Od ranog djetinjstva sevdalinka mi uljepšava i obogaćuje život. Pomogla mi je u puno teških situacija. I zamisliti svijet bez sevdaha, bez glazbe je zaista teško. Sevdah je za mene način života, svijet u kojem se duša potpuno otvara i gdje stvarno mogu biti svoja
Romantične, zaljubljene i tugaljive riječi sevdalinki treba znati interpretirati »iz duše«, a kako se izvodi taj bosanskohercegovački blues pokazat će riječkoj publici Sarajka Amira Medunjanin večeras u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Amira Medunjanin objavila je sredinom svibnja novi, četvrti studijski album »Silk & Stone«, a njen koncertni repertoar obogaćen je tako pjesmama koje su zabilježene na novom albumu kao što su »Što te nema«, »Čula jesam da se dragi ženi«, »Kradem ti se u večeri«, kao i tradicionalnom makedonskom »Eleno kerko«.
Iako vas je hrvatska publika proteklih godina imala priliku često slušati, tek sada prvi put nastupate u Rijeci. Zašto? Koji ćete program izvesti pred riječkom publikom?
– Da, u pravu ste. Nažalost, nikada nisam bila u Rijeci. Uglavnom zbog puno drugih obaveza koje su se uvijek preklapale s mogućim terminima za nastup. A sada ću imati priliku prvi put nastupati u Rijeci s Bojanom Zulfikarpašićem na klaviru i Nenadom Vasilićem na kontrabasu. Mislim da ćemo biti fleksibilniji što se tiče programa u odnosu na druge nastupe, jer bih se prvenstveno željela upoznati s publikom. Volim direktan kontakt s ljudima, i najsretnija sam kada je atmosfera totalno opuštena i kada vidim i osjetim da publika jednako uživa kao i mi na sceni.
Radost muziciranja
U svibnju ste objavili novi, četvrti studijski album »Silk & Stone«. Recite nam nešto više o tom nosaču zvuka. Kako je nastao, po kojem ste principu odabrali skladbe, s kim ste surađivali?
– Sve je išlo nekim svojim tijekom. Puno vremena smo nastupali promovirajući prethodni album »Amulette« i tijekom tog razdoblja nakupilo se mnogo ideja. Pred kraj prošle godine, bili smo spremni ući u studio i sve je završeno za dva dana u Zagrebu. Pjesme su se same nametnule, jer obično me pogode u određenom trenutku kada se najmanje nadam. I onda svi zajedno radimo na aranžmanima, ali najbolje se dogodi prilikom javnog izvođenja, tu uvijek ima motiv više, i inspiracija je na vrhuncu. U samoj realizaciji smo imali veliku pomoć od izdavačke kuće Aquarius Records i bez njih bi išlo mnogo teže.
Na prethodnom nosaču zvuka »Amulette« surađivala sam s Bojanom Zulfikarpašićem na klaviru i Nenadom Vasilićem na kontrabasu koji su također sudjelovali i na novom albumu. Pored njih, tu je i Boško Jović na gitari s kojim sam nastupala u duetu posljednje dvije godine. Puno toga smo prošli zajedno i bilo bi šteta da nismo nešto usnimili. Drugi tio tima je došao iz nekog drugog svijeta glazbe. S udistom Yurdal Tokcanom upoznala sam se kada sam pripremala projekt »River of Music« prije nekoliko godina. Naime, radi se o instrumentalistu koji se isključivo bavi klasičnom glazbom i njegov doprinos na albumu je zaista veliki. Prilikom sudjelovanja na projektu Jordi Savalla »Bal – Kan – Cycles of Life« ostvarila sam suradnju s kanunistom Hakan Güngörom. I taj spoj instrumenata je po meni dao poseban zvuk na albumu. Naravno, ne smijem zaboraviti i Stjepana Horvata iz Pušćina (Međimurje) na kontrabasu. Zaista nije bilo puno suradnika, ali mislim da smo uspjeli u našoj prvobitnoj namjeri da prenesemo radost zajedničkog muziciranja na sceni.
Vaši albumi dobili su sjajne kritike u europskim, posebice britanskim glazbenim krugovima. Koliko vama osobno, ali sevdahu znači taj proboj »preko granice regije«? Sevdah nosi i poezija teksta, pa je tim više uspjeh primjerice u Velikoj Britaniji i značajniji?
– Nisam ni razmišljala o tome na takav način. Željela sam da se što veći broj ljudi upozna s bogatom glazbenom tradicijom s ovih prostora. Nekako su mi bile mučne sve te negativne informacije koje su strani mediji potencirali kad god se spomene ovaj dio Europe. Bila sam svjesna da ne mogu puno promijeniti, ali barem mogu dati mali doprinos da slika o nama bude pozitivnija. Ovdje se ne radi o popularnom glazbenom žanru, i samim tim je teže napraviti neki pomak, ali za dobru glazbu nema granica. A kada govorimo o poetici, i to je vrlo interesantno kada spominjete Veliku Britaniju – publika na Otoku već dovoljno zna tako da su nastupi koncipirani na sličan način kao i ovdje. Kad se ljudima nešto sviđa, onda nema nikakvih prepreka.
Nesretna usporedba
Postali ste svojevrsni sinonim za sevdah i sevdalinku. Koliko ste vi dali sevdahu, a koliko ste dobili od sevdaha? Koja je vaša definicija sevdaha?
– Uvijek kažem da je sevdah moja prva i posljednja ljubav. Od ranog djetinjstva sevdalinka mi uljepšava i obogaćuje život. Pomogla mi je u puno teških situacija. I zamisliti svijet bez sevdaha, bez glazbe je zaista teško. I to što sam se u potpunosti opredijelila za glazbu, valjda je tako moralo biti. Sevdah je za mene način života, svijet u kojem se duša potpuno otvara i gdje stvarno mogu biti svoja.
Kritičari vas rado i često uspoređuju s Billie Holliday i Cesariom Evora. Što vam ta usporedba znači, stvara li ona pritisak i pomaže li u »pojednostavnjenom« objašnjenju onima koji nisu upoznati s vašim radom?
– Baš i ne pomaže. Obje žene su jedinstvene i neponovljive, ali izgleda da će me ta nesretna usporedba i dalje pratiti. Vrlo je teško, jer ljudi dobiju drugačiju sliku o tome šta mogu očekivati na našim nastupima, ali to nekada i nije loše. Nekada se ljudi ugodno iznenade i sviđa mi se to iznenađenje. Ali, suštinski bilo kakve usporedbe su vrlo nezahvalne.
U kritikama vaših nastupa uz jedinstvenu emociju često se spominje i inovativnost vašeg pristupa sevdahu i karakterističan stil izvođenja. Kritike kažu da ste udahnuli novi život višestoljetnoj tradiciji. Recite nam, prema vašem mišljenju, u čemu ste drugačiji?
– Pa ne znam jesam li ili koliko sam drugačija. Svaka generacija ima svoje viđenje tradicije. Vrlo je teško to objasniti, ali mislim da je važno da svako ugradi sebe i ostavi svoj trag onako kako on misli da treba. Možda je razlika u tome što sam prethodnih godina uvijek pokušava improvizirati i eksprimentirati s različitim glazbenim žanrovima. Prehodna četiri studijska albuma su u potpunosti drugačija i smatram da je bitno ne ponavljati se.
Ja nisam profesionalac
Znate i zaplakati na koncertu. Kako je moguće da pjesme koje godinama izvodite još uvijek uspiju izazvati tu eksploziju emocija?
– Ja nisam profesionalac. Došla sam u svijet glazbe iz jednog drugog okruženja, iz druge profesije. Za mene je svaki nastup kao prvi. I tako ih doživljavam. Nema veze što sam neke pjesme otpjevala stotine puta. Svaki put ih ponovno proživljavam. Rekla sam da mi je veoma bitna reakcija publika. Taj spoj energije nas na sceni i publike je uvijek motiv više.
Kako kolege glazbenici doživljavaju taj vaš odmak od uobičajenog stila izvođenja, definiranog kroz stoljeća?
– Imam sreću raditi s umjetnicima koji imaju slično razmišljanje o glazbi općenito. Za sve ove godine, rad s glazbenicima me puno obogatio. Da ne govorim koliko sam naučila, jer sam praktički bila totalni autsajder. Ali, suština je da pored želje za suradnjom, mora biti i dosta fleksibilnosti. Puno ovisi o slobodi koju sebi date.
Kako su izgledali vaši glazbeni počeci?
– Moji glazbeni počeci? Ako mislite na moje rano djetinjstvo i moje prvo upoznavanje sa sevdalinkom, samo lijepe slike su ostale u sjećanju. Bila je to velika dječja radost kada sam pjevala pjesme iz sveg glasa usred sarajevske mahale. Nisu komšije baš bile sretne zbog toga, ali mislim da i nisu imali neku drugu opciju, jer kod mene kritike i ne pomažu puno. Ali, radi se o nekom drugom vremenu i prostoru.
Zanimljivo je da ste u periodu kad ste živjeli u Splitu pjevali u klapi? Ima li sličnosti između sevdaha i klapske pjesme? Barem u emociji?
– Klapska pjesma zaista zauzima posebno mjesto u svjetskoj kulturnoj baštini. A moje upoznavanje s klapskim pjevanjem je bilo davno. Prije skoro 20 godina. I da, to je bilo prekrasno vrijeme. Bila sam sretna u Splitu i prijatelji su puno učinili da se osjećam kao kod kuće. U klapi mi je trebalo malo vremena da pohvatam sve »riči«, ali sam se brzo uklopila. Kada govorimo o sličnostima, pjevač treba imati veliku dušu da na pravi način iznese emocije u pjesmama. Ljudima je to veoma interesantno i zato je klapska pjesma toliko popularna.
Revitalizacija društva
Koliko sevdah pomaže očuvanju bosanske kulturne tradicije?
– Bitno je da mladi ljudi u Bosni i Hercegovini shvate vrijednosti i potrebu za očuvanjem naše kulturne baštine. Mislim da veći interes za sevdalinkom djelomično pomaže i u revitalizaciji bosansko-hercegovačkog društva u cjelini. Znam da su teška vremena za kulturu općenito, ali to ne znači da svi trebamo stati i čekati da se popravi situacija u državi ili da institucije nešto urade po tom pitanju. Iskreno, ja ništa i nikoga ne čekam. Individualno možemo puno toga lijepog napraviti i stvarno me ne brine budućnost, jer uvijek će biti entuzijasta koji će dati sve od sebe da se tradicija održi.
Surađivali ste s glasovitim sastavom Mostar Sevdah Reunion. Kako to izgleda kad se na okupu nađu umjetnici različitih generacija?
– Kada sam snimala prvi album u Mostaru sve je bilo savršeno. Posebnost grada i miris Mediterana i Mostarci su stvarno učinili puno da se osjećam divno. Na albumu »Rosa« sudjelovalo je 15 glazbenika i zaista je bio vrlo interesantan spoj vrhunskih glazbenika iz različitih žanrova i generacija. Nikada prije nisam surađivala s profesionalnim glazbenicima i bilo je to za mene posebno iskustvo. Žao mi je što se ne sjećam baš svega, jer sam dan uoči samog snimanja dobila upalu pluća i bila sam strašno iscrpljena. Ali vrijedilo je, bez obzira na sve.
