INTERVJU

Frano Ridjan: ‘Dječački san još je neispunjen. Ali, dogodit će se taj late night show, kad-tad’

Marko Dobrecović

Foto: Nova TV

Foto: Nova TV

Televizijski posao je nadogradnja naše primarne djelatnosti koji osigurava vidljivost. Ja u njemu uživam, kao i u radijskom, ali najviše me ispuni kada vodim događaje uživo pred publikom



Obljetnička i jubilarna, deseta sezona “Supertalenta” za dva dana vraća se u televizijsku svakodnevicu nedjeljom. Prva sezona ovog šoua seže u 2009. godinu, a preostale sezone šoua minulih su godina krasile program Nove TV.


Osim novih kandidata koje ćemo imati priliku upoznati u desetoj sezoni, žiri ove sezone ostaje nepromijenjen.


Uz Maju Šuput Tatarinov, Martinu Tomčić-Moskaljov, Davora Bilmana i Fabijana Pavla Medvešeka, voditeljski duo “Supertalenta” također čini zaštitna lica ovog na svjetskoj razini popularnog šoua. Igor Mešin uspješno je odvodio svaku sezonu hrvatskog “Supertalenta”, a posljednjih nekoliko sezona društvo mu pravi Frano Ridjan.





Zabava i podrška


Svestrano televizijsko lice kalilo se u mnogim formatima, a povrh televizijskih avantura, Ridjan je znan kao radijski glas ili kao voditelj i moderator konferencija, javnih događanja i drugih netelevizijskih događaja.


S voditeljem skladnog koraka i glasom koji prati utakmice Hrvatske nogometne reprezentacije razgovarali smo o novoj sezoni “Supertalenta”, raspoloženju na snimanjima, posebnosti toga šoua, ali i mnogim drugim poslovnim i pokojim privatnim pojedinostima.


Audicije su završene. Što nas, stoga, očekuje u emisijama audicija? Kakvi su talenti ove godine prisutni?


– Audicijske emisije ove sezone oduševile su me i imam osjećaj da nikad nismo imali toliko dobrih kandidata! Svaki za sebe poseban, ali izuzetan. Rekao bih da se osjeti da se radi o obljetničkoj sezoni.


Hoće li, nastavno na to, biti napeto u polufinalnim emisijama? Jeste li možda koncentriraniji tijekom polufinalnih emisija, budući da su to “runde ispadanja”, a na audicijama i vi tek upoznajete kandidate?


– Ja se osobno jako veselim polufinalnim emisijama jer onda mi iz tima “Supertalenta” pokažemo što sve stignemo napraviti u predahu između točaka – scenografija se mijenja iz nastupa u nastup i letvica se podiže više u odnosu na audicije.


Što se koncentracije tiče, u našem se poslu nema vremena biti dekoncentriran jer onda uprskaš rad hrpe ljudi. Televizija bez suradnika nema smisla i svatko od nas mora doprinijeti maksimalno što može.


Posljednjih nekoliko sezona vodite “Supertalent” u društvu Igora Mešina. Kako opisujete to iskustvo sudjelovanja u “Supertalentu”? Zašto volite tu ulogu?


– Ne gledam to kao ulogu jer je vođenje moja primarna djelatnost, ali sjajno je iskustvo raditi uz verziranog kolegu. Rado prokomentiramo njegova sjećanja i ranija iskustva. Na dane se sjajno zabavljamo, prije svega šalama na svoj račun. Mi smo svim kandidatima podrška i oni to znaju, odmah nam se povjere ako im je frka, a mi ih pokušamo opustiti.



Super se slažemo


Kako se slažete s Igorom i članovima žirija? Kako provodite vrijeme kada se kamere ugase?


– To morate njih pitati. Meni se čini da se super slažemo. Družimo se za vrijeme snimanja, zajedno ručamo, vječno dogovaramo zajedničke izlaske koji nikako da se dogode, ali ne odustajemo.


Netko uvijek ima novu anegdotu, a neki budu toliko umorni da im treba predah. Mi dečki pobrinemo se da trpeza ne pati (smijeh).


Imate li vi kakav neobičan talent ili hobi? Što za vas znači talent? Je li važniji talent ili rad/predanost?


– Neobičan baš i nemam. Dio svoga posla pripisujem talentu, ili više njih, koji sam dobio, koji ujedno plaća račune i porezna je sretna (smijeh). Moja definicija talenta jest da je to stvar koja pojedinca izdvaja iz prosjeka i izaziva reakciju kod publike.


Talent je nešto što se vidi i osjeti, a tehnički je nevidljiv dok ga drugi ne prepoznaju. Talent je dar, koji ne vrijedi ništa ako se ne oplemenjuje radom.


Jedan od talenata bio bi ples u KUD-u Kvadrilja u kojemu ste plesali niz godina. Kako vas je oplemenilo to iskustvo i, možda ono važnije, koliko taj neverbalni nastup na pozornici pripomogao kasnijoj voditeljskoj karijeri?


– To nije talent. To je vještina koja se da naučiti, bazirana na prirodnom osjećaju za ritam. Netko ga ima više, netko manje. Ples je užitak. Za njega je višestruko važnija predanost i rad ili u mladim danima ljubav, odnosno želja za putovanjima.


Život uz tradicijsku kulturu i folklor me apsolutno oplemenio do te mjere da je sastavni dio mog voditeljskog posla. Omogućava mi neposrednost i poznavanje zanimljivosti i posebnosti vezanih uz određene ljude i krajeve. Vođenje na stranim jezicima sam ispraksirao na folklornim turnejama.



Televizija ima filtre


Govoreći o voditeljskom poslu, možemo li reći da imate više onih gaža koji nisu na televiziji? I posljednjih ste tjedana imali niz angažmana. Što vam je najljepše, a što najteže u tom voditeljskom poslu tijekom kojega ste na sve strane?


– Televizijski posao je nadogradnja naše primarne djelatnosti, koji osigurava vidljivost uz sve svoje specifičnosti. Ja osobno u njemu uživam, kao i u radijskom, ali kada vodim događaje pred publikom uživo na nekoj lokaciji, to me najviše ispuni.


Ono što mi s brojnim kilometrima teže pada jest malo spavanja i dužih izbivanja od kuće jer uživam u društvu svoje obitelji.


Jedno od takvih angažmana je onaj službenog spikera na utakmicama Hrvatske nogometne reprezentacije. Kako izgleda taj posao i koliko vas on ispunjava? I taj vas je posao do sad vodio na mnoge stadione diljem zemlje? Koje posebne trenutke pamtite?


– To je osjetljiv, dinamičan, na trenutke hektičan posao, u kojem nemaš previše prostora ni vremena da napraviš sve što bi želio. Nogomet je tu previše krut oko bilo čega izvan travnjaka pa navijači nekad ostaju zakinuti.


To se mijenja i baš se veselim svakom susretu s navijačima, a ako to izostane, onda se veselim vikanju “gooooooooooooooool” kad god naši zabiju. To su posebni trenuci za pamćenje.


Mandžin gol Englezima u polufinalu, Cesarica na Poljudu nakon godina izbivanja, Petkovićev gol Brazilu, a ja sam to sve gledao iz prvog reda. Lijepo je to priznanje.


Vaš televizijski CV prepun je raznih projektaa. Vodili ste i na razne načine sudjelovali u mnogim emisijama raznih karaktera, od informativnog do zabavnog programa… Zašto, stoga, volite televiziju?


– Televizija mi je još uvijek privlačna jer je medij koji ima filtre. Uredničke, producentske, scenarističke. Televiziju čine ljudi sa svojim znanjima koji zajednički stvaraju čaroliju.


Novi mediji nemaju nikakvih provjera ni filtra, pa ih ne volim. Skeptičan sam oko tolike liberalizacije bez ikakve kontrole sadržaja, pogotovo kvalitetnog.



Krčki zet


Postoji li televizijski format koji biste voljeli voditi?


– Dječački san još je neispunjen. Ali, dogodit će se taj late night show, kad-tad.


Često viđamo javne osobe pa tako i voditelje kao epizodne likove mnogih serija. Bi li vas, stoga, zanimala uloga u nekoj humorističnoj seriji?


– U inozemstvu je to normalno, pa mi ne bi smetalo da se dogodi takav poziv. Osobno sam uvjeren da nisam baš dobar glumac, no ako kolege imaju volje i strpljenja, tu sam. Barem za zaštitara, ako ništa drugo.


Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet i kako je on glasio?


– Najbolji savjet je došao od mog dragog Voje Šiljka. Glasio je: “Pusti gosta da govori. Taksimetar radi.”


Za Rijeku i Kvarner vežu vas obiteljske veze. Koliko često, što privatno, što poslovno, navratite na Kvarner? Imate li u tom zaljevu neka mjesta koja ne zaobilazite ili neka koja biste voljeli više istražiti?


– Jako često. Dečki imaju privilegiju odrastati uz didu i baku u Zagrebu/Vinkovcima i nonića i nonu na Krku. Redovito me podsjete ako bude pauza od Kvarnera duža od mjesec dana, pogotovo Mauro. Kvarner i Kvarnerić su nam jako zanimljivi, prirasli srcu i imamo još toga za istraživanje, samo da je više vremena.


Nastavno na to, vaš prvorođeni sin se rodio u Rijeci. Je li bila naprosto igra slučaja ili postoji neka šira priča iza toga?


– Bilo nam je prirodno da se Mauro rodi u Rijeci kao naše prvo dijete jer je supruga iz Njivica, a punac i punica još uvijek žive na Krku, pa smo smatrali da će s prvorođencem biti lakše da supruga ima svoju majku uza sebe na počecima privikavanja.


Ja sam u tom razdoblju bio dosta odsutan zbog ljetnih angažmana, pa nam se u tim okolnostima rodio Fiuman, i to poseban.



Sinovi vladari televizora


Koja su vama omiljena TV lica? Koja su lica, nevezano uz to kojom se televizijskom formom bave, djelovala na vas, bilo mentorski bilo kao uzor?


– Sva koja dobro rade svoj posao i pritom su kolege i ljudi. Malo je bilo mentora jer je takav pristup bio sustavno zanemarivan, ali koga god sam pitao za savjet, rado je pomogao. Zahvalan sam svima koji su bili dio mog puta.


I za kraj, budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, uz koji se TV sadržaj (serije, emisije, filmovi…) opuštate u slobodno vrijeme?


– Trenutačno su vladari televizora u mojoj obitelji moji dječaci pa se tata ne opušta uz TV nego napeto prati animirane filmove i serije koje odabiru da ne bi slučajno odabrali sadržaj koji nije prikladan za jednog trogodišnjaka i šestogodišnjaka.


Zastrašujuće je koliko u dječjim programima ima sadržaja koji teško i sam razumijem. Trudim se pravovremeno reagirati i zaštititi ih.


Navečer kada zaspu, a tata misli da će nešto pogledati, iskreno samo se srušim u krevet ili zaspim prije njih čitajući im priče za laku noć.