ZAGREB  I to je Zagreb konačno dočekao: samostalni koncert naših proslavljenih violončelista Stjepana Hausera i Luke Šulića.

Dupkom puna Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog mogla je neizravno potvrditi priču o koncertu rasprodanom u svega nekoliko dana od puštanja karata u prodaju, a o velikom interesu za kocert ovog dvojca koji je obradama pop/rock hitova na violončelima osvojio svijet dodatno su mogli posvjedočiti i brojni jezici koje se moglo čuti u i oko dvorane uoči nastupa.

Uvodni dio poslužio je kao sviračka legitimacija; po jedna skladba sporijeg i po jedna bržeg tempa za svakoga svirača posebno, uz dodatak klavirske pratnje. Mia Miljković prvo je suvereno otpratila Hausera u njegovim interpretacijama Morriconeove Gabrijelove oboe i Popperove Mađarske rapsodije, da bi potom isto učinila i sa Šulićem, koji si je zadao malo više posla s Rahmanjinovom Vocaliseom i Montijevim Czardasem.

Ljudi su se doduše malo pogledavali, pitajući se što to ovi rade, gdje su one poznate stvari koje smo gledali na You Tubeu, ali valja reći da dečki stvarno sviraju. Šteta je jedino što su u tom dijelu instrumenti pokazali svoja ograničenja; električna violončela ne mogu prenijeti toplinu i mekoću drvenih, što je posebno bilo vidljivo kod Šulića, koji izvrsno proizvodi melankoliju.

Svi su došli na svoje već uvodnim taktovima sljedeće pjesme – 2CELLOS najavio je sam Elton John, njihov patron. Doduše s videozida, ali ne treba cjepidlačiti.

Welcome To the Jungle, Guns ‘n’ Roses i prve puknute strune, dakako. I odmah se vidi stage potencijal ovog dvojca: dok je Luka često zadužen za bazu zvuka, Stjepan je taj koji je showman, koji diže publiku i svira nadgradnju. Pizzicatom, lupkanjem, a ponekad i gudanjem.

Redaju se hitovi, neki objavljeni na albumu, a neki koje dečki inače sviraju na svojim solo koncertima pa se na setlisti našao i Green Day, Red Hot Chilli Peppers, U2, Coldplay, Michael Jackson naravno.

No Smooth Criminal je ipak već dovoljno puta poslušan, pa je furiozna završnica rezervirana za druge žestice. Smells Like Teen Spirit Nirvane bio je pun pogodak, a dolazak mladog bubnjara Duška Kranjca u majici AC/DC-ja pokazao je kuda će to krenuti. You Shook Me All Night Long i Highway To Hell na violončelima uz pratnju bubnja bili su, izgleda, baš ono što je publici trebalo.

Opet Green Day, ali When I Come Around i opet Nirvana i ljudi više nisu ni sjedali.

Stingov Fields of Gold za kraj je malo smirio tenzije, a Zagreb je mogao na dugotrajno potpisivanje albuma i sređivanje dojmova o dvojcu koji reprezentira mogućnosti uspjeha u današnjem svijetu muzike: mladi su, zgodni, instrumentalno dovoljno vješti da se izdvoje, ali i dovoljno promućurni da ne zagađuju svijet autorskim skladbama. Jer i tako je sve već odsvirano.