Glavnim programom sredine 82. Mostre dominirali su američki filmaši. Njujorški indie redatelj platinaste grive Jim Jarmusch (»Izvan zakona«, »Mrtav čovjek«, »Kava i cigarete«) posljednja je dva desetljeća pomalo otupio svoju autorsku oštricu, no i dalje svakih nekoliko godina uspijeva izbaciti solidna ostvarenja kakvo je i posljednje »Father Mother Sister Brother« (»Otac Majka Sestra Brat«), koji je možda i najdirljiviji u njegovoj karijeri. Triptih o obiteljskim odnosima u mnogočemu je tipičan đarmušovski – epizodni koncept, obični ljudi ali neobični likovi, deadpan humor, slow cinema pristup, minimalistička režija – no istovremeno pokazuje i zrelijeg, emotivnijeg i senzibilnijeg filmaša, što možda i ne bi trebalo čuditi s obzirom da je Jarmusch zagazio u osmo desetljeće života.

Tri nepovezane priče o otuđenim odnosima roditelja i njihove odrasle djece osciliraju u svojoj kvaliteti, ali i takva neujednačena fragmentirana naracija ostavlja dobar ukupan dojam. Najuspjelija je prva priča u kojoj brat i sestra (Adam Driver, Mayim Bialik) u provinciji američke Nove Engleske posjećuju svog ishlapljelog i osiromašenog oca (Tom Waits) s duhovitim finalnim obratom.

Slijedi je središnji segment o uspješnoj i mehanički hladnoj engleskoj književnici (Charlotte Rampling) i njezine dvije kćeri (Cate Blanchett, Vicky Krieps) koje su preselile u Dublin kako bi bile bliže svojoj majci, a onda se viđaju jednom godišnje na kratkom popodnevnom čaju. Treća i najmanje zanimljiva priča smještena je u Pariz i prati brata i sestru koji se u stanu u kojem su odrasli prisjećaju svojih roditelja koji su poginuli u zrakoplovnoj nesreći.

Pljuska američkom snu

Biografska sportska drama »The Smashing Machine« (»Razbijač«), koju potpisuje Benny Safdie (»Uncut Gems«), priča je o američkom MMA borcu Marku Kerru koji se smatra jednim od pionira tog borilačkog sporta koji je stvorio danas globalno popularni UFC. Film prati Kerrov put od nepobjedivog borca u ringu preko ovisnosti o lijekovima do brodoloma u privatnom životu, a s mnogo štofa ga tumači Dwayne »The Rock« Johnson kojemu je ovo prva dramska uloga i potencijalno oskarovska nominacija. Prizori borbi energično su režirani, baš kao i njihov pandan žestokih kućnih svađa Kerra i partnerice mu koju sjajno tumači Emily Blunt, no cjelina pati od konvencionalne naracije i mehaničkog nizanja životnih situacija.

REUTERS/Remo Casilli

Iako je redateljev fokus na osobnim demonima i ljudskoj ranjivosti, a ne sportu i karijeri, filmu nedostaje prave emotivne dubine pa sve skupa ostavlja dojam na brzinu napisane štreberske zadaćnice koja nam ne otkriva zašto su Kerrova karijera i život zaslužili filmsku adaptaciju.

Gus Van Sant, koji je u Veneciji primio i nagradu za autorski pečat svjetskoj kinematografiji, ostavio je sjajan dojam svojim posljednjim filmom »Dead Man’s Wire« (»Žica mrtvaca«) snimljenim prema istinitom događaju iz 1977. o muškarcu koji svog bankovnog kreditora uzima za taoca. Vizualno pitoreskne 70-e, dramski napeta trilerska komorna atmosfera i stvarni kriminalni događaj s političko-društvenom pozadinom u sjećanje prizivaju »Pasje poslijepodne« Sidneyja Lumeta, pa možda i nije slučajno da manju ulogu u Van Santovom filmu tumači Al Pacino. Spartanska režija, sirovi naturalizam, sjajne uloge, doziran ciničan humor i koloritan soundtrack hitova 70-ih savršeno su izbalansirani elementi spojeni u odličan film. Van Sant još jednom pokazuje ljubav prema ljudima s ruba pretvarajući ih u (anti)junake, a film predstavlja i pljusku u lice ideji američkog sna koji često postaje noćna mora na javi.

Ekranizacija »Stranca«

Za razliku od Van Santa, američka filmašica Kathryn Bigelow razočarala je svojim političko-vojnim trilerom »A House of Dynamite« (»Barutana«) o fiktivnom nuklearnom napadu na američko tlo. Ono što je mogla biti napeta tjeskobna triler-drama o sudnjem danu pretvorilo se u generički i repetitivan zaplet kojem niti »trik« s rašomonskim konceptom naracije iz perspektive triju različitih likova nimalo ne pomaže. Redateljica nas frenetičnom režijom komornih prizora »kamerom iz ruke« zasipa vojno-tehničkim pojmovima garniranim zašećerenim obiteljskim dijalozima ostavljajući tek dojam ambiciozne televizijske estetike. Što i ne čudi znamo li da je riječ o filmu u Netflixovoj produkciji u kojoj je najsvjetlija točka glumački ansambl u kojem se ističu Idris Elba i Rebecca Ferguson. Sve te razvikane američke naslove posramio je »mali« francuski film koji će bez sumnje biti među glavnim kandidatima za nagrade. Ekranizacija egzistencijalističkog klasika »Stranac« koji je napisao Albert Camus ozbiljan je izazov za svakog filmaša, a Francois Ozon odradio je to na impresivan način, režiravši jedan od svojih najboljih filmova.

Priča o mladom francuskom činovniku u Alžiru koji bez povoda ubija njemu nepoznata Arapa karakterni je studij čovjeka bez duše, emocionalnog invalida lijepoga lica i ispraznoga bića koji gotovo autističnom ravnodušnoću promatra svijet oko sebe pun »licemjernih ljudi čiji su životi redom isti«. Predivna crno-bijela fotografija gotovo magične estetike filmu daje elegantan izgled, što uz spoj spartanske režije i više teatralne no filmske glume uvjerljivo i hladno reflektiraju nihilističku prirodu glavnog lika i njegovu otuđenost i usamljenost u svijetu kojemu ne pripada.