U Glavnoj sekciji prikazani su filmovi Filipa Šovagovića i Petra Oreškovića, a u manjinskoj koprodukciji slovenski art film »Nahrani me riječima« scenarista i redatelja Martina Turka
PULA Ovogodišnji festival svoju slavljeničku aureolu očito je odlučio podariti debitantima. Ima ih podosta ove godine, čak dva Slovenca (Luzar i Turk), a s hrvatske strane Orešković, Mršić, Orhel, Pleić, Jelčić – sve imena koja u svijetu filma i kazališta, pogotovo televizije, imaju veliko iskustvo i lijep opus. No, dugometražni igrani film je ipak nešto drugo, a o tom iskustvu najbolje bi mogao posvjedočiti Filip Šovagović koji je nakon svog debitantskog krša u »Pušćoj Bistri« pobjegao na otok i prepustio se čarima Mediterana i depre, koje se očito još uvijek teško rješava.
Nadahnuće otokom
No, ovaj put će pametnije, a sada vidimo i zašto je potrajao njegov ponovni dolazak pred pulsku publiku (ipak ne i u Arenu). Očito su koscenaristi Ivica Đikić i Robert Perišić sa Šovagovićem peglali radnju kako bi održali bar kakvu-takvu razinu dostojnu pojavljivanja bivšeg predsjednika Stjepana Mesića u nekoliko kadrova filma »Visoka modna napetost«.
Ipak, dobro je, ne zbog Mesića, već poradi izuzetnog truda i učinka kamere Mirka Pivčevića, pa i glazbe Filipa Šovagovića, da je još jedan hrvatski filmski otok zadržao svoju tajanstvenost i nadahnuće.
Od Golog otoka može biti gori samo otok sam po sebi – brod koji se nikad ne miče. Šovagović traga za smislom otoka i života, globalnog zatopljenja i svakodnevnice otočana da podignu živost. U toj crno-bijeloj pa onda u koloru igri s otokom i otočanima redatelj oživljava malomišćansku Smojinu sliku o izgubljenom Servantesu – Bubi (Mijo Jurišić) i velomišćansku o Peri (Goran Navojec) kao novom Roku Prču, načelniku koji hoće pošto-poto ispuniti svoje izborno obećanje i od Sela napraviti Misto.
Navojec je bio na visini dostojnoj Borisa Dvornika, a to je veliki kompliment, bez obzira koliko se ponekad nepotrebno ulazilo u karikaturalnost. U potrazi za smislom, za stotim žiteljem koji će odlučiti o višem statusu, smrt je nekako uvijek brža – taman se on rodi, a odmah dva umru, ili jedan se zaposli, a dva se radna mjesta ukinu, pa čak i na pustoj lanterni – jedinog utočišta za »prošvikalog« Bubija – s koje će se upravljati na daljinski sa sigurnog kopna.
Novi filmski ukus
Slučajno ili ne, Mišak se pojavljuje još prisutnije i stvarnije i u drugom hrvatskom 3D filmu (snimljenom zahvaljujući neumornom producentu Jozi Patljaku) »Simonu Čudotvorcu« Petra Oreškovića, po scenariju mladog Ivana Vidaka. Ali i ovdje je rukopis gotovo identičan, možda je to jedan novi (generacijski) filmski ukus koji je načet u »Pušćoj Bistri«, pa ga je Ivan Goran Vitez dorađivao u »Šuma, summarumu«, a sada i Orešković, koji možda i zbog samog 3D ugođaja to čini i najozbiljnije. Rekao bih ima nekog smisla, ako će se idući put izroditi original, a ne nova kopija.
Očito je da je toj generaciji Šijan uzor i idol, ali njegovi »Maratonci« su jedinstveni i neponovljivi, kao i Alan Ford, pa im onda ne treba raditi »svoje originale«. Dakle, »Simon čudotvorac« je tijesto rastegnuto od Pušće Bistre, preko »Šume« do palanke gdje je pogrebno poduzeće Topalovića, a Orešković ih je skenirao u žensku varijantu obitelji Brnardić (Jelisaveta Sablić, Elizabeta Kukić i Mia Anočić).
Slovensko-talijansko-hrvatski art film iz koprodukcije o potrazi za novim spasiteljem »Nahrani me riječima« scenarista i redatelja Martina Turka omogućio je, između ostaloga, Radislavu Jovanovu Gonzi da pokaže sav talent iza kamere, a Tomislavu Pavlicu za montažnim stolom. Naime, u statičnom filmu bez radnje – u kojemu sin traži roditelje, otac sina (Boris i Sebastian Cavazza), a sin brata (Jure Henigman), koji opet traži identitet u tuđini, dementna majka (Miranda Caharia) kolegicu iz djetinjstva, žena muža, unuka baku i djeda – samo izmjena atmosfere i ritma mogu sve ovo dočarati, ako imate strpljenja i sami tragati do kraja filma.
