Belgijski film »Dust« je svoju premijeru imao u natjecateljskom programu ovogodišnjeg 76. Berlinalea. Geert (Arieh Worthalter) i Luc (Jan Hammenecker) su dva tragična antiheroja ove belgijske drame. Oni su tehnološki entuzijasti i inovatori koji su se uspjeli obogatiti i namamiti sve mještane, uključujući i rodbinu, da kupe akcije njihove kompanije. No, istovremeno, oni su i obični prevaranti, a jedan novinar uspio je otkriti njihove nezakonite makinacije.

»Dust« je drugi igrani film redateljice Anke Blondé, a scenarij za film napisao je Angelo Tijssens, vrlo svestran belgijski umjetnik koji je također uspješan književnik, glumac, dramaturg i kazališni redatelj. Oboje su zajedno bili prisutni u ovom razgovoru koji smo započeli pitanjem što ustvari znači naslov njihovog filma.

Angelo Tijssens: To je riječ koja se isto piše, no ima različito značenje na dvama jezicima. Na engleskom to znači prašina, a na dijalektu Zapadne Flandrije, kojim govore protagonosti filma, dust znači žeđ; drugim riječima, želja da se ima više. Tako da je to s jedne strane želja da se prigrabi što više, a na kraju ostaje samo prašina. Sve u jednoj riječi, koja izvanredno odgovara onome o čemu se radi u našem filmu.

Priča filma je inspirirana stvarnom korporativnom prevarom koja se dogodila u Belgiji prije nešto više od 25 godina. Pamti li se još uvijek taj događaj?

Angelo Tijssens: Još uvijek postoji 15 tisuća dioničara, uključujući i roditelje mog partnera, koji nikada neće vidjeti svoj novac. Stoga sam siguran da to nije zaboravljeno. To je još uvijek velika stvar i mislim da su svi koji su stariji od četreset godina na neki način oštećeni u toj prevari.

Anke Blondé: Da, mnogi ljudi nisu to još uvijek zaboravili, ali ovo nije priča o njima. Ovo je naša priča koju je Angelo izmislio. No, možda svaka zemlja ima slučaj sličan ovome, pa je priča sigurno lako prepoznatljiva.

Antiheroji

Što vas je privuklo ovom projektu?

Anke Blondé: Za mene je ova priča bila zanimljiva prvenstveno zato jer mi je dala mogućnost da istražujem i mnogo naučim o muškoj psihi. U mom prijašnjem filmu (»The Best of Dorien B.«) radila sam samo sa ženama, a o toj mi je temi sve poznato. U tekstu mi se također dopao humor koji Angelo upotrebljava, jer uvijek je zanimljivo imati specifičan humor u drami. Vrlo su me zaintrigirala ta dva antiheroja, koji se bore s vjetrenjačama, u tom vrlo osebujnom krajoliku Zapadne Flandrije, kao i njihov odnos prema strahu, nakon onoga što im je novinar rekao i što će ostati od njih kada im se oduzme njihova moć, novac i status.

I kriminalci i žrtve

Angelo Tijssens: Zapadna Flandrija je regija s prekrasnim dijalektom, no među ljudima ne postoji mnogo komunikacije, što je također jedan od elemenata priče, njihovo međusobno nerazumijevanje. Ironija je u tome da se radi o dva čovjeka koji potječu iz te regije, koji su razvili tehnologiju prepoznavanja govora, no njih dvojica nisu sposobni međusobno komunicirati ili reći što stvarno osjećaju o onome što su učinili.

Berlinale

Radite i kao casting direktorica. Je li vam bilo lako pronaći ova dva, izvanredna, glavna glumca za vaš film?

Anke Blondé: Kad sam pročitala scenarij, odmah sam vidjela Jana Hammeneckera u ulozi Luca. On je izvrstan glumac, a što je bilo najvažnije on dolazi iz te pokrajine. Problem je bio naći drugog glumca. Oni su trebali biti savršen duo, međusobno se dopunjavati, a izgledom biti vrlo različiti. Mislim da smo na audiciji imali sve glumce iz te pokrajine, jer je poznavanje tog dijalekta bilo vrlo važno, no jednostavno nisam osjećala da među njima imam pravu osobu i počeli smo pomalo očajavati. Onda sam slučajno rekla kako bi mi trebao netko tko izgleda kao taj glumac Arieh Worthalter, koji nije rodom iz te pokrajine, no na kraju smo se složili da pokušamo s njim i trenerom za dijalekt. To je zaista najteže savladiv dijalekt i ljudi iz te pokrajine su vrlo alergični kada drugi pokašavaju govoriti na njihovom dijalektu. Srećom, Arieh je lingvistički genij i prošao je test bez greške.

Konstrukcija vaše priče je vrlo zanimljiva. Već na početku filma znamo sudbinu glavnih likova, no u tom jednom danu koji provedemo s njima prije nego odu u zatvor teško je barem malo ne suosjećati s njima iako znamo da su zaslužili biti kažnjeni.

Angelo Tijssens: Nedavno sam, putujući javnim prijevozom, vodio predivan razgovor s jednim suputnikom. U takvim razgovorima koji traju samo za vrijeme tog jednog putovanja dogodi se da s potpunim strancem pričate o vrlo osobnim stvarima koje možda s nikim drugim ne biste dijelili. Umjesto da se fokusiramo na to jedno putovanje, nemajući sa svojim sugovornikom ni zajedničku prošlost niti budućnost, već samo kratak trenutak sadašnjosti u kojem ne morate previše toga objašnjavati i nitko nikoga ne osuđuje, kada pišemo, priča se obično gradi tako da se sve zna o likovima ili događajima što kod čitatelja stvara osjećaj ugode. U takvim pričama mi pratimo pratagoniste koji idu od ničega do heroja, a mi smo primorani ugledati se u njih. No, kada oni učine nešto vrlo loše, mi se osjećamo superiorno i uživamo u tome da su kažnjeni. Za mene kao pisca mnogo je uzbudljivije da vas uvedem u zonu nelagode. Znači, bilo je važno da se na protagoniste našeg filma ne gleda s visine, već da ih se prihvati kao ljudska bića i odgodi osuđivanje. I ne samo da ih se odmah ne osuđuje, već da se s njima provede 109 minuta, s tom dvojicom moralno ambivalentnih muškaraca, punih mana, koji su i kriminalci i žrtve, no istovremeno još mnogo toga. To je nešto što kod gledatelja stvara nelagodu, jer nema moralne jasnoće, pa ne može biti moralno superioran.

Tehnološki fijasko

Tehnološki razvoj je danas sigurno još veća tema nego na početku 21. stoljeća, u vrijeme o kojem govori vaš film, a očito je da nas ne čini ni boljim ni sretnijim.

Anke Blondé: Mislim da je dokazano da nas tehnologija uopće ne zbližuje, a ta situacija je sve gora nakon 1999. godine. No, mi još uvijek mislimo da će nam ta tehnologija dati ono nešto, a ni sami ne znamo što. Mislim da bi ljudi stvarno trebali preispitati tehnologiju, jer ona više ne služi nama već mi služimo njoj i to je vrlo čudna situacija u kojoj smo se našli. Mi se u filmu dosta poigravamo tehnologijom i humanošću, tehnološkim fijaskom i, na kraju svega, potrebom za ljudskom prisnošću. Mi se doslovno trebamo maknuti od naših ekrana. Zato izađite iz kuće, razgovarajte jedni s drugima. Dokazano je da ljudska prisnost stvara endorfine, a žalosno je da se mnogo ljudi osjeća nesretno i depresivno upravo zbog tehnologije.

Angelo Tijssens: Kada se stvorila društvena mreža, ideja je bila da će nas to zbližiti, da ćemo se lakše povezati jedni s drugima, ali od te utopijske ideje, mi smo od konzumenata doslovno postali produkti. Preko naših informacija i lajkanja mi smo prodani, koliko god to zvuči ludo. Vrlo često te tehnološke priče počinju naizgled dobronamjerno, želimo stvoriti društvenu mrežu kako bi ljudi komunicirali, želimo stvoriti umjetnu inteligenciju kako bi nam bilo bolje i tako dalje, ali uglavnom to je samo način da se ostvari profit. Ja zaista ne želim reći da je tehnološki i znanstveni progres loša stvar, ali treba postaviti pitanje tko od toga ima korist, a to je najčešće nekoliko momaka u skupim odijelima ili dizajnerskim majicama, dok su svi ostali žrtve i taj scenarij se nažalost stalno ponavlja.

Bijeli ovratnici

Ovo je također priča o moći i zgrtanju bogatstva, pri čemu se vrlo često gubi svaki osjećaj humanosti.

Angelo Tijssens: Zaista vjerujem da ljudi zgrću novac i moć zbog neizrecive potrebe i želje da budu primijećeni. Postoji prekrasna teorija u psihologiji koja govori o tome da mnogi muškarci pate od skrivene depresije, a umjesto da idu na psihoterapiju i riješe svoj problem, oni ga rješavaju alkoholizmom ili nekom drugom vrstom ovisnosti, a u najgorem slučaju postaju nasilni. Mnogo tipično muškog ponašanja, gledano kroz povijest, temelji se na »otac me ne voli, otac nije ponosan na mene«. Nedavno sam pročitao izvrstan intervju u New York Timesu s psihoterapeutom Terrenceom Realom koji je rekao: »Počeo sam ići na psihoterapiju, kako moja djeca to ne bi trebala raditi.« Moramo razmišljati o tome kako odgajamo svoju djecu i prestati ponavljati užasnu frazu: ovako se ne ponaša pravi muškarac.

Anke Blondé: Nastojala sam istražiti najdublje skriven i najiskreniji glas protagonista filma. Željela sam im biti bliska i suosjećati s njima, jer ljubav i empatija je ono što nam je svima potrebno. Važno je da pokušamo razumjeti zašto su oni postali takvi, jer danas je vrlo problematično što bijeli ovratnici čine protiv humanosti i krajnje je vrijeme da postanu odgovorni. Ljudi na moćnim položajima bi trebali biti vrlo jake osobe kako bi upotrijebili svoju moć na ispravan način, da stimuliraju i potiču druge.

Vi ste na na ovom filmu i izvršni producent. Znači li to da ste nad svime imali potpunu kontrolu?

Angelo Tijssens: Ne, nisam. Dolazim iz kazališnog svijeta pa sam navikao da sve radim u suradnji sa svima. Ja postavljam sva moguća pitanja i želim znati sve o svemu. Dosadan i naporan ne zvuči jako dobro na špici filma, pa su me zato potpisali kao izvršnog producenta.