»Zimska kost« je trijumf nezavisnog filma – simbolički prodor surove, neželjene, apsolutno odurne i zastrašujuće američke zbiljnosti u megatvornicu snova...
Dobitnik Grand Prixa u Sundanceu 2010. – »Zimska kost« – film redateljice Debre Granik, bio je nominiran za četiri nagrade Oscar, i to ne za tehnička umijeća već ona vezana uz priču i glumu, pa je već samim time ta naizgled prosjačka, holivudski posve neatraktivna produkcija, bacila rukavicu izazova skupim glamuroznim i etabliranim američkim ukusima i uradcima.
»Zimska kost« je veliki trijumf nezavisnog filma te predstavlja simbolički prodor surove, neželjene, aspolutno odurne i zastrašujuće američke zbiljnosti u megatvornicu snova. »Zimska kost« je celulodina kost u grlu američke kinematografije.
U planinskim zabitima Ozarka (država Missouri) vlada siromaštvo i zaostalost – da bi preživjeli mnogi u straćarama proizvode narkotike. Jessop Dolly jedan je takav šumski crack majstor. Ima obitelj. Psihički i tjelesno uništenu suprugu i troje djece.
Založio je kuću i šumu za jamčevinu, no ako izostane s ročišta gubi posjed koji je, ma kako mizeran bio, jedini izvor obiteljskog opstanka. Jessop je nestao. Kćerka Ree kreće u potragu za ocem.
Film detekcije
Scenaristice »Zimske kosti« Debra Granik i Anne Rossellini (s nominacijom za adaptirani scenarij) na djevojku Ree (njezina sestra i brat su u dječjoj dobi) kao vodeći lik filma postavile su narativno žarište, pa je njezina potraga za ocem putokaz i ulog radnje, a »Zimskoj kosti« daje bitna obilježja filma detekcije.
Po ozračju i nekim eksplicitnim prizorima užasa »Zimska kost« je horror. Preciznije rečeno, životno dokumentirani horror s izvorom kako u zlokobnoj i neprijateljskoj prirodi tako i u groznim na nagone i instinkte svedenim ljudima, gotovo na granici podljudskog.
Kad Ree silazi padinom, ugledamo dvije crne kolibe kao iz mračne bajke, svidjele bi se Timu Burtonu i Terryju Gilliamu, kao znamenje nekog grotesknog i degeneriranog usporednog svijeta, gdje je čovječnost tek obris potrošene robe. Tako je kad gledamo strojeve.
Automobile, kamione, cjepač za drva, čamac za motornu pilu (šokantni noćni »sat anatomije« presudan za rasplet filma) i oni izgledaju jadno i zastarjelo, osim jednog jedinog auta, ističući civilizacijski i društveni zaborav nad stanovnicima Ozarka.
Redateljica Debra Granik je doista znalački i dosljedno bez poremećaja u ritmu, tonu ili teksturi filma, stvarala, održavala i promicala napetost i neizvjesnost maestralno ih povezujući s nepatvorenom i grubom jednostavnošću kadrova.
Maloljetnica
Ali nije »Zimska kost« svedena ne neku jednoličnu i jednoznačnu jednostavnost, nekakav prikazivački primitivizam. Naići ćemo na vrlo važne montažne komentare poput onoga na stočnom sajmu kad Ree ugleda starog Miltona, a ne može mu prići zbog prepreka razdvajanja. Ili vjeverice.
Ree u šumi s bratom i sestrom puškom lovi vjeverice. Sestra, djevojčica, pokaže prstom gdje se vjeverica skriva, a Ree je upuca. U nastavku treba oderati vjeverice, mesarski ih pripremiti za jelo, što pak užasne Reeina brata. I ponovo vjeverice. Zagonetka filma.
To bi mogao biti Reein san ali ne izgleda kao san već crno bijeli film o prirodi i životinjama, a iskače iz konteksta »Zimske kosti« i zato je manjeg formata. Izaziva nelagodu. Svidjelo bi se Davidu Lynchu.
Mlada glumica Jennifer Lawrence (nominacija za Oscara za glavnu žensku ulogu) utjelovila je Ree, lik izvan klišeja. Izaziva jake reakcije ostalih, čvrsta je u sukobu s protivnicima, a nije ni blizu svemoguće junakinje iz stripa.
Bespomoćna je, nesigurna, okrutno pretučena, tako reći u hodu sazrijevajuća maloljetnica. Izvrsna Jennifer Lawrence. Nominaciju za Oscara za sporednu ulogu priskrbio si je i John Hawkes, kao Reein stric Teardrop. Izrazito je upečatljiv iako mu ne možemo s lakoćom dati žig pozitivnog ili negativnog junaka do kraja filma.
Hawkes priziva Harryja Deana Stantona i Dennisa Hoppera. No ima dovoljno dara i za posve drukčije uloge. »Zimska kost« je neoglodiva jer nudi preobilje emocija. I katarzu. I nadu. I jamstvo da u kino dvorani nismo boravili uzalud.
