Popularni istarski pjevač Alen Vitasović ove godine obilježava 30 godina uspješne karijere za vrijeme koje je snimio hitove kao što su »Ne moren bež nje«, »Jenu noć«, »Niš mi se ne da«, »Ja ne gren« i druge. Osim toga, tijekom pandemije izbacio je singlove »U dušu«, »Oštarije su mi zaprli«, »Ili si ili nisi«, »Da se ne zatare« i »Vrime je za doma poć«, te nakon pandemije nastavio hitovima »Dopri oči« i »Tone Livi«. Nakon što je devedesetih s Liviom Morosinom žario i palio estradom, njegova slava nije izblijedjela, a njegovo ime ostalo je prepoznatljivo, poput nekog brenda. Nedavno je završio u bolnici, a sada se kući oporavlja, no zbog toga je odgođen njegov slavljenički koncert koji se krajem tjedna održati u zagrebačkom klubu Boogaloo, te je prebačen za 13. siječnja.

Svi u Istri znaju tko je Alen Vitasović i znaju njegove pjesme. Kako je bilo nositi se s teretom slave, ima li snage za još i za čim žali, ispričao nam je u razgovoru.

Prije svega, kako te služi zdravlje?

– Zdravlje nije dobro, ali ide nabolje. Nakon korone dosta toga je išlo naopako, nisam onaj Alen iako je glazbena sezona bila sjajna. Ovih dana sam imao velikih zdravstvenih i opasnih problema. Oporavljam se polako uz pomoć divnih doktora, sestara, tehničara, supruge, obitelji i prijatelja. Dolaze koncerti.

Smireniji tempo

Misliš da bi mogao izdržati još 30 godina na sceni?

– Mogu izdržati još 30 godina, ali smirenijem tempom jer nisam više mlad. Bez muzike nema smisla mog života i budućnosti. Ne vidim se drugdje. Samo zdravlje. Na početku karijere nisam ni očekivao ni znao što će biti. Nisam očekivao to i euforiju, bio sam nespreman iako već s velikim glazbenim iskustvom. Entuzijazma i energije imam još, samo mi dajte mikrofon u ruke.

Kako objašnjavaš da ti je publika ostala vjerna, da imaš takvu podršku nakon tri desetljeća?

– Interesantno, vole me bake, djedovi, mame, tate, njihova djeca, unuci. To smatram jednim od mojih od većih dostignuća. Uz to što imam divnu zdravu djecu zasad.

Imaš li još nekih neostvarenih snova?

– Nemam snova, nikad nisam tražio puno. Skroman sam dečko iz Orbanići. Da, sanjao sam i htio biti glazbenik od malih nogu i uspio sam, itekako, iako sam mislio da mali siromašak iz Orbanići to neće moći.

Tridesetogodišnjicu karijere obilježit ćeš u Zagrebu, a planiraš li nešto slično i u Puli?

– Pula me voli i ne voli, vide me svaki dan. Dosadan sam im. Njima su face (bez da vrijeđam) prekoučkari i njima se daje lova. Nama domaćima što ostane. Nije fer. A ima nas kvalitetnih glazbenika ali ne cijene nas, ni mi sebe. U Puli sam u kazalištu imao predivan koncert za 25 godina karijere, a u Zagrebu ću tridesetogodišnjicu proslaviti u velikom klubu Boogaloo početkom iduće godine.

Osjećaš li i danas teret nekadašnje slave ili si malo slobodniji? Jesi li po tom pitanju morao napraviti neke kompromise?

– Nekad sam osjećao teret »slave«. Bojao sam se ružnih dobacivanja, zavidnosti, ulaska u poštu, banku. Svi te znaju i znaju moju intimu a ja sam uvijek bio sramežljiv, jer sam kao neki pjevač s TV-a, a zapravo običan čovjek. Sad su mi smiješni i briga me što misle o meni.

Jesi li napravio sve što si htio?

– Misija ide polako kraju ali još je tu toga za napraviti.

Postoji li nešto za čim žališ?

– Neke bih stvari promijenio, ali ne puno. Znao sam uvrijediti ljude i to mi je žao, pogotovo bližnje.

Što radiš dok ne stvaraš pjesme?

– Ne radim ja toliko na pjesmama – radim aranžmane. Dajem odličnim glazbenicima ideje, iskustvo i savjete, a ja učim i slušam. U slobodno vrijeme kuham, peglam, čistim, kopam, berem gljive, šparoge, šećem, družim se s pravim prijateljima, boćam…

Zadovoljan životom

Kako to da se nikad nisi preselio iz Orbanići?

– U Orbanići sam rođen, prohodao, školovao se, imam prijatelje, izgradio svoju kuću, vrt. Iako sam u zadnje vrijeme više u Puli kod supruge Eleonore, ribarice, poljoprivrednice, za sad divne žene – haha.

Je li ovaj život koji trenutno živiš, a tu mislim prvenstveno na tvoju karijeru, život kakav bi volio živjeti do kraja?

– Ne želim nikakve promjene, dovoljni su mi zdravlje, djeca i roditelji, obitelj. Zadovoljan sam. Nema smisla da se nešto mijenja. Možda sam preemotivan. Ja sam samo Alen odabran takav od sudbine, nekad teške nekad divne.

Razmišljaš li o tome što će biti kada te ne bude, po čemu će te ljudi pamtiti? Po čemu bi ti htio da te pamte?

– Želim da pamte da nisam namjerno nekog povrijedio, rekao ružnu riječ, prevario. Da sam pokušao biti milostiv i pošten i imao poneku pjesmu koja će biti upamćena.

Retrospektiva

Početak samostalne karijere, 1993. godine, obilježila je pjesma »Ne moren bež nje«, koja je Vitasovića dovela do suradnje s autorom Liviom Morosinom, a i ostalim hrvatskim skladateljima. Ubrzo postaje jedan od najpopularnijih i najuspješnijih hrvatskih izvođača tog vremena. Uskoro osniva i vlastiti sastav »Superfree«, s kojim uživo promovira svoje pjesme. Svirali su širom Hrvatske, Slovenije, BiH, SAD, Njemačke, Švicarske itd. Od toga se izdvajaju samostalni nastupi u dvoranama Vatroslav Lisinski, Dom sportova, Gripama-Split, dvorani Mladosti u Rijeci, stadion u Vinkovcima i naravno, Pulskoj Areni…