ZAGREB » Dok se u svome prošlom dokumentarnom filmu »Ovrha« izravno suočio s najvećim društvenim i ekonomskim problemom u Hrvatskoj – problemom ljudi koji u bankovnim ovršnim i kreditnim zavrzlamama bivaju izigrani i uskraćeni za dostojanstven život u vlastitom domu – u novom se radu dokumentarist Neven Hitrec posvećuje laganijoj, opuštenijoj temi – dinamici odnosa u udruzi ribiča. Dokumentarna komedija »Riba ribi grize rep« preksinoć je premijerno prikazana u kinu Tuškanac.

  Simpatična je to priča o svakodnevici u malom ribičkom društvu nadomak Zagreba, koje funkcionira kao umanjena verzija aktualnog hrvatskog društva: tu je predsjednik društva koji se koleba između malodušnog predavanja besposličarenju i poriva da uvede red u funkcioniranje te male zajednice, tu su prioritetni ciljevi koje treba realizirati (a tiču se ozbiljnih stvari kao što su koncesije, skupštine i članske iskaznice), a koji zapinju već na prvom koraku – jer je umjesto discipliniranog rada za opće dobro puno lakše sjesti i predati se neobaveznom druženju uz bocu vina i tablu špeka. 

 Jetka podbadanja

Protok vremena u ribičkom društvu mjeri se upravo vinom i špekom: druženja protkana rafalima međusobnih jetkih podbadanja, začinjena masnim pučkim izrazima i obilno zalivena gemištom, primamljivija su opcija čak i od pecanja – pa se članovi društva rijetko i laćaju štapova. Umjesto toga, radije ostaju u svojoj maloj brvnari i unedogled raspredaju o novoj drvenoj klupi koju tamo valja postaviti. Jednom. Ali tko je vidio žuriti! 

  Nakon projekcije održan je u kinu Tuškanac razgovor s članovima ekipe filma koji je vodio Ivan Ramljak, a na kojoj su trebali sudjelovati i članovi ribičke udruge »Štuka«. No, kako je pretpostavio redatelj Hitrec, »vjerojatno su negdje usput zapeli na gemištu«, pa na kraju nisu došli.

No, bilo je zanimljivo čuti priču o nastanku filma. Prvotnu ideju ponudio je Hitrecu koscenarist Davor Šišmanović, koji je zamislio priču o sukobu dviju ribičkih udruga. Hitrec je pristao. No, opet se upleo gemišt: uz čašicu, protivnički su tabori izgladili nesporazume, pa se film na koncu fokusirao samo na jednu udrugu. 

 Dinamika humora

– Kad se ovako pogleda film, propada teorija da Hrvati dolaze iz Irana. Po ovim bi se ljudima prije reklo da nam je podrijetlo u Češkoj, barem što se tiče humora, rekao je Hitrec. 

  Autor kaže da se u priči o toj maloj zajednici ribiča zrcali zapravo cijelo naše društvo, koje nikako da skupi dovoljno zaleta, snage i vizije da riješi svoje probleme. Ispričao je da se u ribičima prepoznala i filmska ekipa: i oni se drže zajedno, u filmskim projektima, ali i u privatnim druženjima, koja su se za vrijeme snimanja mjerila – litrama vina i tablama špeka. 

  – Prvo smo napravili verziju dugometražnog filma, a onda sve rigoroznijim kraćenjem došli do verzije od 27 minuta. Bilo je to dosta zahtjevno režijski jer je trebalo održati dinamiku humora i gegova. Nije to onaj smijeh »do kraja«, nego je sve dosta »vickasto«, a to zahtijeva preciznost u radu, rekao je Hitrec, uvjeren da je komedija najteži žanr.