Teško je ne biti impresioniran Filmskim festivalom u Torontu (The Toronto International Film Festival, TIFF). Usprkos golemom opsegu – golemom i u smislu programa, gostujućih autora i publike koja doseže brojku od pola milijuna gledatelja – ta mega-manifestacija ipak djeluje neobično pitomo i prisno, baš kao i grad u kojem se održava. Malo je zapadnih gradova u kojima, kao u kanadskoj metropoli, život teče kao u kakvom malom mjestašcu do kojeg kapitalizam još nije protegnuo pipke; između svih tih silnih nebodera u poslovnom srcu grada, nedostatak frustrirane jurnjave i posvemašnjeg kaosa djeluje upravo začudno.

Takav je i TIFF: golem, a ipak sveden na mjeru čovjeka. I to na mjeru čovjeka koji stvarno, stvarno voli filmove. Zato je nekadašnji moto TIFF-a – Festival svih festivala – ostao trajno upisan u svijest onih koji ga posjećuju ili samo vole izdaleka, i dugo nakon što je sadržajno izgubio smisao.

Naime, u prvim godinama od svoga osnutka 1976. godine, TIFF je u Toronto dovodio najbolje filmove s drugih velikih festivala, da bi s vremenom počeo prerastati u festival na kojemu se najznačajnija ostvarenja sjevernoameričke i svjetske kinematografije premijerno prikazuju. Tako je, u svome 41. izdanju, u službenom natjecateljskom programu Short Cuts, svjetsku premijeru imao i jedan hrvatski film, »Po čovika« Kristine Kumrić, koji me, kao scenaristicu, doveo u Toronto. Prikazan je u subotu navečer u dvorani multipleksa Scotiabank Theatre u centru grada, u jezgri četvrti koja baš zbog ovog festivala nosi prikladan naziv »Entertainment District«.

Film o odrastanju

TIFF je, uz Cannes, najutjecajniji svjetski festival, s reputacijom nepogrešivog radara za Oscare. Neke od premijera bile su »American Beauty«, »Ray«, »Mr. Nobody«, »127 sati«, »Black Swan«, »The Five Obstructions«, »Singapore Sling«… Nagrada na TIFF-u ulaznica je na Oscare: »Slumdog Millionaire«, »Precious«, »Kraljev govor«, »Silver Linings Playbook« neki su od filmova koji su nakon crvenog tepiha u Torontu produžili ravno na dodjelu nagrada Akademije.

Zacakljeni pogledi

Ovogodišnje, 41. izdanje, otvorila je premijera »Sedmorice veličanstvenih« (The Magnificent Seven), vesterna koji je režirano Antoine Fuqua, a za koji je scenarij napisao Nic Pizzolatto, nakon prve sezone serije »True Detective« najveća zvijezda među holivudskim piscima. U filmu glume Denzel Washington, Ethan Hawke i drugi. Na premijeru nisam stigla, ali danima poslije brujalo se o njoj. I o Matthewu McConagheyu, kad smo već kod serije »True Detective«. U nedjelju popodne kad je stigao u Toronto, opsada paparazza i obožavatelja koji su ga satima čekali kod stražnjeg ulaza u sjedište TIFF-a, Bell Lightbox, dosegla je apsolutni vrhunac.

– Bolje dobar loš film, nego loš dobar film! – uskliknula je nakon te projekcije Helen, koproducentica »Po čovika« iz Pariza.

Socijalna pomoć

Za neke kanadske filmove na TIFF-u teško je procijeniti jesu li dobri loši ili loši dobri. Kanadska kinematografija prolazi već dulje vremena kroz ne baš slavnu fazu, njihova je reputacija u svijetu prilično loša, pa uvrštenje kanadskih filmova u festivalski program nužno sadrži element socijalne pomoći. Ali publika odbija sniziti kriterije čak i za svoje sunarodnjake; naprotiv, osobito su strogi bili prema filmu »Unless«, redatelja Alana Gilsenana, o uspješnoj spisateljici čija kći odluči napustiti privilegirani život i postaje beskućnica u Torontu. Za prikazivanja tog filma dvorana se, na početku dupkom puna, gotovo do posljednjeg mjesta ispraznila. Bio je to pravi egzodus. Potpuno suprotno bilo je na »La La Landu«; na projekciji se dvoranom – najljepšom u gradu, onom »Princess of Walles Theatre« – svako malo orio spontani pljesak. Film na IMDB-u trenutno ima osmicu, što je jako visoka ocjena za jednu raspjevanu romantičnu komediju.

Budući da je TIFF profiliran kao mjesto za filmske profesionalce, distributere i producente, velik dio aktivnosti vrti se oko sastanaka, formalnih i neformalnih – ovi potonji zapravo su večernji tulumi za koje se svi trse nabaviti pozivnicu jer je samo ukazivanje na njima dokaz da nešto značiš. To su mali sajmovi taštine s dobrom hranom i hektolitrima besplatnog pića, na kojima se ne priča o filmovima nego o novcu, čija su ciljana publika ljudi koji parazitiraju na filmskim kreativcima – tako ih je okarakterizirala jedna redateljica. Ova su dva svijeta tamo oštro podijeljena; rijetki su primjeri onih filmskih timova u kojima redatelji ne doživljavaju producente kao nužno zlo, i obratno. Crta razgraničenja između tih dvaju svjetova postaje osobito vidljiva na ovim događanjima s kojih se afirmirani redatelji u nelagodi izvlače, a producenti trse da dođu do pozivnice.

Rasno pitanje

Nešto je o ovome rekla i Sandra Oh, glumica najpoznatija po ulozi u seriji »Uvod u anatomiju« i filmu »Stranputica«. Sudjelovala je na jednoj od tribina koje se za trajanja festivala svakog jutra održavaju u Glenn Gould studiju, riječ je bila o alkemijskom procesu pronalaženja dobrog scenarija i odlučivanja o raspodjeli uloga. U jednom trenutku Sandra je odlutala u digresiju o onome što je, izgleda, najviše mori u poslu kojim se bavi – činjenica da sudjeluje u kinematografiji u vremenu u kojem je biznis nadjačao umjetnost i da, ako hoće raditi taj posao, mora pristajati na kompromise, površnost industrije pogonjene bjesomučnom jurnjavom za novcem.

– Ako želite ostati psihički stabilni, morate se sa samim sobom dogovoriti zanima li vas umjetnost ili sva sranja koja su se oko nje nataložila. Kad se opredijelite za umjetnost, izgradite si barijeru prema vani, da vas sranja ne dotiču. Tako sam ja učinila – rekla je Sandra Oh, zaokruživši tom strastvenom tvrdnjom i moja razmišljanja o položaju kreativca u kapitalizmu.

O istoj ovoj temi, o kompromisima na koje umjetnik u 21. stoljeću nužno mora pristajati ako mu je stalo da njegovo djelo živi, razgovarala sam prije Toronta sa Zrinkom Ogrestom – ispričao je kako ga se dojmio crveni tepih na Sarajevskom filmskom festivalu, koji ne vodi u dvoranu, ne predstavlja uvod u projekciju filma, nego larpurlartistički stoji sam za sebe, odnosno za pokazivanje toaleta pred objektivima. Kakva moćna metafora forme bez sadržaja, koja predstavlja dobar dio današnje kinematografije i velikih festivala.

Rasnom pitanju prilazi se na TIFF-u s osobitom pažnjom; to je velika tema ovogodišnjeg festivala. Mali uvid u stanje na terenu, izvan platna, može se dobiti i ako se, na primjer, vozite po gradu koristeći Uber. Zvala sam taj jeftini taksi desetak puta i nijednom vozač nije bio bijelac. Financijski i prestižem nižerangirani poslovi poput taksiranja pripadaju tamnoputim imigrantima iz Iraka, Pakistana, Maroka… Jedan od njih poljuljao je moju sliku o pitomoj, prijaznoj Kanadi, pričom o prijatelju iz Južnoafričke Republike koji je u Toronto došao trbuhom za kruhom, ali je izdržao manje od mjesec dana: zaredala su mu se loša iskustva pa se vratio natrag u Afriku.

Tako da s rezervom uzmite moj subjektivni dojam s početka ovog teksta.