Dubrovački bend Silente vraća se u Rijeku – na petak trinaesti – ili večer pred Valentinovo, kako vam je draže – svojim će poznatim pjesmama ispuniti Exportdrvo. Bend je to čija baza obožavatelja svake godine sve više raste, a u Rijeku se vole vratiti.

Upravo u Rijeci i okolici nastaje većina njihovih spotova pod palicom studija Gržinčić Creative Visuals pa je tako posljednji singl »Bog kakvog trebam« snimljen u dvorcu Nova Kraljevica.

Frontmen Tibor Karamehmedović krajem siječnja održao je i solokoncert u zagrebačkom Vintage Industrial Baru pa smo iskoristili priliku i s njime razgovarali o tom nastupu, procesu stvaranja, novim i starim pjesmama i nadolazećem koncertu u Exportu.

Predivno, emotivno

Za početak – kako ste zadovoljni koncertom u Vintageu?

– Predivno, emotivno iz toliko puno razloga. Majka mi je došla, a zadnji put kad je bila u Zagrebu, bilo je to na mom prvom solokoncertu u Vintageu prije sedam godina. A sad sam rekreirao taj koncert i opet nastupio baš sam na pozornici i pozvao iste ili slične goste. To me sve podsjetilo na taj grubi, ruzinavi početak solokarijere gdje mi je brat Sanin, s kojim dijelim Silente, dao najviše podrške.

Rekli ste negdje jednom da vam je Rijeka jedan od omiljenih hrvatskih gradova. Što vam se kod Rijeke sviđa?

– Promijenilo se puno u ovih turbulentnih nekoliko godina. Ono što me osvojilo kod Rijeke konkretno bila je razina mladosti koja je sama organizirala svoj život. Bile su udruge mladih, ekipe su se družile po klupama i parkovima, vidio sam puno gitare i rokenrola.

Možda sam bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, ali i to treba znati. Dok su drugi gradovi već davno zatvorili svaku podršku mladima i pretvorili klubove u izričito profitne i time automatski izgasili svaku šansu da bend od negdje počne.

Mi smo u Puli i Rijeci doživjeli lijepu priču i podršku što se toga tiče, zbog čega sam često isticao ta dva grada.

Što vam je solorad dao, a što u Silenteu nije bilo moguće? Što ste morali otpustiti da biste mogli pisati kao danas?

– Nisam siguran koliko to nekad i u neko vrijeme ne bi bilo moguće i u Silenteu napraviti, jer čovjek ne može izvan svoje kože. Ali život je prekratak da čekamo savršeno vrijeme ili da se stvari poslože.

Pjesme koje stoje predugo znaju izgubiti svoju čar kad ih se snimi kasno, na primjer, nakon nekoliko godina. Počneš ih mijenjati i previše razmišljati. Munju treba uhvatiti u boci i ono što si naučio, upotrijebiti na idućoj pjesmi. A ne vječno raditi jednu dok nije savršena.

Spot za pjesmu »Bog kakvog trebam« snimali su u dvorcu Nova Kraljevica, Foto: Promo

Ne bojim se ponavljanja

Postoji li pjesma Silentea koju danas više ne biste mogli napisati?

– Nisam siguran kako se pjesme dogode i ne razmišljam o tome. Fasciniran sam tim pjesmama kao i neki drugi pa se i sam pitam kako sam to napravio. Ali onda se sjetim da život ide dalje.

Koji stih vam je danas najbliži, a niste ga tako doživljavali kad ste ga napisali?

– »Kad najviše želi, a ne zna što hoće« ili »između naručja i ramena, u tvojim rukama«.

Bojite li se ponavljanja – sebe, tema, emocija?

– Ne bojim.

Obožavatelji su u nekoliko navrata dobili neke »teasere« nadolazeće pjesme… Koja će to pjesma biti? Birate li ih po osjećaju ili po onom koja vam prva uspije »zazvučati«?

– Volim pjesme koje, kad ih pustim, preuzmu sve. Ne volim da kompliciraju i vuku me za rukav jer trebaju nešto. Nekad pjesmu vidim prije nego je napisana i mogu ući u sedmo nebo i znam točno gdje ta pjesma stoji i često posjetim to mjesto, ali mi je teško tu pjesmu dovesti ovdje pa je moram samo slušati dugo vremena.

Takve su možda teže za objasniti i snimiti, ali svakako su najbolje, bez obzira na to kako su prihvaćene. Njih lovim često, ali ima i onih pjesama koje se pretvaraju da su pametne pa me prevare i počnem se baviti njima. Omađijaju me, zavedu me, pomislim da će me izvesti van i proveseliti. Obje završe u mom srcu.

Bez pritiska

Čini se da iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, vaša publika raste. Do čega je to, što biste rekli?

– Ne razmišljam puno tome, nekad ima više posla, nekad manje, ali sudbina je ista.

Postoji li grad u kojem vam je uvijek lakše svirati nego drugdje?

– Bliži grad, zbog kojeg pređem manje kilometara u kombiju pa ne moram raditi kompromise u rutini.

Koja vas pjesma danas najviše umori, ili vam je možda dosadila, ali znate da je publika mora dobiti?

– Ne sviram pjesme koje me umaraju.

Kako znate da je koncert bio dobar – po reakciji publike ili po vašem osjećaju iza pozornice?

– Pomnožim nekoliko faktora. Bitno je znati da je svaki faktor minimalno jedan. Samo faktor publike može biti nula i množenjem svesti cijelu jednadžbu na nulu. Publika nije presudna, ali jedina može pregaziti druge faktore.

Postoji li danas razlika između »Silente kao benda« i »Silente kao brenda«? U smislu, osjećate li pritisak da budete »pristojan« bend, »čist«, koji se neće politički i ideološki izraziti…?

– Ne.

Mi smo jedno

Kako gledate na to što vas publika često doživljava kao emocionalan bend? Osjećate li odgovornost prema publici koja u vašim pjesmama traži utjehu?

– Ne. Publika uzima što joj treba i bez pitanja. Svi plaćamo emocionalnu cijenu zbog tog što jesmo. To je suživot, mi smo jedno.

Hoće li uskoro pasti koja snažnija pjesma poput »Na istom mjestu« ili »Svila«, ili smo još daleko od povratka zvuku s početaka?

– Hoće.

Koliko vam je važno ostati dosljedan sebi, čak i ako to znači manji doseg? Dok skladate, imaš li malo na umu da napravite nešto što će se svidjeti većem broju ljudi?

– Dok pišem, zaboravim da život postoji. Bar dok kvalitetno pišem.

Kliknuli s Gržinčićima

Snimili ste dosta spotova u Rijeci i okolici. Koji vam je najdraži od tih, a koja lokacija vam je ostala u najljepšem sjećanju?

– To je zbog Filipa i Slađane Gržinčić s kojima smo toliko često surađivali. Jednostavno smo kliknuli i razumijemo se. Sve što smo radili nije prekomplicirano i služi pjesmi pa mi je svaki spot s njima drag. Možda mi je najljepši za moju pjesmu »Doteturat ćemo kući«.

Kad smo kod lokacija spotova, za pjesmu »Voli me dok đavo spava« snimili ste u hali Exportdrvo. Sada se tamo vraćate, ali s potpuno drugačijom agendom. Jeste li uzbuđeni vidjeti kako će taj veliki prostor primiti sve vaše riječke fanove?

– Priznat ću, možda previše uzbuđen.