Band of Horses nisu postali veliki zbog Grammyja, Pearl Jama ili Wembleya, već zato što se radi o zaista moćnom bendu s bogatom pjesmaricom zavidne kvalitete i sposobnošću da nastupom drži nekoliko tisuća ljudi u stanju pravog R'n'R delirija
Od zanimljivog i perspektivnog country-rock, americana ili beard rock izvođača, kako su ih sve na početku karijere nazivali, Band of Horses, petorka predvođena pjevačem Benom Bridwellom u samo nekoliko godina izrasla je u još jedan veliki američki bend. Ako u takvu ocjena niste sigurni samo nakon preslušavanja njihova dosadašnja tri studijska albuma, za pravu i konačnu potvrdu te teze pogledajte ih uživo.
A upravu takvu potvrdu “konji” su pružili pred gotovo dvije tisuće ljudi u dvorani Estragon u Bologni gdje su nastupili u sklopu svoje aktualne turneje.
Nakon sanjivog otvaranja s prekrasnom baladom Evening Kitchen u izvedbi pjevača Bridwella i gitariste Tylera Ramseya, s vokalnim harmonijama od kojih se dižu dlake na ruci, bend je ostatkom set liste u Estragonu ponudio presjek relativno kratke, ali već itekako uspješne karijere.
Lakoća kojom na koncertu putuju od anđeoskih balada, suptilnog i elegantnog country rocka preko masnih, žestokih rifova i uptempo dizalica do grandioznih, himničnih pjesama koje bi mogle bez ikakvih problema gurnuti Band of Horses prema stadionskim nastupima, jednostavno je očaravajuća.
Evening Kitchen, Bats, Cigarettes, Wedding Bands, Factory, Blue Beard, Compliments, Marry Song, The Great Salt Lake, Is There A Ghost?, NW Apt., The General Specific, Islands on the Coast, Laredo, Part One, Older, No One’s Gonna Love You, Snow, Monsters / Neighbor
Bis:
Ode to L.R.C., Wicked Gil, The Funeral
Grandioznost, osim kvaliteti i strukturi pjesama, ponajviše treba zahvaliti nevjerojatnom, gotovo magičnom vokalu Bena Bridwella za koji, unatoč falsetu i gomili reverba, imate osjećaj da je sposoban otpuhati i publiku i dvoranu. I kad pomislite da je iz tog mršavog tijela kroz grlo izašao i posljednji atom snage, Bridwell vas uspije uvjeriti u suprotno.
Kad se na njegov sjajan glas nalijepi odličan bendovski rad, čvrsta ritam sekcija, klavijature, raskošne gitare, back vokali na razini Jayhawksa i Beach Boysa te jednostavna ali efektna scenografija s projekcijama rustikalne američke unutrašnjosti, dobijete vrhunski nastup odnosno hipnotičnu svečanost rocka koja ostavlja bez daha i izbija iz cipela. Pa čak i ako niste hard-core fan grupe.
Band of Horses osnovani su 2004, a već sljedeće godine izdali su prvi album Everything All the Time. Uslijedile su turneje, ali i promjene unutar grupe da bi 2007. na tržište izašao Cease to Begin s kojim se bend nastavio penjati na top ljestvicama i koji im je otvorio vrata velikih festivala poput Glastonburyja i Roskildea. Pjesme poput Is There a Ghost i No One’s Gonna love You postale su prepoznatljivi znak Bridwellove ekipe i koncertni hitovi koji ne prolaze bez zbornog pjevanja, euforije i skandiranja.
Konačno, prošle godine bend izdaje veličanstveni Infinte Arms koji ulazi na brojne kritičarske liste najboljih albuma 2010. Glazbeni kritičar Novog lista Zoran Baljak čak ga je proglasio i albumom godine, a bendu je taj uradak priskrbio i prvu nominaciju za Grammy u kategoriji najboljeg alternativnog albuma.
Maestralni gitarski pop-rock u pjesmi Laredo, fenomenalni country soul Older, punokrvni i žestoki NW Apt., zarazno optimistčna Dilly i prepoznatljive balade poput Blue Beard ili Evening Kitchen dokazale su autorsku i sviračku zrelost benda, a turneje s Pearl Jamom i planirani nastup s Foo Fightersima na Wembleyu otvorili su grupi put prema mainstreamu, što ne mora imati nikakve loše konotacije.
Međutim, nisu Band of Horses veliki zbog Grammyja, Pearl Jama ili Wembleya, već prvenstveno zato što se radi o zaista moćnom bendu koji već sada ima bogatu pjesmaricu zavidne kvalitete i koji je sposoban, ako je suditi po koncertu u Bologni, svojim nastupom držati nekoliko tisuća ljudi u stanju pravog R’n’R delirija. A to mogu samo veliki bendovi.
“Ma koji Arcade Fire, ovo je bilo čudo”, glasio je jedan od komentara na izlazu iz Estragona. Ukuse i usporedbe na stranu, pogotovo usporedbe izrečene u stanju post-koncertne euforije, ali kad vas nakon sat i pol ekstatične svirke “konji” na bisu zatresu s Wicked Gill i završe nastup s monumentalnom Funeral, takve izjave nisu nimalo čudne.
Stoga, prestanite na temelju broja prodanih albuma po tko zna koji put naricati o smrti rocka – otiđite na koncerte bendova poput Band of Horses i uvjerit ćete se da je itekako živ, moćan i raskošan.
