Michael Plantak / Foto MELANI KROG
Album koji će se dopasti svima koji vole umjereni, pomalo soft pristup tradicionalno čvršćim rock izrazima Plantak je sam snimio i producirao ga u svom kućnom studiju
Tijekom cijelog školovanja zapravo me pratila klasična glazba, ali to nije ono u čemu se najviše pronalazim. Odrastao sam uz bendove Nickelback, Daughtry, Poets of the Fall, David Maxim Micic, Jakub Zytecki i druge uz koje sam i zavolio progresivni rock i metal glazbu. »Songs Past« je rock album, a svaka pjesma nosi neku svoju priču. Dosta su dugo čekale da ih napokon objavim, »I Can’t Believe« napisao sam kad sam imao 12 godina. Gore se nalazi nekoliko pjesama s ljubavnom tematikom, to su zapravo priče o dječačkoj zaljubljenosti u tinejdžerskim danima, a neke govore i o anksioznosti kod mladih, o neuklapanju u društvo, o traženju neke emocionalne i mentalne slobode, govori Mihael Plantak o svom novom, četvrtom studijskom albumu »Songs Past«, koji će se dopasti svima koji vole umjereni, pomalo soft pristup tradicionalno čvršćim rock izrazima kao što su sweet metal, hard rock ili prog rock.
O autoru
Mihael Plantak prošle je godine diplomirao klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a kao klasični klavirist nastupao je na brojnim koncertima i natjecanjima diljem Hrvatske, Slovenije i Italije gdje je osvojio brojna priznanja i nagrade. Samostalno je dosad objavio tri albuma u ambijentalnom progresive metal stilu, a novi album »Songs Past« njegova je prva suradnja s Intek Musicom. Najčešće nastupa sam uz klavir ili gitaru, a uskoro planira i koncertno predstaviti novi album s bendom koji je nedavno okupio. |
Uz bendove koje sam autor spominje pjesme s ovog albuma sliče i onima koje su davno stvarali danas već stari maheri stadionskog rocka kao što su Journey, Kanzas, Aerosmith, pa i Bon Jovy. To pak znači da će gotovo svaka pjesma nuditi jako dobre gitarističke rock solaže, moćne aranžmane koji stvaraju osjećaj grandioznosti, melodiozne i pjevne refrene te dobro komponirane skladbe koje najčešće kreću laganim akustičnim uvodom, da bi se potom digle u tipično američku slatkastu agresivu. No, stvorenoj se glazbi ne može naći bitnijih zamjerki kad je riječ o kvaliteti, a slična ocjena vrijedi i za Plantakov glas, koji se uklapa u spomenute glazbene okvire pa će ovaj album imati prođu kod onih koji vole stadionski rock i sweet metal.
Ljubitelji nježnijih trenutaka od ponuđenog će najradije slušati »If I Could Choose«, »Nobody Around« i »Sometimes« u kojima prevladavaju akustične gitare i Plantakov vokal, kojim uspijeva oslikati paletu emocija vezanu najčešće za ljubavne poraze. Većina ostalih pjesama su žešće, pri čemu je »I’v Seen No Love« pomalo melodramatična, a ostale – »I Can’t Believe«, »Never«, »Why Did You Have to Leave« i »Find Myself« odgovaraju općepoznatim obrascima sweet metal stila i umivenog američkog harda rocka koji nema onu oporost i žestinu kakvu su znale nuditi britanske rock grupe, ali zato savršeno odgovara arena rocku koji ima itekako velik broj pristalica. Navedenim skladbama treba dodati i funky rock zahvatima određenu »Breakin Me« te »Somewhere«, koja potvrđuje da Plantak zna pisati i pop pjesme, a da mu ništa vezano za glazbu nije tajna potvrđuje i podatak da je cijeli ovaj album sam snimio i producirao ga u svom kućnom studiju.
