Jer kad nedvojebeno talentirana pjevačica Ivana Kindl počne s tipičnim R&B-jevskim vokalnim prenemaganjem i zavlačenjem u jednoj običnoj baladi prilično tankog teksta, ili Miroslav Škoro opali po rakiji i tamburi, onda to sa šansonom doista ima malo veze. Ako govorimo o šansoni, naravno, koja bi u modernom smislu imala biti pjesma nadahnutog spoja glazbe, jakog teksta s porukom i interpretacije.
A ako na stageu pak imamo Volžanu Anders, kojoj iz nekog razloga niti ravnatelj odličnog festivalskog orkestra Josip Cvitanović nije imao srca reći da ne zna pjevati, onda rezultat ne može biti ništa drugo nego upitno pogledavanje malobrojne publike. Koja ipak nije provarila priču o najjačem Chansonfestu i širenju horizonta šansone te ostala kod kuće gledati utakmicu.
Da ne bude zabune, bilo je i dobrih trenutaka te šansonske večeri, ali oni su na žalost bili rezervirani gotovo isključivo za muzičke sposobnosti festivalskog orkestra i voditeljske sposobnosti duhovitog Voje Šiljka, koji vrlo vješto hoda po rubu dobrog ukusa. Pjesme i interpretacije bile su najslabiji dio večeri, a to bi nekako ipak trebao biti osnovni razlog okupljanja.
