radi o jako dobroj Excel tablici, Excel tablici s najboljim algoritmom dosad. Ta savršena Excel tablica uči od čovjeka, ona je bezbrojni zbroj onoga što je čovjek prije stvorio, ona reproducira stotine, tisuće, milijune sekvenci koje je čovjek pohranio. Te male sekvence slaže na razne načine, svaki put iznova, svaki put drukčije, ali izvor svega toga je uvijek čovjek. Sigurno će postojati publika, fanovi tehnologije i svih noviteta koje nam tehnologija donosi, i sigurno će biti publike za glazbu koju je stvorio stroj. No postojat će i publika koju zanima autor, koju zanima što im autor ima poručiti, oni će sigurno i dalje pratiti ono što čovjek može napraviti, oni će biti skloniji humanoj glazbi i onome što dolazi od čovjeka i od umjetničkog poriva za stvaranjem uopće.

ZBROJ STOTINA MILIJUNA

Umjetna inteligencija sve se češće spominje kao novi »suautor«. Zamislite pjesmu koju pišete zajedno s UI-jem – bi li to za vas bilo uzbudljivo istraživanje novih mogućnosti ili narušavanje intimnosti stvaranja?

– Kao što detektivi uživaju u odgonetanju slučaja i traženju tragova, slaganju silnih nepoznanica u odgovor, tako i mene veseli to što krećem uvijek s praznim papirom i bez ičega, trenutak kad ni iz čega nastaje nešto. Taj je proces ono što mene veseli i zbog čega se bavim glazbenim stvaralaštvom. Zato me ne veseli niti me zanima kako bismo ja i ta Excel tablica zajednički radili neku pjesmu, ne zanima me što taj stroj, taj zbroj stotina milijuna osoba ima reći. Međutim, da ne budem licemjeran, imao sam faze i trenutke kada sam stvarao s određenim spravama koje su ograničene, imaju određene kockice unutar kojih razmišljaju i rade, i često se dogodilo da me odvedu nekim svojim smjerom, ti silni looperi, sampleri, sekvenseri… Međutim, to nije ono što ja od sebe tražim i to nije ono što me veseli. Trenutačno se sve više vraćam svojim počecima i već duže vrijeme radim isključivo s akustičnom gitarom. Zanima me melodija, zanima me tekst, pišem ga u bilježnicu kao što sam radio i na početku, a tehnologijom se služim da bih to što sam osmislio, odsvirao i snimio.

Okruženi smo stalnim šumom. Kako pronalazite tišinu potrebnu za stvaranje?

Foto Milica Czerny Urban

– Za razliku od nekad, danas više ne silujem sam sebe stvarati u trenucima kad je jednostavno nemoguće baviti se stvaralačkim procesom. Postoje dani, tjedni, mjeseci, kad se putuje, kad se svira, kad se publici koncertno predstavljaju djela koja nastala u nekom drugom trenutku. I tada se ne trudim jer koncerti su sasvim druga energija. Da bih nešto zapisao ili odsvirao, trebam određeni mir. Moram doći u drukčije stanje da bih se mogao sabrati i da bih mogao na pravi način »zabilježiti« misao koja mi se vrti u glavi. Nekad sam se trudio to raditi uvijek, zapisivati misli i u kombiju, i prije koncerta, i poslije koncerta, ali shvatio sam da to nema smisla, trošim se bezveze i vrlo rijetko od toga bude nešto. Kad sve to prođe i kad dođem do trenutka kad mogu udahnuti, onda dođe i trenutak da se zapiše nešto od onog što se nakupilo u meni.

OČI U OČI

Publika više nije samo u koncertnim dvoranama. Sada je raspršena – na streamovima, u slušalicama, u virtualnim prostorima. Osjećate li da se promijenio odnos između izvođača i publike, i može li se još uvijek dogoditi onaj trenutak istinskog zajedništva?

– Ne bih rekao da je publika raspršena i da je sad publika i na streamovima, i na slušalicama, i u virtualnim prostorima. Publika je oduvijek doma slušala ploče, kasete, CD-ove. Albumi su se slušali dok se ne bi izlizali. Oduvijek su ljudi slušali glazbu koju vole, no to ne znači nužno da je to koncertna publika. Koncertna publika je uvijek na koncertima i uvijek se želi susresti s izvođačem ili autorom, uživo – čovjek s čovjekom. Korona je to najbolje pokazala. Konzumacija i vrijeme provedeno na internetu i pred kompjutorom se povećalo, međutim broj pogledanih predstava, koncerata i sličnih sadržaja u tom digitalnom svijetu nije se baš povećao. Ljudi su čekali da sve to prođe i da se ponovo sretnemo oči u oči. Rasprodani koncerti najbolje pokazuju da ljudi žele svjedočiti događaju uživo, možda čak i više nego prije tehnološke eksplozije.

Glazba je oduvijek bila fizičko iskustvo – vibracija, pokret, dah. Što se događa s glazbom kad nestane dodira, kad ju zamijeni digitalni impuls?

– Ne bih rekao da sad dobivamo neke nove neistražene oblike. Digitalna glazba, glazba stvorena uz pomoć tehnologije, postoji već desetljećima i koristi se kao plesna glazba, postoje partiji koji okupljaju tisuće ljudi, čak i megapartiji gdje se pušta glazba koja je proizvedena isključivo s pomoću tehnologije. I dalje će je čovjek stvarati, bar dati impuls za stvaranjem, a hoće li je sprave same složiti ili će čovjek, manje ili više, pomoći, to je svejedno. Glazba koju je stvorio čovjek nikad neće biti zamijenjena tehnologijom. Tehnologija će možda otvoriti neke nove pravce, kreirati neku novu publiku, možda će na nekim mjestima nestati potreba da se sluša živa glazba, ali to onda sigurno nisu koncertni prostori, već prostori gdje glazba nikad nije imala važnu ulogu, gdje je služila isključivo kao atmosfera dok čovjek radi nešto drugo.

Postoji li tehnološko pomagalo, instrument ili alat koji vas doista inspirira i olakšava kreativni proces, ili je svaki takav posrednik uvijek i mala prijetnja spontanosti?

– Postoji čitav niz tehnoloških pomagala, pa sve je tehnološko pomagalo, osim akustične gitare. Znači da koristim mikrofon kao tehnološko pomagalo, koristim nekad i svoj iPad Pro koji ima više kanala na sebi, tu je i zvučna kartica koju vučem okolo, naravno, postoji i mali sint, mali looper i sampler i ritam-mašina, postoji svašta, ali to su sprave koje dolaze u drugoj fazi rada. Prva faza rada je uvijek ta da uzmem gitaru i tražim esenciju pjesme, pjevajući i pišući tekst. Onda se snimim na nekakav diktafon ili snimalicu, Zoom ili nešto drugo, i tek onda potražim pomoć tehnologije i uzmem u ruku neko tehnološko pomagalo da tu ideju razvijem, snimim nešto bolje, da je mogu pustiti nekome, i da se onda neki drugi umjetnik može spojiti sa mnom i da onda zajedno tu ideju i tu pjesmu odjenemo u prikladnu odjeću, glazbenu odjeću, naravno.

BUDUĆNOST KAO SADAŠNJOST

Kad pogledate u budućnost – onu blisku – što biste željeli da ostane ljudsko, ranjivo i nesavršeno u glazbi i u nama samima?

Foto Milica Czerny Urban

– Ja budućnost vidim kao sadašnjost. Ne zamaran se previše time gdje će biti razlika. Ja ću se definitivno jako teško okrenuti nekom novom načinu stvaranja. Oni koji nikad nisu ni mali interese kakve imam ja, vjerojatno jedva čekaju da tehnologija još više napreduje i da onda oni mogu i kad nemaju ideje, nešto stisnuti da im sprava izbaci tisuće ideje, a onda oni samo izaberu jednu od ponuđenih. Vjerujem da će biti uvijek autora, ljudi koje će to veseliti. Međutim, pitanje je govorimo li onda uopće o autorima i govorimo li uopće o umjetnicima ili govorimo o ljudima koji će glazbu promatrati kao što danas klinci promatraju nekakve videoigrice. Meni glazba nikad nije bila samo zabava, tako da ne mogu ni zamisliti da će u budućnosti takvo nešto postojati niti da ću ja imati potrebu za stvaranjem takvog nekakvog surogata glazbe. U svakom slučaju, nadam se da će mi gitara poslužiti još dugi niz godina i da ću stvarati na isti način kako stvaram i danas. Naravno, tehnologija ide naprijed, razvija se i teško mi je predvidjeti na koji način će se ta glazba kasnije plasirati slušateljima. Hoće li je oni konzumirati preko nekih streaming servisa kao danas ili će je kupovati u obliku nekog bombona, pa onda pojesti tu glazbu i na taj način je doživjeti… Ne znam dokud će ići tehnologija, ali vjerujem da će sama esencija glazbe, razlog za stvaranje glazbe, ali i sama glazba, ostati isti. Potreba da se sretnemo na koncertima uživo, publika i onaj koji će to izvesti ili onaj koji to stvara, postojat će i dalje. Na koji način će se oni naći? Kakvi će ti prostori biti? Kako će biti uređeni, osvijetljeni, ozvučeni? Na koji način će se ta glazba reklamirati? Evo, to ne znam. Vjerujem da su tu mogućnosti beskrajne. Ali… Uz sve moguće trendove, tehnološki napredak, izum struje, parnog stroja, svega što je bilo dosad, sama esencija glazbe od Bacha do danas se zapravo ni u čemu nije promijenila. Razlog za stvaranjem je i dalje isti.

Trideset godina prijateljstva, poslovne i životne suradnje, nije malo. Što je vama vaša Četvorka?

– Moja Četvorka mi je kao obitelj, što znači i ono najgore i ono najbolje. S obzirom na to da sam s tim ljudima podijelio bezbroj dana, bezbroj pozornica, što privatnog, što poslovnog druženja, ako možemo glazbu uopće nazvati poslom na taj način… S tim ljudima sam stvarno dugi niz godina. Da, bilo je tu svega i ima još uvijek svega, od toga da se jako volimo, do toga da idemo na živce jedni drugima. Ali to je tako. To je tako kad s nekim radiš i živiš dugi niz godina, onda su ti to najbliže osobe koje imaš. I onda kad si sretan, jedva čekaš podijeliti sreću s njima, a kad si loše volje ili živčan, onda su oni prvi na tvom udaru, na udaru tvoje nervoze i strahova. Tako i ja njima. Tako da je meni Četvorka sve ono najbolje i sve ono najgore.

PUTOVANJE

Na sceni ste dulje od četiri desetljeća. Da ih morate opisati jednom rečenicom, kako bi ona glasila?

– U svakom slučaju – putovanje. Kad bih morao smisliti jednu riječ ili rečenicu… Ovo je sve stvarno jedno putovanje. Ima već jako dugo da smo krenuli, a cilj se još uvijek ne nazire, osim ako samo putovanje nije ujedno i cilj.

Gdje se vidite za 30 godina? Nemali broj vaših kolega i u 80-ima, i 90-ima, ne odustaje od nastupanja. Hoćete li i vi tako?

– Često imam priliku nastupati s Radom Šerbedžijom, kao gost na njegovim koncertima, ili on na mojima, tj. našima. On ima 80 godina, a ima energije više nego ja sada. Tako da bih volio imati barem 10 posto toga što on posjeduje sada, a kamoli kad budem imao 80, kao što on ima sada. U svakom slučaju, godine su samo broj. On je čisti dokaz tome. Evo, vidim da je Willie Nelson izdao predivan album, a on je odavno prešao 90. i trenutačno je na turneji. Jako bi me veselilo kada bih mogao takvo nešto, ali ne želim se opterećivati time. Svaki dan mi je dragocjen jer znam da mogu nešto novo napraviti, nešto svirati, možda imat neki super koncert. Koliko će to glazbeno putovanje još trajati i dokada ću zapravo nastupati, to nitko ne zna, ali ne želim se opterećivati time niti brojevima. Vidjet ćemo, idemo dalje pa ćemo svirati dokad se može.

NITKO OSIM NAS

Na koncertu »Nitko osim nas« 16. prosinca u Areni Zagreb zajedno sa svojom Četvorkom, i uz pratnju gudačkog kvarteta, proslavit ćete 30 godina zajedničkog rada. Što pripremate za tu prigodu?

Foto Milica Czerny Urban

– Svi jedva čekamo koncert u Areni i jako mu se veselimo. Postoji uzbuđenje, neki mali strah, neka trema, hoće li sve biti kako treba jer tako veliki prostor i tako veliki broj publike nužno nose strah od toga, ali u ovom slučaju to kod mene djeluje kao dodatna pokretačka sila. Tako da me to zapravo čak i veseli. To što titram. Proći ćemo kroz sve faze rada, od prvih snimaka, čak prije prvih snimaka, vratit ćemo se čak i u vrijeme Laufera, pa do onog posljednjeg što radimo, ali možda čak i onog što ćemo tek sutra raditi, moguće da ćemo izvesti i neku novu pjesmu koja još uvijek nije izašla. Pripremamo još dosta toga, ali ne mogu reći što jer neke stvari želim sačuvati za publiku koja će doći u Arenu. Ne želim »spojlati«. Mogu reći da ovaj put nema orkestra, ali imamo gudački kvartet kao pratnju. Tu smo moj bend i ja, i to je forma koja nam omogućava da budemo glazbeno jako slobodni. I to je ono što me veseli, da vidim koliko u Areni možemo biti free i vratiti sve te stvari na početak. Upravo danas kad smo pričali o tehnologiji i svemu, mi se zapravo pokušavamo vratiti u onaj oblik kada je sve ovo i počelo, kako bi jedan bend i glazba i trebali izgledati i zvučati.