U cunamiju pandemijskih vijesti, ratovi i migrantske tragedije pale su u drugi plan. Kao da bliskoistočna i ina krizna žarišta više ne postoje, jer je sve podređeno koroni. Tek ponekad, onako usput, u dnevnicima se na dnu ekrana pojavi vijest o nekakvoj eksploziji bombe u Kabulu.

Ali to više nije udarna vijest. Nju više nitko ne primjećuje jer je u prvom planu broj novih COVID-19 slučajeva. Kao što nikad ne bismo saznali da je hrvatska granična policija zlostavaljala migrante, da nas o tome nije obavijestio respektabilni Guardian.

Jer, filmska inventura 2020. mahom se svodila na sintagme poput »digitalnih platformi«, distanciranih kinodvorana i festivala koji su prešli u online sferu. Kao da onaj strah od noći, koji u doksu »Notturno« Gianfranca Rosija spominje mala pripadnica Jazida tijekom seanse s terapeutkinjom, prisjećajući se dana kad su je oteli monstrumi iz Isila, zajedno s njenom mlađom sestrom, više nikog ne zanima.

Toj istoj djevojčici ne preostaje drugo nego da egzorcira sjećanja u formi crteža. Pomaže li joj to? To nikad nećemo saznati.

Iako će joj učiteljica kazati da sve to izbriše iz glave, jer je sada na sigurnom. To je ujedno i jedan od najemotivnijih trenutaka Rosijeva doksa, koji se nanovo vraća vodi. Samo što to više nije Tibar (šifra: »Sacro GRA«), ni Mediteran (šifra: »Fuocoammare« aka »Gori more«), već je to nekakva iranska varijanta Kopačkog rita.

Jer, »Nokturno« pronalazi humanost u žrtvama rata. Bilo da je riječ o majkama u crnom koje tumaraju napuštenim zatvorom prizivajući sinove, iako ne osjećaju njihovu prisutnost izuzev krvi, ili osluškuju poruke otetih kćeri. Iako Rosi subvertira prežvakanu sintagmu »ratnih užasa« i njegovih žrtava.

Poput Alija čiji lov na ptice priziva njegova vršnjaka Samuelea, naoružanog praćkom (»Gori more«). Ili pacijenata psihijatrijske bolnice u Bagdadu koji na kazališnim daskama oživljavaju sjećanja na iračku povijest i demokraciju u opasnosti.

Sada i ovdje

Doduše, Rosi nudi malo informacija o svojim akterima. Autora prvenstveno zanima sada i ovdje. Kao što su i nejasne lokacije koje Rosi snima. Iako u početku »Notturna« autor navodi da je film sniman na granicama Iraka, Sirije, Kurdistana i Libanona.

No one postaju krajnje univerzalne. One nisu iscrtane onako kako ih je Isil zamišljao. Kao što se i rat na tim istim granicama ne pokazuje u njegovoj bestijalnosti. Ostaje tek njegova jeka sa sporadičnim rafalima i autima koji se probijaju blatnjavim cestama, usred nekakvog pustinjskog križanja.

Rosija ne zanima Isil, već priče njegovih žrtava. Zato se te granične zone kojima operira Rosi doimaju poput zaustavljenog prostora. Neke vrste limba. Kao da smo se zatekli u Buzzatijevoj »Tatarskoj pustinji«, s onom napuštenom utvrdom usred ničeg, u očekivanju napada koji još nije najavljen.

Zato u Rosija rat i njegovi užasi nisu eksplicitni i oni su nevidljivi, izuzev rafala koji dopiru iz daljine. Rosijev emotivni prosede krajnji je antipod hladnoj, ali efektnoj retorici autorskog i bračnog tandema Parenti & D’ Anolfi (šifra: »Guerra e pace«).

U Rosija emocije su uvijek rezervirane za djecu i njihova sjećanja na te iste ratne užase, s »narativnim« odabirom koji igra na metaforu. Iako smo se zatekli u nekom posve neizvjesnom i gotovo apstraktnom vremenu, između dana i noći, sumraka i zore.

U krajolicima ispunjenim gotovo alienskim vizijama, opasnim močvarama i bujicama koje su izrovale ceste.

Estetizirani ekscesi

Kao da je »ružna« supstanca stvarnosti svedena na cement koji daje oblik pokretu, poput izlike za neku vrstu fantastičnog bijega i osobnog sporazuma. Iako se naslov Rosijeva doksa referira na Chopina, ali se može odnositi i na one nesigurnosti promatranja, onu fuziju svjetlosti i tame, koja priziva određene moralne dvojbe i estetizirane ekscese.

Jer, tamo gdje Parenti & D’ Anolfi igraju na totalnu vrtoglavicu slika koje nanovo prizivaju njihovu vjernost sjećanjima i transmisiji, Rosi igra na imaginarnu arhitekturu koja je na ovogodišnjoj venecijanskoj Mostri očekivano proizvela polemički intonirane reakcije.

No bez obzira na dobro znane Rosijeve ekscesne intervencije u sliku i situacije koje autor promatra, »Notturno« ih dozira ponešto diskretnije.

Zato bismo u Rosijevu slučaju trebali odbaciti retoriku klasičnog doksa i više se fokusirati na njegovu ulogu istraživača nepoznatih svjetova, nalik Percyju Fawcettu iz Grayeva »Izgubljenog grada Z«.

Onih svjetova koji još nisu nestali niti su stvoreni. Svjetova tiranije, invazija i terorizma, koji se međusobno hrane u vječnom začaranom krugu, na štetu civilnog stanovništva. Ostaje nam tek da promatramo ono prekrasno nebo na koje se referira jedan od Rosijevih aktera.

Jer, Rosi za razliku od ratnih reportera nije bio na prvoj liniji fronta. Rosijeva kamera tek bilježi jeku rata. U pričama onih čija granica odvaja život od pakla.