Kakav je to put bio i kako je »Boss« (Gazda, nadimak kojim ga mnogi zovu) postao to što jest hrvatski čitatelji napokon mogu čitati u, po mnogima, najboljoj rock biografiji svih vremena, knjizi Davea Marsha »Rođen za bijeg« (»Born to run«, 1975.) koja je uz dva desetljeća kasnije objavljen drugi dio biografije nazvan »Dani slave« (»Glory Days«) hrvatskom čitateljstvu ovih je dana ponuđena u izdanju zagrebačkog Menarta pod zajedničkim nazivom »Dva srca« (»Two hearts«). Prva od te dvije knjige stekla je neposredno nakon objavljivanja status bestselera što je za sredinu sedamdesetih bila senzacija jer je do tog trenutka književnost o rocku bila svedena na mali broj ne posebno zanimljivih knjiga o već mrtvim rockerima ili grupama koje više nisu postojale.
Susret u Bostonu
Pisati o živim rock glazbenicima nije bilo uobičajeno, ali se Marsh hrabro prihvatio tog zadatka stvorivši knjigu koja je postala klasik tog žanra i koju su kasnije, po načinu rada, nastojali oponašati brojni drugi pisci rock biografija.
»Born to run« himna New Jerseya
Do Springsteenovog uspjeha New Jersey je bio mala USA bezlična država idealna za podsmijeh brojnim Amerikancima. No, Gazdin je uspjeh promijenio stvari pa su njegovim putem krenuli i drugi (Tom Waits, Jon Bon Jovi, Whitney Houston…), a svom najpoznatijem predstavniku New Jersey se zahvalio na najljepši način 1979. godine proglasivši mega hit »Born to run« himnom New Jerseya. Sličnu čast doživio je samo još Ray Charles čija je »Georgia On My Mind« himna Georgie. Kad već govorimo o himnama, nedvojbeno je i to da je »Born in the USA« iz 1974. godine himna za mnoge Amerikance. Iako, u toj pjesmi, Springsteen na svoju domovinu gleda s puno ljubavi, ali i kritike!
S vjetrom u kosi
Karakteristike Bossovih albuma svakako je i to da su vrlo često tematski, odnosno da kroz njih reagira na nešto što ga je pogodilo. Prvi su mu albumi bili čista slika mladenačkog američkog sna – on i djevojka s vjetrom u kosi na motorima ili u automobilu krstare američkim cestama s ogromnom željom da pronađu sreću. No, uslijedili su potom puni bola albumi o tamnim stranama života (»Nebraska«) i teškoćama radničkog života (»Darkness on the Edge of the Town«), američkom snu i stvarnosti (»The River«, »Born in USA«), ljubavnim porazima (»Tunnel of Love«), terorizmu (»Rising«)…
Izgubio milijune dolara
Koliko je čvrst u svojim stavovima Boss je pokazao za svog čuvenog sukoba s prvim menadžerom Mikeom Appelom. Naime, zbog nesuglasica u ugovoru Springsteen nije pune tri godine želio objaviti novi album, iako je nakon mega hita »Born to run« publika to jedva čekala. Pričekao je da ugovor istekne, te 1978. objavio novo remek djelo »Darkness on the Edge of Town«. U te je tri godine izgubio milijune dolara koje je mogao zaraditi da je objavio bilo što. No, tim je potezom svima pokazao kako glazbu ne stvara za novac, već za sebe i one koji ga slušaju.
Boss trezvenjak
»Sad više nemaš šansi za uspjeh«, rekao je Springsteen prijatelju Thessu s kojim je svirao u bendu The Castilles. Bossov komentar uslijedio je nakon što se Thess – oženio. Naime, Springsteen je smatrao da se do uspjeha može doći jedino potpunim fokusiranjem na ono što radiš. Zbog toga, kako je i sam priznao, u tim mu je godinama na prvom mjestu bila glazba i samo glazba. Daleko, daleko iza toga bile su djevojke, a alkohola i droge – gotovo ni u tragovima! Štoviše, Springsteen je poznat kao jedan od najvećih trezvenjaka u rock svijetu. Tu i tamo popije pivu, a s drogom nije imao iskustava!
Supruga – prateći vokal
Da nije bilo propalog braka s prelijepom Julliane Phillips, Springsteen bi se mogao hvaliti time da je jedina rock zvijezda bez skandala. No, i u toj je priči Boss bio poseban. Za kraj braka, priznao je puno puta, kriv je on. Zbog njene vezanosti uz film i svijet mode te njegove uz glazbu viđali su se rijetko. Istodobno, u skupini pratećih vokala Springsteena je na turnejama od sredine osamdesetih pratila crvenokosa »New Jersey Girl« Patty Scialfa, djevojka koja se još kao srednjoškolka pokušala priključiti Gazdi na turneji »Born to run«. Springsteen ju je tada odbio jer je bila premlada. Deset godina kasnije prihvatio ju je kao prateći vokal i ne sluteći da će mu postati žena i majka njegove djece. Iako ni izdaleka tako atraktivna poput Julliane Phillips očigledno je imala ono što je Springsteenu trebalo puno više od glamoura i ljepote. Tako je i tu Boss ispričao ne baš svakidašnju priču o sretnom braku velike rock zvijezde i cure iz skupine pratećih vokala!
No, da bi se shvatila vrijednost ove knjige nužno je reći nešto i o njenom autoru. Dave Marsh (1949.) vršnjak je Brucea Springsteena i odrastao je u sličnim uvjetima što znači da je u tinejdžerskom dobu bio zaluđen onim čistim i nepatvorenim zvukom rock and rola – Elvis Presley, Roy Orbison, Jerry Lee Lewis, Johnny Cash, Beatlesi, Stonesi – koji je donosio slobodu, radost i silnu energiju. Marsh rano počinje pisati o toj glazbi i u svojim ranim dvadesetim već je značajno kritičarsko ime u SAD-u. No, početkom sedamdesetih, kad je pionirsko romantično doba rock and rolla minulo, Marsh doživljava, kao i mnogi drugi, krizu zbog činjenice da glazbena industrija ima sve veću upliv na stvaranje glazbe stavljajući u prvi plan isključivo zaradu. U tom stadiju sve većeg ogorčenja zbog izdaje pravih vrijednosti rock and rolla, Marsh će jedne večeri 1974. godine u društvu svog prijatelja, još čuvenijeg rock kritičara Johna Landaua, otići u Boston pogledati koncert Brucea Springsteena, mladića o kojem se počelo pričati, ali koji je u tom trenutku poznat bio tek na Istočnoj obali (New Jersey, Boston, Philadelphia) SAD-a. Koncert je bio odličan pa Landau i Marsh odlučuju doći i na reprizu mjesec dana kasnije, točnije 9. svibnja 1974. Ono što se te večeri dogodilo u dvorani Harvard Square Theatar sveučilišta u Cambridgeu iz temelja će promijeniti ne samo život Marsha i Landau, već bitno utjecati i na rock povijest, te, naravno, na samog Springsteena.
U magli, a bez droge
Naime, oduševljen energijom koju je doživio na tom koncertu, John Landau će u prikazu tog koncerta napisati danas jednu od najcitiranijih rock rečenica: »Vidio sam budućnost rock and rolla, i ime joj je Bruce Springsteen!«.
Napisati to u trenutku kad za tog 25-godišnjeg mladića nije čula ni trećine Amerike, a kamo li netko van nje, bilo je iznimno hrabro. No, Landau je već tada bio ime pa je njegova procjena privukla mnoge koji su se zapitali: pa tko je taj Bruce Springsteen? I tako je priča krenula…
Sve ono, kaže Marsh, zbog čega sam zavolio rock and roll i smatrao ga božanskom glazbom te je večeri bilo tu: iskrenost, ogromna energija, radost sviranja, vjera u ono što sviraš i pjevaš, izravan kontakt s publikom koja je bila u punom smislu te riječi bila neizostavni dio koncerta, pogodili su »ravno u glavu« Marsha i Landaua: »Jutro nakon toga, bez ijedne kapi alkohola ili bilo kakve droge, sve mi je bilo kao u nekoj prekrasnoj magli. Bio sam duboko dirnut i pogođen«, prisjeća se Marsh koji ne samo da je shvatio da onaj iskonski duh slobode i rock and rolla još uvijek postoji, već je od tog trenutka postao i vjerni sljedbenik Springsteenova rada. Landau će pak, nakon rečenice koja ga je proslavila – a mogla ga je i upropastiti da je krivo procijenio! – otići i korak dalje te postati producent nekih od najboljih Bossovih albuma.
Marshova predanost Springsteenovom radu omogućila mu je maksimalno poznavanje života i rada najveće rock zvijezde današnjice, a to je, naravno, omogućilo stvaranje knjige koja nudi zaista detaljan prikaz Bossova života i karijere. Marsh pripovijeda priču svojim i Springsteenovim riječima, analizira njegove pjesme, detaljno do sitnica opisuje nastanak pojedinih albuma, predočava nam snagu njegovih neponovljivih koncerata, daje riječ njegovim suradnicima i ljudima koji žive uz njega… jednom riječju, daje potpunu sliku Springsteena kao umjetnika i čovjeka.
Bruce Springsteen rođen je 23. rujna 1949. godine u gradiću Freehold u američkoj saveznoj državi New Jersey.
Niža srednja klasa
Njegov otac Douglas, podrijetlom Irac, s kojim se do odrastanja često sukobljavao, radio je brojne poslove među kojima je najčešći bio vozač autobusa, a majka Adela, djevojačko Zirilli, podrijetlom Talijanka, bila je tajnica u gradskoj upravi. Uz Brucea Springsteena su imali i dvije kćeri, Pam i Ginny, te živjeli životom niže srednje klase u kojem nikad nije bilo potpune novčane sigurnosti. Kao dječak Springsteen nije volio osnovnu katoličku školu koju je pohađao, a nije se snašao ni na Ocean County koledžu kojeg je nakratko upisao po završetku srednje škole. Štoviše, oduvijek je u tim danima odrastanja bio pomalo povučen, čak i čudak! Primjerice, na prvoj godini koledža njegove su kolege rektoru uputile pismo tražeći da ga se isključi iz školovanja zbog frizure i ponašanja! No, reakcija rektora nije bila potrebna jer je Gazda otišao sam – ravno u srce rock glazbe!
Naime, tih mu je godina postalo potpuno jasno da je glazba jedino područje na kojem može, kako je to i sam rekao, ostvariti svoje snove, postati netko i uklopiti se. Iako je prvu gitaru na dar dobio još u devetoj godini, pravo otkrivenje rock glazbe dogodilo se tek kad je kao trinaestogodišnjak sam za 18 dolara kupio svoju prvu gitaru. Do tog je trenutka slušao rani rock and roll i uživao u Elvisu, a kad je prvi put pokušao i sam zasvirati osjetio je kako je to – to! Nesigurni pubertetlija opterećen očevim autoritetom i nesnalaženjem u društvu svojih vršnjaka odjednom je u glazbi koju je sam počeo stvarati osjetio neslućenu snagu, cestu kojom je mogao pobjeći iz svijeta strahova i nesigurnosti koji su ga okruživali: »Prvi dan kad sam se pogledao u zrcalo i mogao podnijeti to što vidim, bio je dan kad sam imao gitaru u ruci«, kaže Springsteen.
Majstorski »skida«
Ono što se dalje zbivalo svojevrsno je pravilo uspjeha kojemu svjedočimo i kod mnogih drugih umjetnika i rock glazbenika poput, primjerice, Keitha Richardsa o čijoj sam autobiografiji nedavno pisao. Slično kao i Richards, ni Springsteen se ne odvaja od gitare. Ne samo da vježba po nekoliko sati dnevno, već i majstorski »skida« sve rifove i pjesme tog doba, osniva uskoro prvu skupinu The Castilles koja hara plesnjacima Freeholda i okolice, potom odlazi u Ashbury Park i čini korak dalje osnivajući grupu Steel Mill s kojom počinje izvoditi i autorske stvari, a o njemu se već van regionalnih okvira počinje pričati kao o jednom od najboljih i najbržih gitarista tog dijela Amerike. No, do slave je još dug put…
Bitan korak k putu u vrh Bossu je osigurao menadžer Mike Appel koji je, oduševljen tekstovima i svirkom Springsteena i pratećeg mu E Street banda – danas je nedvojbeno da su najbolji prateći sastav svih vremena – uspio kod legendarnog Johna Hammonda dogovoriti Springsteenovu prezentaciju. John Hammond, koji je do tog je trenutka iza sebe imao prve potpisane ugovore s jazz divama Bessi Smith i Billie Holiday, soul anđelom Arethom Franklin i tada već čuvenim Bobom Dylanom, dao je Springsteenu svega 15 minuta da mu na gitari pokaže što može. Boss je izveo dvije svoje pjesme »Saint in the City« i »Growing Up«: »Nisam mogao vjerovati«, prisjeća se Hammond, »reagirao sam snažno, možda sam tek tri puta u životu tako reagirao. Odmah sam znao da će se održati bar kroz cijelu jednu generaciju«, rekao je Hammond kojeg ni tog puta osjećaj nije prevario.
Ono što je u tih 15 minuta osjetio Hammond, a potom kroz gotovo četrdeset godina prepoznavali milijuni slušatelja diljem svijeta, jest iskrenost, poštenje, vjera u ideale, sposobnost pričanja priče i iznošenja ideja te potpuna predanost glazbi kao obliku izražavanja vlastitog bitka. Springsteen nije bio tek još jedan mladić s gitarom željan uspjeha na top listama i novaca, već mladi čovjek čvrsto uvjeren u svoje ideale – ma koliko god nekome izgledali naivni i romantični – i mogućnost da baš glazbom promijeni svijet i učini ga boljim.
Bespoštedna iskrenost
Ta »Springsteen magija« očarala je mnoge, a kad su, nakon tih dana mladenačkih ideala došli dani poraza i razočaranja u srazu s realnošću Springsteen nije ostajao »Forever Young« već je, kroz albume što su uslijedili, iskreno priznavao svoje (i naše) poraze u unaprijed izgubljenoj borbi s vremenom. I upravo u toj bespoštednoj iskrenosti koja priznaje tugu ali ne potpisuje poraz i ostaje vjerna idealima, srž je onoga zbog čega Boss traje već generacijama i zbog čega ga danas vole i oni koji se 1975. godine kad je objavio »Born to run« nisu još bili ni rodili.
Drugi razlog zbog kojeg se broj posjetitelja Springsteenovih turneja broji u milijunima jest njegova potpuna predanost publici i činu sviranja na koncertu. Sedamdesetih, kad su koncerti trajali prosječno oko 45 minuta, Gazda je s E Street bandom svirao čista dva sata te potom ostajao popričati s publikom. Kad su i ostali prihvatili standard od 90 do 120 minuta, Boss je svoj koncert pretvorio u 3-4 sata žestoke svirke s 20-minutnom stankom! I nikakvih kalkulaciju tu nema. Tko je jednom bio na Springsteenovom koncertu, a imalo voli rock and roll, mora poželjeti doći još jednom, pa još jednom, pa još jednom… Bit će tako i 11. lipnja u Trstu. Kad već padne noć i pogase se svjetla negdje u mraku Nereo Rocco stadiona uz oko 30.000 duša začut će se ono jednostavno: »One, two, three, four…« i iz zvučnika će zagrmjeti još jedna, bar trosatna, svetkovina rocka!
