Islandski film »Ljubav koja ostaje« u režiji Hlynura Pálmasona premijerno je prikazan u natjecateljskom programu 78. Filmskog festivala u Cannesu, a svoju hrvatsku premijeru ima u petak 25. srpnja na Cinehillu u Fužinama.

Glavnu mušku ulogu u filmu ima švedski glumac Sverrir Gudnason, vrlo poznat u Skandinaviji, a izvan nje sigurno je najzapaženiji u ulozi teniske zvijezde Björna Borga u filmu »Borg«. Sverrir Gudnason je rođen u Švedskoj, no odrastao je na Islandu, a kad mu je bilo dvanaest godina njegova se obitelj opet vratila u Švedsku. Iako je kao dijete počeo glumiti u kazalištu na Islandu, postao je slavan kao švedski glumac, ostvarivši impozantan broj uloga u filmovima i TV-serijama kako u Švedskoj, tako i u ostalim skandinavskim zemljama, a nakon više od trideset godina od svog glumačkog početka dobio je ulogu i u islandskom filmu.

Povratak Islandu

Sverrira Gudnasona sreli smo u Cannesu i prvo smo ga pitali kakav je osjećaj za njega bio glumiti u islandskom filmu.

– Bilo je vrlo uzbudljivo, ali bio sam i malo nervozan jer to je moja prva velika uloga na islandskom jeziku, nakon što sam kao dječak glumio u kazalištu u Reykjaviku. Tada sam bio izabran za glavnu ulogu u predstavi koja je bila adaptirana po romanu »Ljos heimsins« Halldora Laxnessa. Ja sam kao dijete glumac izgovorio prve riječi u novootvorenom Gradskom kazalištu u Reykjaviku. U toj sam predstavi glumio godinu dana, a zatim sam se s roditeljima preselio u Švedsku i time izgubio vezu s glumačkim svijetom Islanda. Stoga je bilo prekrasno vratiti se natrag i snimati ovaj film. Osim toga, veliki dio filma je sniman u prirodi, od profesionalnog ribolova do obiteljskog hikinga. Obožavam islandsku prirodu i zbog nje se uvijek vraćam na Island napuniti baterije. Često odlazim na Island gdje živi moja majka i velik dio obitelji.

Jeste li poznavali Hlynura Pálmasona i njegovo stvaralaštvo prije no što ste prihvatili raditi na ovom projektu?

– Ne, nisam ga poznavao. Sviđao mi se njegov film »Godland« i »A White, White Day«. Dok sam prije dvije godine provodio ljetne praznike na Islandu, nazvao me Anton Máni Svansson, Hlynurov producent, i pitao me mogu li se naći i razgovarati s Hlynurom. Našli smo se i nakon deset minuta razgovora u kojem mi je Hlynur opisivao svoju viziju, kako misli i način rada osjetio sam da želim biti dio tog projekta. Pristao sam odmah, a da nisam pročitao scenarij, na što je on odgovorio: »U redu«, ali bih li mogao za dva dana doći u Höfn, grad na istočnoj obali Islanda gdje on živi, kako bismo snimili kratki film. Na što sam ja odgovorio zbunjeno: »Ali ja sam ovdje s djevojkom na godišnjem odmoru, ali ću je pitati.« Ona je pristala, bez problema, otišli smo u Höfn i tamo smo Saga (Gardarsdóttir, glavna glumica u filmu) i ja snimili taj kratki film o automobilu koji obitelj koristi u igranom filmu. I kad smo bili gotovi s tim kratkim filmom, nas troje je zajednički odlučilo da ćemo raditi na filmu »Ljubav koja ostaje«.

Vožnje s ribarima

Redatelj Hlynur Pálmason je opisao ovaj film kao »obiteljski« film. Poznato je da on uvijek radi s više-manje istom ekipom. Osjećate li i vi da ste postali dio te filmske obitelji?

– Apsolutno. Primjerice, sigurno se ne dešava često da film ima premijeru u Cannesu i da tu budu prisutni i predstavljeni publici svi koji su radili na filmu, čak i gospođa koja nas je opskrbljivala hranom i pićem. Na filmu je radila mala ekipa, oko dvadeset osoba i svi smo došli u Cannes. Ustvari, jedan član ekipe nije bio prisutan.

Pas?

– Da, ni pas nije bio tu. Problem je da ako pas ode s Islanda, procedura za njegov povratak je vrlo komplicirana i oko tri mjeseca mora biti u karanteni. S islandskim konjima je još gore jer ako oni izađu iz zemlje, više se nikada ne mogu vratiti na Island.

Što vas je privuklo liku Magnusa?

– Meni se odmah dopao taj lik; Magnus nije previše pričljiv, on trenutno ne zna gdje je i osjeća da nigdje ne pripada. On više nije dio svoje obitelji, za njega nema mjesta u njegovoj kući, on se više ne osjeća dobro ni među svojim prijateljima ribarima. On ne zna gdje se točno nalazi u svom životu i mnogo toga se vrti po njegovoj glavi. Ima djecu i suprugu, a kako žive u malom gradu oni su stalno u kontaktu i vide se svaki dan, tako da je nemoguće da budu zaista rastavljeni. S druge strane, on pokušava biti dio obitelji, pokušava pomoći oko djece i pokušava biti od koristi, što je, mislim, sasvim normalno jer i ja bih u toj situaciji volio biti od koristi.

Na koji ste se način pripremali za ovu ulogu?

– Odlazio sam na brodske vožnje s ribarima preko cijelog dana i onda bi nas iskrcavali u raznim lukama, tako da sam mogao upoznati sa svih strana život i posao ribara. Kada smo počeli snimati film na brodu smo boravili četiri dana, usred oceana i ja sam obavljao sve poslove kao i ostali ribari. Ustajali smo u 3 sata ujutro jer je to bilo vrijeme kada su se izvlačile mreže i ja sam zajedno s njima izvlačio mreže. Oni su me naučili kako se što radi i ja sam radio sve poslove kao i ostali ribari.

Počasna medalja

Vi niste poznati po ulogama negativaca, no u finskom filmu »Omerta 6/12« glumite srpskog terorista. Što je za vas bio izazov u toj ulozi?

Foto Cinehill

– Da, ta uloga je u jednom trenu bila zaista velik izazov. Naime kada sam prihvatio tu ulogu trebao sam glumiti Srbina koji je odrastao u Švedskoj i moji dijalozi su bili na švedskom jer su ostali protagonisti također bili švedski Srbi. Ali, u produkciji je došlo do nesporazuma i oni su uzeli srpske glumce koji nisu govorili švedski. Tada su meni rekli, mjesec dana prije snimanja, da ja moram govoriti srpski i kako će me oni naučiti, što je meni izgledalo nemoguće u tako kratkom roku. Na kraju, zahvaljujući COVID-u, srpski glumci nisu mogli doći u Finsku pa su morali biti zamijenjeni švedski govorećim Srbima.

Biste li voljeli opet stajati na kazališnoj sceni u Reykjaviku?

– Naravno, vrlo bih volio više raditi na Islandu, a sada nakon što sam radio na ovom filmu s Hlynurom za mene su se otvorila mnoga vrata. Prije sam uvijek bio malo nervozan razmišljajući o radu na Islandu jer nisam poznavao nikoga iz filmske industrije, ali sada ih znam mnogo.

Nedavno ste na Islandu dobili medalju i postali vitez. O čemu se radi?

– To je neka vrsta počasne medalje. Na Islandu nema vojske pa se ne dijele medalje za zasluge u ratovima, pa je ovo neka vrsta počasne medalje koja se dijeli za dostignuće koje je na neki način proslavilo Island. Ako ste učinili nešto za dobrobit i promoviranje Islanda, može vam se dodijeliti to odlikovanje. Prije dva tjedna je, primjerice, švedski dvor bio pozvao mog producenta, moju djevojku i mene na prijem u povodu posjeta islandskog predsjednika Stockholmu i ja sam morao otići tamo vrlo lijepo odjeven i dekoriran svojom medaljom.

Sve sam stavio na glumu

U vašoj obitelji bilo je mnogo političara. Kako se reagiralo na vašu odluku da budete glumac?

– Pa, između političara i glumaca nema neke velike razlike, i jedni i drugi lažu. Ne, nije bilo ništa čudno u mojem izboru. Dolazim iz obitelji akademika i sjećam se da su mi roditelji, kad sam im rekao da želim biti glumac, rekli: »OK, ali nemoj za sobom zatvoriti sva vrata.« Ali ja sam zatvorio sva vrata i sve sam stavio na glumu. Mislim da se ta odluka kod mene dogodila kada sam kao dječak stajao na pozornici u Reykjaviku. Jednostavno sam osjećao da je to ono što želim raditi. Ali, kada smo se nakon mog prvog ozbiljnog glumačkog iskustva preselili u Švedsku, nisam govorio jezik i trebalo mi je malo vremena da ga naučim, a kada sam krenuo u gimnaziju upisao sam kazališni smjer i tako sam mogao početi glumiti u Švedskoj gdje sam i ostao.

Imate impresivnu karijeru u Skandinaviji, no radili ste i na nekim projektima izvan nje. Koliko vam je stalo da radite na velikim projektima izvan Skandinavije?

– Ja sam vrlo sretan projektima koje imam priliku raditi u Skandinaviji, a ako dobijem dobar projekt izvan Skandinavije to je isto super. Raditi na velikim stranim produkcijama je vrlo usamljeno i frustrirajuće jer obično najviše vremena provodite u autoprikolici, čekajući satima. Za razliku od toga, ovaj film je bio kao obiteljski odmor što je mnogo zabavnije. Na neki način, ja više volim manje projekte, no svakako ne mogu reći da nije uzbudljivo raditi na velikim filmskim projektima. Prije nekoliko godina radio sam u Kanadi s Viggom Mortensenom na njegovom redateljskom prvijencu, filmu »Fallen«, i raditi s njim bilo je vrlo zabavno. Zaista mi nije važno gdje radim film, glavno je da mi se sviđa projekt na kojem radim.

»Još jedna runda« u kazalištu

Snimate mnogo filmova. Stignete li još uvijek raditi u kazalištu?

– Da, dosta radim u kazalištu i u Stockholmu i u Göteborgu. Ove godine sam, primjerice, mnogo više vremena proveo u kazalištu nego na filmskom setu. U kazalištu Scalateatern u Stockholmu postavljena je predstava rađena po danskom filmu »Još jedna runda«, a nakon premijere u Stockholmu, s tom smo predstavom putovali po cijeloj Švedskoj.