RIJEKA  »Noi che sognavamo i giorni di domani…per cercare in noi gli anni piu belli/«Mi koji smo snivali sutrašnjicu… da bismo u sebi pronašli najljepše godine«. To su riječi prekrasnog songa Claudija Baglionija kojem je Gabriele Muccino posvetio svoj komad. Iako Muccinov film priziva velikog Ettorea Scolu (šifra: »C’eravamo tanto amati« aka »Toliko smo se voljeli«). Ali ne kao remake, ni kao hommage, već kao impuls. Jer, Muccinov opus bio je i ostao drzak, pretjeran i nezaustavljiv. Iako u njegovoj
(talijanskoj) filmografiji postoje određena ograničenja. Na sreću, u autorovu najnovijem filmu priča i njeni junaci pronalaze savršenu sinergiju, bez obzira na sve njihove metamorfoze. Krik postaje urlik ljubavi, a redundantnost autentična nostalgija, sa
svjetlima zaboravljenog Rima koja prizivaju magični realizam.

Priča duga 40 godina

Naravno, Scola je u Muccinovu filmu prisutan u gotovo svakom kadru, naročito onom u kojem se trojica prijatelja susreću u rimskoj oštariji. Iako je ta ista oštarija autorov hommage boljim vremenima »commedije all’ italiana«. One u kojoj su emocije važnije od dijaloga. No za razliku od prethodnih Muccinovih komada, sada krikove zamjenjuju zagrljaji, nelagode, iskrene nježnosti, osjećaji krivnje i pronađeni sklad. U iluziji i pokušaju pronalaženja onog što su autorovi junaci izgubili. U fokusu su četvorica prijatelja – Giulio (Pierfrancesco Favino), Gemma (Micaela Ramazzotti), Paolo (Kim Rossi Stuart) i Riccardo (Claudio Santamaria). Njihova priča, rastrgana između nada i promašaja, proteže se tijekom četrdeset godina, od osamdesetih do danas.

Scena iz filma »Najljepše godine« / Foto ANDREA MICONI

Neki od njih zaljubljeni su u istu ženu. Drugi će promijeniti život i osigurati uspjeh i novac, ali i izgubiti prijatelje. Neki će izgubiti obitelj. Na sreću, sve te sudbine ne igraju na emocije. Kao što u tim istim situacijama ne odjekuju histerični otkucaji Muccinova srca, od autorovih holivudskih izleta s Willom Smithom (šifra: »U potrazi za srećom«), do njegovih ranijih talijanskih radova (šifra: »L’ ultimo bacio«). Čak i u kaotičnoj sceni uličnih nemira na početku filma. U neočekivanoj Gemminoj izjavi ljubavi, prije no što će napustiti Napulj, ali i u smirenoj figuri Riccarda koji čeka sina čitavu večer ispred zgrade u kojoj živi njegova bivša žena te prvom susretu Gemme i Paola.

Sudbina kao ciklični element

U Rimu koji postaje neka vrsta vrtuljka. Jer, u Muccina, sudbina postaje ciklični element. Možda »Najljepše godine« postaju neka vrsta životne bilance svih onih koji su netom prešli pedesetu. Njihovih »berlinskih zidova«, kovanica koje su bacali u lice Craxiju, rušenju Twinsa, još jednom Baglioniju (šifra: »Tu come stai«) i poljupcima pored fontane na Piazza della Repubblica. I novogodišnjih vatrometa ljubavi. Jer, svjetla »Najljepših godina« su svjetla sjećanja, kad smo se toliko voljeli. Kad smo vjerovali da će naša prijateljstva trajati vječno. Iako će se ona rasplinuti kao da nikad nisu postojala. Možda ćemo na te iste prijatelje jednog dana slučajno naletjeti, u lažnom zagrljaju i sramežljivom pozdravu, praveći se da ih nismo prepoznali. Jer, »Najljepše godine« možda su najljepši Muccinov film. Iako će kad-tad u kadar ući i ono najgore od autora, poput scene s pticom koja ulazi u rimski Teatro dell’ Opera.

Između uzvišenog i grotesknog

Na sreću, sada su krv i znoj progutali sve autorove ekscese. Zato se Muccinov komad može promatrati kako nekakva talijanska verzija Lawrencea Kasdana. Muccinova »Velika jeza«, s natruhama Ettorea Scole. S Pierfrancescom Favinom kao suvremenom inkarnacijom Vittorija Gassmana. I Claudiom Santamariom koji postaje »grillovska« ideološka transformacija komunističkog intelektualca, koja priziva Scolin lik Nicole Palumba. U svim autorovim ogradama, spiralama i političkim diskursima, toliko dragim Scoli i njegovu povijesnom pesimizmu. Negdje na pola puta između uzvišenog i grotesknog, melankoličnog i nježnog.