Kad je riječ o klarinetistima u današnjem jazzu, primat svakako pripada izraelskoj jazz glazbenici Anat Cohen koja je cijenjena i kao tenor saksofonistica. Naime, ona već godinama zauzima najviše pozicije na ljestvicama uglednih glazbenih časopisa, posebice kao klarinetistica. Tako su je prošle godine najboljom klarinetisticom na svijetu proglasili kritičari, ali i čitatelji časopisa »DownBeat«, a isto priznanje dobila je i od međunarodne Udruge jazz novinara. 

   Anat Cohen je dobro poznata hrvatskoj jazz publici. Dva je puta nastupila na Jazzarella – All Woman Jazz Festivalu u Zagrebu: 2007. kao članica Diva Jazz Orchestra, a godinu dana poslije sa svojim kvartetom, te dva puta na Avantgarde Jazz festivalu u Rovinju: 2011 sa svojim kvartetom, a lani sa sastavom »3 Cohens« što ga vodi sa svojom braćom – trubačem Avishaiem i saksofonistom Yuvalom. Svaki od tih nastupa organizirao je Dražen Kokanović koji za ovo proljeće i ljeto priprema nove jazz poslastice na Avantgarde Jazz festivalu u Rovinju, ali i nova gostovanja Anat Cohen u Hrvatskoj. 

  Nadahnuće arboretumom

O dosadašnjim iskustvima s koncerata u našoj zemlji, ali i o svojem pogledu na jazz glazbu Anat Cohen je govorila u razgovoru što smo ga vodili prije koncerta što ga je sa sekstetom »3 Cohens« održala u Rovinju. 

   – Festivali poput ovog ne mogu se ostvariti bez osoba koje istinski obožavaju glazbu, a znam da Dražen voli glazbu. Jazz nije jako popularan u širem krugu ljubitelja glazbe. Diljem svijeta ljudi koji organiziraju koncerte jazz glazbenika, čak i ako je to za malobrojnu publiku, žele podijeliti radost slušanja te glazbe zato jer ima kvalitetu i posebna je. To je sjajno za pojedince kojima je stalo do glazbe. Važno je da imaju nekoga kao što je Dražen, nekoga tko će učiniti veliki napor da dovede strane, ali i hrvatske glazbenike i stvori nešto što će ljudi osjetiti, jer jazz je glazba koja se događa u trenutku, a za to je potrebna publika. To je važno za kreatvnu odnos glazbenika i publike. Sjajno je imati nekoga tko to radi s toliko strasti kao Dražen i zbog toga smo mu iznimno zahvalni. 

  Hrvatska vas publika obožava i to jasno i glasno pokazuje na svakom koncertu. Kako vas publika nadahnjuje?

   – Može nas nadahnuti ili učiniti da nam bude dosadno. Gledaju li vas ljudi iz publike bezizražajnim licima, kao da im nije stalo do glazbe – možda ih je netko pozvao na koncert rekavši im da je jazz cool ali njima se glazba ne sviđa i ne slušaju – to se neće dogoditi, jer mi reagiramo. Jazz je glazba koja se događa spontano. Nadahnjuje nas zajednica, svijet, ono što se događa oko nas, ali i publika. Nadahnjuju me glazbenici, što je jako važno kad ne uspijevam doprijeti do publike. No, to se neće dogoditi večeras na koncertu jer hotel u Rovinju u kojem smo odsjeli doista je predivan i ne možemo prestati govoriti o tome kako smo proveli predivan dan. Danas sam trčala parkom, a moja su braća šetala gradom, sunčano je, jako lijepo, tako da ćemo bez obzira na sve biti nadahnuti. 

  Nadahnjuju li vas takve ljepote na pisanje novih pjesama?

Očaravajuća forma umjetnosti

Kako gledate na jazz glazbu u današnjem trenutku, nakon gotovo stotinu godina njezina života?

   – Jazz je na početku bio popularna glazba. Tada nije bilo druge vrste popularne glazbe, ali danas to nije više tako. Postoje mnoge vrste glazbe i ljudi mogu birati iz velike palete. No, mislim da su ljubitelji jazz diljem svijeta još uvijek isti. To su kolekcionari koji vode brigu o proizvodima, dobro poznaju rad umjetnika, povijest te glazbe, snimke. Oni će satima putovati kako bi uživo slušali glazbu, podržavat će ju, duboko će prodrijeti u njezine tajne. Zbog svega toga jazz je danas još uvijek živa i vitalna glazba, kakva je oduvijek i bila.   

   Voljela bih da, poput tih fanova, svi glazbu slušaju srcima, a ne razumom, da budu otvoreni za nju. Htjela bih da ne eliminiraju jazz glazbu prije nego su je čuli. Slažem se da jazz, nije li dobro sviran, nije najuzbudljivija glazba, ali kad se dobro svira to je najljepša, očaravajuća, kreativna forma umjetnosti. Na koncertima prisutni shvaćaju da sudjeluju u nečem posebnom, nečem što se pred njihovim očima događa samo jednom u životu, da tako nešto nikad više neće vidjeti. Kad odlaze na koncerte trebali bi razmisliti o tome. 

  – Jazz je svjetska glazba. Kad govorimo o počecima jazza, ne možemo zaobići New Orlenas i tamošnje prožimanje raznih kultura. U istim su se glazbenim djelima objedinjavali elementi istočnoeuropskih harmonija, afričkih sinkopa, mazurke, polke… Glazbenici ranog jazza spajali su mnogo različitih elemenata, sve što bi u to doba slušali u tom okružju. Jazz jest svjetska glazba. 

   Nakon što se afirmirao kroz tradicionalni, »straight ahead« zvuk, mainstream, treba prihvatiti nove oblike. Danas ga ne sviraju samo Amerikanci, a razni glazbenici u jazz ubaciju elemente tradicijske glazbe iz svojih zemalja. Neki kažu da je to »world music«, ali radi se o nastavku, normalnom razvoju glazbe. Glazbenici dodaju različite ritmove, različite zvukove, sviraju različita glazbala. Jazz se danas svira na harmonici i klarinetu tako da je logično osjetiti zvukove narodne glazbe. 

Otvoreni za iznenađenja

  – Upravo se to trudimo ostvariti. Sa svojim sastavima nastojim donijeti uzbuđenje koje će ljude privući glazbi. Želim da ljudi, kad odlaze s naših koncerata, kažu da je to za njih bilo posebno iskustvo, da su nešto osjetili. To je emotivna kategorija. Možete biti sretni, tužni, ljuti, možete iskazivati puno različitih emocija, ali potrebno je nešto što će vas pokrenuti. 

  Kako to ostvariti?

   – Izbor skladbi koje će ansambl svirati uvjetuje ugođaj, način odvijanja improvizacija. U tom trenutku to nije samo glazbalo, samo solo – to je skladba. Zato glazbenici pišu vlastitu glazbu – da bi stvorili zvuk i osnovu za određeni način improvoziranja. Želimo se kretati u nepoznatim područjima – nepoznatim za publiku, ali i glazbenike. Uzbuđenje dolazi u trenutku svirke kad svi shvatimo da smo ostvarili zajedništvo te iskoristimo taj zanos i osjetimo da je publika to osjetila. Naravno, uzbuđenje mora doći od glazbenika, no teško je osjetiti uzbuđenje na pozornici ako ga publika nije osjetila. To je uzajamni odnos. Mnogi glazbenici zaboravljaju koliko je važan odnos koji trebaju stvoriti između sastava na pozornici i publike. Publika voli biti dio tog putovanja. Mora postojati razumijevanje između publike i glazbenika. To glazbeno iskustvo moraju dijeliti. 

  Koja vam je glazba najuzbudljivija?

   – Volim Charlesa Mingusa. Uzbudljiv je jer je uvijek svjež. Svaka glazba koja je odraz glazbeničke osobnosti bit će uzbudljiva. Ako su glazbenici duboko uronjeni u glazbu, njihova će glazba biti uzbudljiva. Volim takvu vrstu glazbe. Volim kad su glazbenici iz sastava otvoreni za sva iznenađenja. 

  U njegovoj glazbi možemo čuti cjelokupnu tradiciju jazza i stilova koji su prethodili jazzu, ponekad čak u samo jednoj skladbi. Koliko vama znači poznavanje i vještina sviranja različitih stilova?

   – Nadahnjuju me različitosti u glazbi. Treba biti fleksibilan, ali za to treba jako dobro poznavati glazbu. Često se događa da mladi glazbenici slušaju i proučavaju jedino glazbu koja je nastala, primjerice u devedesetim godinama prošloga stoljeća i nakon toga. No, tako ne upoznaju cjelokupni spektar zvukova. 

   Želiš li stvarati glazbu i kretati se između klasičnog i suvremenog, moraš upoznati spektar, moraš poznavati paletu iz koje možeš odabrati što želiš. Primjerice, ne smijemo zaboraviti blues. On je obilježen posebnim zvukom. Biti bluesy znači biti izražajan, biti u mogućnosti izreći sve što nosimo u srcu. Kad čujemo ljude koji su bluesy to uvijek povezujemo s njihovom dušom, s njihovom unutrašnjom osobnošću. U razvoju jazza mnogo je toga vezanog uz formu bluesa – sve vrste harmonijskih progresija. Kroz blues se možete izraziti tako što svirajući malo možete reći puno. Možete li to, možete svirati i jazz, možete se glazbeno izraziti. Sve je u tome.