RIJEKA Da je Đorđe Balašević izuzetno duhovit kantautor znalo se i do sada, no četiri sata neprestanog smijeha koji je u subotu navečer priredio prepunom gledalištu HNK »Ivana pl. Zajca« bilo je ugodno iznenađenje i za publiku, a izgleda i za samog autora. Riječka je publika nekoliko pjesama  otpjevala s njim, a s pozornice je oko ponoći sišao tek nakon što je obećao da će u Rijeku sigurno još koji put doći jer –  Rijeka i Balašević se po svemu sudeći javno vole. Bila je to svojevrsna promocija neobjavljene knjige »Kalendar mog djetinjstva«, za koju se još ne zna datum objave, jer se, prema Balaševićevim riječima »uvijek netko pobuni što nije u knjizi«. Stand up komedija koju je gledateljima priredio tijekom ove promocije, pričajući zgode iz svog djetinjstva, najavljuje ipak knjigu koju bi mnogi mogli poistovjetiti sa svojim proživljenim zgodama ili pak žaliti što je njihovo djetinjstvo bilo manje zanimljivo.

Cirkus i ringilšpil

No, nije sve u njegovim smiješnim dogodovštinama iz djetinjstva, koje on naziva cirkusom i ringišpilom, nego u kutu gledanja, tako svojstvenom za Balaševića, dobrohotnom humoru koji graniči s burleskom. Pokazao je on u te dvije večeri i da je ne samo odličan stand up komičar već i imitator, parodirajući vrijeme starih šlagera Ive Robića, starih ratnih filmova i naravno, cijele svoje uže i šire obitelji, a nije se suzdržavao ni šala na vlastiti račun. Tako je ispričao zgodu kad se pred Titom pojavio u tenisicama i bordo puloveru, pa su morali razodjenuti jednog konobara i dati mu njegovu odjeću. Ni njegovi pjevački počeci nisu ostali pošteđeni, kada je njegova majka govorila: »Naš Đokica siroma’, sramota u našoj porodici, muško pa peva. Proći će ga kad izađe iz puberteta«. Srećom nije ga prošlo jer bi estradna scena ostala zakinuta za autentičnog umjetnika, koji bi po vlastitom mišljenju uskoro mogao dobiti i svoju ulicu u Novom Sadu, ali: »Fali samo jedna sitnica, da najprije umrem«.

Prisjetio se on svojih umrlih, »kojih je bilo s obje strane, pa su se uvijek slavila dva Božića i dva Uskrsa, ali samo se jedno nikada nije toleriralo – post«. Pa je večer počela sjetnim melodijama »Moj deda već dugo ore nebeske njive«, nekim novim klincima, malim belim zecom, na što mu je zgodna mlada Riječanka pritrčala i darovala malog bijelog plišanog zeku, da bi se nastavila stihovima poput »Ne pitaj me nikad više zašto neven ne miriše« i s još par istrčavanja gledatelja s darovima.  

Tenisice, traperice i sasvim obična majica

U crvenim tenisicama, trapericama i sasvim običnoj majici, Balašević je gledatelje odveo u nekadašnje vrijeme gramofona, kutija od cipela u kojima su se čuvali računi, OHO ljepila, ugrađenog čipa prepadnutosti od odskakanja od okoline po bilo čemu, ljetovanja na moru »u Reki (a zašto i more i reka«, komentirala je majka), očaranosti divljim bademom (»jer ništa nije tako lepo kad procveta i tako gorko kad se proba«)… »a ko nije jednom razumeo drvo, taj ne zna šta je sadio i shvatit će kad tad, da ne zna šta je hlad«.

Pjesma vrijedi onoliko koliko slika izazove u nečijoj glavi, zaključio je na kraju ove večeri Balašević i zajedno s publikom otpjevao i čuvenog Vasu Ladačkog, te na granici smijeha i suza zahvalio na više nego dobrom dočeku, jer: »Kakva je publika, takav si i ti, a ja sudeći po ovome uopće nisam loš«.

Za klavirom je Đorđa pratio njegov stari suradnik, prof. Aleksandar Dujin, koji ni sam nije ostao bez zgodnih opaski i osvrta o druženju s koalama na turneji u Australiji, te o sviranju na turnejama na »klavirčićima« s dvije noge i sličnima.