Stvorio je ploču koja je, sve do ove godine objavljenog iznimnog albuma »The Next Day«, opravdano bila proglašavana posljednjim velikim doprinosom Davida Bowiea svjetskoj pop i rock glazbi
Iako je bilo podosta onih koji su neposredno nakon što se sredinom travnja 1983. godine u prodaji pojavio »Let’s Dance«, tada novi studijski album Davida Bowiea, optužili najčuvenijeg rock kameleona za podilaženje trendovima, godine što su uslijedile pokazale su da Bowiev »poziv na ples« ipak nije bio tek puko priklanjanje tada uočljivom uzletu plesne klupske glazbe. Bio je to i album koji je u mnogočemu odredio buduća kretanja na svjetskoj pop i rock sceni, ponajprije u smislu ravnopravnog povezivanja raznorodnih glazbenih pravaca s ciljem stvaranja što raznovrsnijih plesnih taktova.
No, u jednom su kritičari bili u pravu – petnaesti studijski Bowiev album nije bio na razini njegovih prethodnih ponajboljih ploča, albuma na kojima je ovaj britanski art rocker nudio tekstove i ideje koji su u najmanju ruku bili ravnopravni glazbi. Na »Let’s Dance« zaista je u prvom planu, kao što naziv albuma i upućuje, bio ples pa se i nije moglo stvarati bogat svijet poruka, ideja i likova kakav su, primjerice, nudili mračnoj futurističkoj slici svijeta okrenuti album »Ziggy Stardust«, »Diamond Dogs« ili »Scarry Monsters«, soul glazbi posvećen »Young Americans« ili pak sjajna berlinska elektronička trilogija (»Low«, »Heroes«, »Lodger«). No, i u tim prvenstveno hedonističkim okvirima opće rasplesanosti Bowie se sjajno snašao stvorivši ploču koja je sve do ove godine objavljenog iznimnog albuma »The Next Day« opravdano bila proglašavana posljednjim velikim doprinosom Davida Bowiea svjetskoj pop i rock glazbi.
Glazbena industrija
A zašto je te 1983. – samo tri godine nakon objavljivanja sjajnog »Scarry Monsters« – Bowie odjednom odlučio »zaplesati« nije teško razumjeti pogledaju li se glazbena kretanja s početka osamdesetih, doba kada više no ikada ranije smjerove razvoja moderne glazbe ne određuju njeni autori i izvođači, već ponajprije sve razvijenija glazbena industrija kojoj nikako nisu cilj teške teme i zauzimanje stavova, već prije svega – zabava. To »guranje« na plesni podij nedvojbeno će otupjeti kritičku oštricu mnogih rock autora, pa i Bowiea koji će na sve, možda i pomalo ironično, odgovoriti s – Let’s Dance – Zaplešimo!
»Let’s Dance« je jedan od rijetkih Bowievih studijskih albuma na kojima on kao multiinstrumentalist nije odsvirao niti notu! No, zato je odabrao sjajnu prateću ekipu u kojoj je glavnu riječ vodio teksaški blues gitarist Stevie Ray Vaughn kojem je upravo sviranje na ovoj ploči otvorilo vrata svjetskog uspjeha. Vaughn nije vjerovao da mu Bowie nudi suradnju, djelomično i stoga što je sav »utopljen« u hard rock i blues vode, a djelomično i zato što se uopće nije vidio u plesnoj ploči s naglašenim funky elementima. No, upravo u toj potpunoj različitosti funky i blues stila Bowie je vidio mogućnost kreacije, a na kraju se ta procjena pokazala sto posto točnom.
Da se Bowie sve više okreće plesnim ritmovima dalo se naslutiti već dvije godine ranije kada je s grupom Queen imao veliki disco hit »Under Pressure«, godinu potom okrenutost plesnim podijima potvrdio je singl pločom »Cat People« za koju je glazbu potpisao Giorgio Moroder, jedan od najuspješnijih kompozitora euro disco glazbe, a kad je početkom 1983. godine za producenta svog novog albuma odabrao Nilea Rodgersa, koji je harao plesnom scenom s grupom Chic, bilo je jasno da će novi Bowie album biti vrlo rasplesan. Ploča je, po riječima Rodgersa, snimljena za svega 17 dana, a uspjeh je iznenadio i samog Bowiea. Naime, »Let’s Dance« bio je njegov prvi studijski album koji je uspio osvojiti prva mjesta na britanskoj i američkoj ljestvici najprodavanijih LP-ja, naslovna pjesma također se probila do prvih mjesta singl ploča na tim dvama najvećim diskografskim tržištima, a još su dva singla ušla u TOP 20 – »Modern Love« i »China Girl« u Engleskoj su stigle do broja 2 a u Americi bile među prvih 20. Sam album prodan je u 7 milijuna primjeraka i do danas je ostao komercijalno najuspješniji Bowiev studijski album.
Manifest albuma
Pjesma po kojoj se ovaj album pamti naslovna je tema čiji uvodni stih »Put On Your Red Shoes and Dance The Blues To the Song They’re Playin On the Radio« i danas, trideset godina kasnije, zvuči u ušima i mami na ples. Iako je pjesmu koja je svojevrsni manifest cijelog albuma smjestio tek na treće mjesto A strane i objavio tek kao drugi singl, uspjeh ovog funky hita ništa nije moglo zaustaviti, a posebnu ulogu u putu ka svjetskoj slavi imao je odličan video spot u kojem kamera prati dvoje mladih Aboridžina koji slušaju Bowia i grupu kako izvode pjesmu i plešu, plešu, plešu…Još je veći video uspjeh imala sjajna »China Girl«, pjesma koju su zajedno napisali Iggy Pop i David Bowie i koja se prvi put pojavila 1977. godine na Popovom albumu »Idiot«. U novoj verziji ta je pjesma zadržala svoju rock strukturu, ali je zahvaljujući Rodgersu dobila na ritmu i plesnosti, a video snimljen u Australiji s modelom Geeling Ng privlačio je golemu pažnju jer je bio nabijen erotikom, posebno scena poljubaca u pijesku kojom je Bowie odao počast velikom filmskom hitu »Odavde do vječnosti«. Stavljajući u središte oba ova video uratka pripadnike nebjelačkih rasa Bowie je, po vlastitim riječima, svima slao jasnu antirasističku poruku.
Početak rada na albumu značio je i dvadeset godina dugu svađu između dvoje do tada velikih prijatelja, Davida Bowiea i Tonija Viscontija, bas gitarista i producenta njegovih pet prethodnih albuma. Iako je u početku bilo dogovoreno da će Visconti biti producent, Bowie je počeo raditi s Rodgersom i uopće se nije javljao Viscontiju sve dok ovaj, kad je album već bio pri kraju, nije nazvao i saznao od Bowieve tajnice da je producent Rodgers! Nakon toga Bowie i Visconti nisu ni surađivali ni pričali sve do 2002. godine i albuma »Heathen« kojeg je iznova producirao Visconti.
Veliki hit bila je i tema »Modern Love«, jedna od kritički najintoniranijih pjesama albuma u kojoj Bowie kritiku sadašnjosti izriče kroz negativnu sliku tadašnjeg shvaćanja ljubavi u kojem je premalo emocija, a previše interesa. S ovom pjesmom Bowie otvara album, a ponudivši u njoj uspješnu i poletnu kombinaciju rock i pop izraza sa soul pozadinom najavio je glazbeno usmjerenje cijelog albuma stvorivši istodobno jedan od svojih koncertnih favorita tog doba, pjesmu čiju je vrijednost potvrdio četiri godine kasnije snimivši je iznova u duetu s Tinom Turner. Četvrti evergreen s albuma tema je »Cat People« rađena godinu dana ranije za vrlo dobar istoimeni polu horror Paula Schradera s Nastasjom Kinski u glavnoj ulozi. Za »Let’s Dance« Bowie je tu pjesmu iznova snimio i učinio je još boljom otklonivši predominatni disco zvuk originala i zamijenivši ga dubokim i tamnim zvukom koji je ne samo idealno odgovarao kroz film obrađenoj afričkoj legendi o ljudima koji se pretvaraju u leoparde, već je bio i velika inspiracija brojnim dark rock grupama, pogotovo skupini Sisters of Mercy.
Kreativna kriza
Kad za album s ukupno osam pjesama trideset godina nakon njegova nastanka možemo ustvrditi da su četiri stekle status vječnih hitova, onda to ne može biti loša ploča. A ni ostale četiri pjesme nisu slabe. Primjerice, A stranu završava sasvim pristojna ljubavna »Without You« koja je u nekim zemljama bila objavljena kao četvrti singl, a na B strani sve odlike o plesnoj opredijeljenosti albuma potvrđuju vrlo dobra »Criminal World«, nešto slabija »Ricochet« i jako dobra završna »Shake It« koja i riječju i glazbom šalje temeljnu poruku o pozivu na ples.
»Let’s Dance« je nedvojbeno bila ploča koja ga je odlično predstavila novoj mladoj publici, ali pomalo i udaljila od stare navikle na znatno zahtjevnije radove, ideje i poruke. Zato je nakon ovog albuma i uslijedila dugotrajna kreativna kriza.
