Više od četiri desetljeća nakon prvih svirki i gotovo jednako toliko nakon što su iz sarajevskog humora i rock’n’rolla izrasli u jedan od najprepoznatljivijih bendova regije, Zabranjeno pušenje i dalje pronalazi nove načine da preispita vlastiti opus. Ovaj put u Rijeci, 6. ožujka u HKD-u na Sušaku, publika će ih gledati i slušati u drukčijem, ogoljenijem izdanju, kao Neuštekane.

O unaprijed rasprodanom koncertu razgovarali smo s Davorom Sučićem, odnosno Sejom Sexonom, no razgovor ne staje samo na glazbi, već se dotiče i tema o kojima Zabranjeno pušenje nikada nije šutjelo.

Rudimentarna faza

Kako je nastao koncept za Neuštekane? Što vas je baš sada, nakon toliko godina »uštekanog« sviranja, inspiriralo da snimate i izvodite akustične verzije pjesama?

– Trend neuštekanih, odnosno taj boom kada su kada su unplugged i akustični koncerti bili popularni, je definitivno prošao. U to vrijeme sam se često zafrkavao s kolegom Rambom Amadeusom koga sam sretao po koncertima i uvijek bih ga zafrkavao: »Svi su napravili unplugged, akustični koncert, jedino ja i ti nismo.«

A on bi meni odgovorio da je to za starije glazbenike koji ne mogu više na noge. Izgleda da je došao i taj trenutak da ni mi više ne možemo na noge, da moramo sjesti i prihvatiti se tih akustičnih pomagala.

Šalim se, ali eto, jednostavno nismo dosad radili ovakav program, puno smo se više posvećivali izdavanju novog materijala. Snimili smo osam albuma iza rata, odsvirali nekih 1.500 koncerata. I nismo u fokusu imali tu neku akustiku i akustične koncerte, ali kao što reče Rambo, došao je trenutak istine.

Na koji način se pristup sviranju i pripremanje pjesama mijenja u odnosu na standardne koncerte pogonjene električnim gitarama?

– Akustični koncerti su, baš kako je Rambo rekao, trenutak istine za svaki bend, odnosno trenutak kad se pjesme vraćaju u rudimentarnu fazu, kada su bile bez šminke i sve te produkcije, kada su imale samo osnovni kostur.

Zapravo je to najbitniji dio njihove vrijednosti, to je ona esencija koja određuje njenu budućnost. Sve ostalo je uljepšavanje koje tehnologija dopušta, a time pjesme i bendovi na neki način postaju veći od stvarnosti.

Taj zvuk koji čujemo s ploča daje nam osjećaj nadljudi, a povratak akustici i osnovnim instrumentima je kao kada nam se uzmu sve štake i pomagala, sve sprave koje nam olakšavaju posao i čine nas prihvatljivijima publici. Rekao bih da je osnovna vrijednost svakog benda koliko može pjesmu donijeti i atmosferu održati u ovakvom formatu, s obzirom na skučen manevarski prostor, u prvom redu u instrumentariju.

Naše poslanje

Jeste li morali prilagoditi svoj repertoar ili aranžmane zbog ovog, kako ga mnogi nazivaju, »intimnijeg« formata? Ima li pjesama koje su »privilegirane« u ovom akustičnom izdanju?

– Ovo je zapravo projekt reanimacije velikog dijela našeg repertoara koji je, po nama, nezasluženo pokrila prašina i koji je prošao ispod radara. To su pjesme koje nemaju klasični koncertni potencijal, koje su možda duže, nezgrapnije, s našim epskim pričama.

U trenutku kada ljudi sjednu i na miru se mogu koncentrirati na te pjesme, one dožive svoj pravi efekt i puninu. Kada ih izolirate od buke, navijanja i koncertne atmosfere koja često podsjeća na nogometnu, stadionsku, tada dolaze do izražaja.

Kada se čuje »zvuk tišine«, kako kažu Simon & Garfunkel, neke pjesme dobiju prednost. Ljudi često kažu: »Nisam ni skužio da se o tome govorilo«, jer u koncertnoj euforiji neke pjesme jednostavno nemaju šansu.

Kazališni trenutak je drukčiji, a naše pjesme imaju taj filmski, teatarski potencijal. Koncipirane su kao mali sinopsisi, male filmske priče. Možda nisu idealne za feštu i dernek, ali u ovom konceptu i produkciji itekako dobivaju na snazi i interesu publike.

Napomenuli ste i nešto o »ispravljanju nepravde« izvođenjem pjesama koje dosad nisu bile na koncertima. Kako je publika dosad, a nastupili ste u ovom izdanju već u nekoliko gradova, reagirala na te pjesme i na ovaj način izvođenja? Vidim da ste u Osijeku krajem prošle godine kao Neuštekani zbog velikog interesa nastupali čak četiri puta, odnosno dva puta po dvije noći zaredom…

– Iskreno, ovaj projekt sam pokrenuo i zbog osjećaja duga prema tim pjesmama koje sam nepravedno marginalizirao. Imao sam dojam da nikada nisu zaživjele među publikom. Rekao sam i svojim suborcima: »Ovo radimo zbog pjesama i zbog sebe.«

Ne očekujem veliki odaziv, ali ovo je naše poslanje.

Te pjesme duboko osjećam kao možda i najbolji dio priče koja se zove Zabranjeno pušenje.

Međutim, kako kažu, sreća prati hrabre. Ispostavilo se da postoji puno ljudi koji misle kao ja. Radili smo po dva koncerta u Sarajevu, u Splitu, a Osijek je bio najprijatnije iznenađenje, četiri koncerta zbog velikog interesa. To je projekt koji je uzeo četiri mjeseca mukotrpnog rada.

Nije lako svesti produkciju na četiri-pet instrumenata, svirati na kartonskim kutijama i usnoj harmonici ono što je rađeno u vrhunskim studijima. Ali Osijek mi je dao nadu da je projekt veći nego što smo očekivali. Vratila se i starija publika, generacija kojoj su naši trosatni koncerti možda postali prezahtjevni.

Publika nam se kroz vrijeme pomladila, a sada se dio te prve generacije ponovo vratio.

Neuštekani u “Lisinskom”, Foto: NATKO FELBAR

Nadrealna situacija

Zabranjeno pušenje na sceni je dulje od 40 godina, a kroz karijeru ste imali različite formate i pristupe – što smatrate najvažnijim za zdrav odnos u bendu, ali i zdravu glazbu i prisutnost na sceni?

– Jednostavan odgovor dao je John Lennon: »All you need is love.« Ljudi se moraju voljeti da bi bend funkcionirao. Ako iz ljubavi nastane glazba, bit će dobra. Ljudi od pjesme traže emociju, zagrljaj, povezanost.

Ne mora biti sofisticirano ni pretjerano producirano, ali ako osjete ljubav benda prema glazbi i pjesmi, ta će pjesma doći do njih. Drugo, bend nikada ne smije odustati od stvaranja. Bez obzira na arhiv, hitove i broj izdanih ploča, bend ima smisla samo dok stvara novu glazbu.

Ako prestane pisati i snimati, postaje samo izvođačka mašina. Pravo ime »bend« zaslužuje samo grupa ljudi koja ostaje povezana stvaralaštvom, a ne samo zaradom.

Više je od 40 godina prošlo i od početaka »Top liste nadrealista«, pa se, slično kao i film »Idiocracy«, gotovo obistinila. Što vam je nadrealno u današnjem svijetu i okruženju?

– Nadrealno mi je da je 1% ljudi koji drži 90% bogatstva uspio uvjeriti ljude koji zarađuju sedam dolara na sat da mrze one koji zarađuju tri dolara na sat.

Ljudi spavaju pod najlonom u Münchenu, Milanu ili američkim gradovima, a glasaju za moćnike koji im govore da su za sve krivi migranti, Kina ili Meksikanci.

Isto se događa i kod nas, umjesto da se pitamo zašto nedostaje milijun i pol Hrvata, zašto je čitava regija pusta, mi se obračunavamo s Nepalcima i Filipincima koji voze taksije jer te poslove više nema tko raditi. To je nadrealna situacija: ljudi koji zarađuju milijarde uvjerili su ljude s minimalnim primanjima da mrze one koji imaju još manje.

Društvena kritika

Mnogi vas, osim zbog glazbe, cijene upravo zato što se ne libite javno komentirati društvene aktualnosti. O njima pišete i pjevate, otvoreno ste podržali i studentske proteste u BiH…

– Mislim da u većini tranzicijskih zemalja, kojima i mi pripadamo, postoji veliki zazor kada govorimo o javnoj sceni i javnim ličnostima.

Postoji veliki zazor spram društvene kritike. Mogu reći da u Hrvatskoj, osim Severine ili možda još nekoliko ljudi, imate jako malo javnih ličnosti koje imaju veliku medijsku pažnju i veliki broj pregleda na svojim objavama, a koje će govoriti o temama kao što su depopulacija, femicid, korupcija, revizija prošlosti, fašizacija društva.

To su stvari koje javne ličnosti ovdje smatraju tabuom i boje se da će im se to odraziti na zaradu i posjećenost. Ja mislim da čovjek, ako je već na neki način prisutniji u javnosti, ako ima više poklonika, pratitelja, simpatizera, fanova, ne smije propustiti iskoristiti tu priliku da na nešto ukaže – na nešto što društvo može pokrenuti u boljem pravcu, što možda može zaliječiti neke društvene traume i podržati neke ranjive grupe i olakšati im život. Mislim da ljudi ne smiju izbjeći tu svoju mogućnost kao javne osobe.

Na neki način to je i obaveza. Zašto tako malo ljudi sudjeluje u društvenoj kritici? Zašto se tako malo njih usuđuje? Zaista ne znam, osim što pretpostavljam da bi to mogao biti financijski razlog, misle da će se nekome zamjeriti i da ih neke sredine neće prihvatiti.

Ali brojne svjetske zvijezde, kao što su Bruce Springsteen i Sandra Bullock, to demantiraju. To su izuzetno uspješni ljudi s ogromnom posjećenošću, popularnošću i podrškom publike. Ne vidim da su zbog otvorenog govora o društvenim temama i traumama njihove karijere trpile.

Ne vidim da je Đorđe Balašević bio manje popularan i omiljen zato što je otvoreno govorio o nekim stvarima, niti Johnny Štulić.

To je fenomen u cijeloj regiji za koji mislim da bi sudjelovanje javnih ličnosti trebalo biti puno veće, pogotovo u društvima koja su u vrhu svjetske korupcije, koja imaju ozbiljne poteškoće u radu pravosuđa, a pogotovo kada govorimo o velikom odlivu stanovništva koji se događa ne samo u Hrvatskoj, iz koje je mnogo ljudi otišlo, a o tom problemu se gotovo uopće ne govori.

Izmišljena priča

Vas pak, kada progovarate, nazivaju jugonostalgičarima, lijevim moralistima, političkim pamflet bendom – vrijeđa li vas to uopće, kako se nosite s kritikama?

– Što se tiče nostalgije, zaista je zanimljivo da se bendu koji je imao aferu »Crk’o maršal« i koji je dobro iskusio svoj aktivizam i slobodni govor, spominje Jugoslavija. Međutim, Jugoslavija je danas potrebna kao babaroga, kao prijetnja, upravo na tragu onoga o čemu smo govorili.

Osiromašeni ljudi, ljudi koji ne mogu dobiti posao ako nisu u nekoj stranci ili su mizerno plaćeni za svoj rad, u nedostatku Srba i drugih neprijatelja sada trebaju novog neprijatelja. Tako se pojavljuje neki duh s kojim se, pogotovo desni spektar hrvatske politike, obračunava.

Mada je svima jasno da to apsolutno nije ničija realna želja niti je realno, budući da su sve ex-yu zemlje odavno članice Ujedinjenih naroda, samostalne su i grade svoju autonomnu politiku i međunarodne odnose.

To je jednostavno izmišljena priča, kao što su izmišljene i priče o prijetnjama koje dolaze od stranih radnika, Bosanaca, Hercegovaca – i što se sve ne izmišlja, kakve se sve kosti bacaju ljudima da bi se time zabavljali i u tim lijevo-desnim prepucavanjima proveli svoj životni vijek, slično kao ona žaba koja se kuha na laganoj vatri – ne iskače iz lonca jer se temperatura postepeno podiže, pa se na kraju skuha.

Tako se čini da se i mi svi kuhamo na laganoj vatri, a u tim lijevo-desnim prepucavanjima promakle su nam stvari poput toga da je od 60 hrvatskih banaka iz 1995. danas u vlasništvu Hrvatske ostalo svega pet ili šest; da je 90% hotelskih kapaciteta prodano strancima; da koncesije na autoputevima imaju strane zemlje; da je odavno prodan Telekom; da su zaduženja ogromna; da je 60% stanovništva zaposleno u javnim službama.

A da ne govorim o depopulaciji – od 4.600.000 Hrvata 1995. godine danas smo došli na nešto više od tri milijuna. To su krucijalni problemi koji se gube iz vida, dok ljudi provedu cijeli svoj životni vijek svađajući se s onima koji imaju tri dolara, potpuno gubeći iz vida da su temeljito opljačkani, da je privreda devastirana i da mnogi u ovoj državi moraju svoju egzistenciju pronaći u drugim zemljama. Kritika, kada radite javni posao kao što je glazba, dio je opisa radnog mjesta.

Kako je govorio pokojni Sidran: »Ako te neko pljune – obrišeš.« Svi mi koji radimo, znamo koliko je teško napraviti proizvod, bilo da se radi o pjesmi, ručku ili bilo kojem drugom proizvodu – potrebni su sati rada, znoja i truda. A da nešto popljujete, dovoljno je imati volju i pljuvačne žlijezde.

Rat nije alibi

Vaš zadnji album »Karamba!« iz 2022. osvrnuo se na brojne društvene fenomene, i emigraciju u Irsku, i preplavljujuće crnilo, i ksenofobiju. Izdvajam stih iz pjesme »Crna vrata« koji kaže: »Mislio (sam) da svijet je mjesto gdje caruje drugarstvo.« U vremenu u kojem se čini da tog drugarstva i solidarnosti sve manje ima, gdje danas vidite prostor za nadu – i postoji li još uvijek razlog za optimizam, bilo kroz glazbu, ljude ili nove generacije?

– Te pjesme ponovo se mogu, kako bih rekao, okarakterizirati kao neka jugonostalgija. Ali ja ne bih rekao da se radi o jugonostalgiji. Mislim da se kod ljudi u prvom redu radi o nostalgiji za vremenima kada su bili puno sigurniji, kada je život bio puno izvjesniji i kada je društvo bilo ravnopravnije.

Mislim da ljudi žale za vremenima kada se manje kralo, kada je bilo manje kriminala, manje droge, manje mafije, kada su na neki način imali dostojanstveniji život, kada su imali svoje banke, svoje hotele, svoje firme. Mislim da je to nostalgija za vremenima kada su zapravo bili suvlasnici, sudionici u stvaranju i proizvodnji.

Mislim da nostalgija govori o vremenima kada 90% privatizacije nije proglašeno nelegalnom i kada se ljudi s pravom osjećaju prevarenima i pokradenima. Rat ne može biti nikakav alibi, a budući da je završen prije 30 godina, ne može biti opravdanje za ovakav odnos prema narodu i stanovništvu.

Tako da mislim da je ta priča o drugarstvu i optimizmu nešto za što svi s pravom očekujemo da se vrati, naravno uz veću društvenu ravnopravnost.

Na istom albumu objavili ste pjesmu »Pravda za Vedrana«, za koju ste rekli da govori o vođama navijača koji mlade uče militantnosti, slijepoj lojalnosti i šire poruke nasilja i mržnje. Četiri godine kasnije čini se da se regija (a bome i svijet) znatno mijenja, ali i da ekstremizam, posebno kroz navijačke skupine, ponovno jača. Kako danas gledate na tu pjesmu i na društveni kontekst u kojem je nastala – i je li situacija, po vašem mišljenju, danas gora ili samo otvorenija?

– To je jedna pjesma upravo o toj paradigmi u kojoj neodgovorni vođe u Sarajevu radikaliziraju i instrumentaliziraju mlade ljude do te mjere da ta slijepa poslušnost na kraju dovede do tragičnog ishoda. Je li danas gore? Mislim da je to paradigma koja je uvijek opasna i groba poznata.

Na nju sam, evo, kao otac troje djece imao potrebu ukazati, da lideri i vođe ne moraju uvijek biti pozitivci. Najbolje primjere zavođenja mladih ljudi vidimo i kroz ove posljednje sudske prekršaje, gdje se mladi kažnjavaju zbog govora mržnje, nacističkih simbola i slogana poput »Za dom spremni«.

Danas ova država i ova vlast sankcioniraju takve pojave i pojedince, dok su nekima drugima dale svojevrsnu licencu na fašizam.

Tako danas možete uzvikivati »Za dom spremni« pred masom od 500.000 ljudi, ali ako to odsvira ulični svirač u Splitu – biva uhićen. Ako to kaže klinac od 18 godina, koji najvjerojatnije nema pojma o čemu se radi, takva osoba će dobiti novčanu kaznu.

To govori da slijepa poslušnost dovodi do velike šizofrenije u društvu, bez obzira na to što će financijski i politički efekt biti u korist onih koji takve pojave iniciraju. Neosporno je da će stranka na vlasti poentirati iz takve situacije i vidimo da rejting raste kada se koketira s fašizmom.

Ali preko ovih mladih ljudi koji ulaze u konflikt s pravosuđem vidimo da će na duge staze takva ponašanja i te licence na fašizam dovesti do velikih problema. Zato mislim da je to praksa s kojom se mora pod hitno prestati.