Pred Pulom je obaveza obilježiti 60. obljetnicu svoga filmskog festivala. Pred Zagrebom je još jedan ljetni (besplatni) godišnji odmor u Puli za koji će se i Arena pripremiti da bude u znaku vatrometa, filmova i dobrog provoda. Tako se opet provlači ona priča od prvih dana ovog festivala o servilnosti Pule i bahatosti Zagreba (Beograda) da se po principu svoje političke centralističke moći ponašaju kako žele i kad požele. 

   To se najbolje pokazalo ovih dana kada je u Zagrebu sazvana konferencija za novinare na kojoj se trebala obznaniti možda i glavna kulturna vijest dana – tko će ove godine u Pulu i s koliko filmova. Umjesto na konferenciji, vijest je već osvanula u jednom dnevniku i tako izgubila svaku ekskluzivnost, pa i potrebu uopće dolaziti na već viđeno. No, ono što je za Pulu još pogubnije je činjenica da uz niz »nepotrebnih« likova na toj istoj pressici nema mjesta za stolom ni za koga iz Pule, dakle samog domaćina i organizatora festivala u njegovoj visokoj slavljeničkoj godini. Čemu se onda čuditi što je toga dana to bila tek treća vijest u udarnim javnim medijima, a morala je biti prva filmska vijest godine. 

   Neki će se opravdavati da je tamo sjedio umjetnički ravnatelj festivala Zlatko Vidačković, predstavnici Ministarstva kulture, sponzora… ali osnovna činjenica kaže da prijave za festival, koje su trajale do 1. svibnja, ne idu u Zagreb na stol Vidačkoviću, već u JU Pula Film Festival u Pulu, onome tko je organizator, a svi ostali su tek posrednici da odaberu (ili izaberu) i rasporede ono što je prijavljeno ili predloženo da se nađe u jednom od programa. Kako se stalno inzistira na onome nacionalnom u samom karakteru festivala jasno je, ili bi tako trebalo biti – da je onda to u žiži interesa javnosti i samog programa, prije svega u Areni. 

  Bez dosljednosti

Eto, čak se ni to nije poštivalo. Dok je bilo malo filmova kritike su uglavnom dolazile iz istih rovova – da čemu opće treba jedan takav festival s tolikim troškom, zar samo radi tradicije, a kada je filmova puno, kao ove godine (15) onda je nova verzija – previše ih je za Arenu, pa čak i za selekciju… Jedan se film našao na udaru ravnatelja čak i prije svake selekcije, iako je uredno, tehnički i na vrijeme prijavljen, ali ne zadovoljava nečije kriterije – odabranih, odnosno izabranih. 

   Možda i zbog toga jer je »Mali div« Igora Gojića iz Zadra, snimljen po priči i scenariju (još i glazba) Branimira Čakića, onog lucidnog crtača o kojemu je priču snimao i prikazivao CCN. Nastao je u privatnoj produkciji (Sanja Peroš, Neven Zrilić i Nenada Malik), s Eniom Meštrovićem u glavnoj ulozi (uz Paolu Slavicu) koji je nekada bio i pulski košarkaš. Da je stanje kao ranijih godina, s četiri-pet filmova, dobro bi došao i taj film da poveća broj i da mašemo javnosti kako se penjemo u visine. 

   Dakle, o dosljednosti nema govora, o prijavi da se i ne raspravlja jer kada bi to bio kriterij mislim da bi broj od 14 na kraju odabranih bio daleko manji, a o kvaliteti na jednoj igranoj smotri teško je govoriti jer se nikada nije poštivala kao princip. Naravno, kada se tako i toliko griješi i ponaša bez jasnog kriterija, onda će se ova zavrzlama do 20. srpnja, kada kreće onaj drugi dio festivala (nacionalni), samo pojačavati. 

   Pogledajmo sada predviđen program u Areni za sedam dana festivala i za 14 filmova u Glavnoj selekciji. Ako izuzmemo prvu večer zbog otvaranja i zadnju zbog dodjele nagrada, te još jednu »ubačenu« u sredini tjedna za hitove PUlice, u najvećem otvorenom gledalištu na svijetu u Areni moguće je prikazati 12 filmova i tu se tradicija prekida. Kriterijem selekcije da sve ne može u Arenu, pa i zbog onih umjetničkih razloga, također opasno visi jer ću podsjetiti na gladne godine kada za Noline »Sami«, art film i k tome još privatnog producenta Joze Patljaka, nije bilo ni prepreke, ni razloga da ne bude u Areni i da ne osvoji sve one nagrade. 

  Tko u kino, tko u Arenu

Drugo pak iskustvo od lani pokazuje da je na kraju pobjednik festivala Čučićevo »Pismo ćaći« u kinu – ne iz art razloga – vidjelo svega tridesetak novinara, a ne i publika u Areni. Prebrisao ga je »Larin izbor«. Ove godine imamo sličnu situaciju. Prvu večer imamo nacionalni program i Matanićev film »Majstori«, iduću dva (već viđen, opisan i pregledan Brešanov »Svećenikova djeca«, kao prvi, i novi film nove hrvatske nade Nevija Marsovića »Vis-a-vis«, kao drugi u Areni. Slijedi nastavak hita o Koku, Žarkovićev »Zagonetni dječak«, ali onda slovenska manjinska koprodukcija. Idućeg dana (utorak, 23. srpnja) prava zbrka: nacionalni »Visoka modna napetost« Filipa Šovagovića u kinu Valli, u Areni »Simon čudotvorac« Petra Oreškovića i hit »Čovjek od čelika« – za publiku. 

   Srijeda nas opet vraća u kino na »Oproštaj« Dana Okija, a u Areni »Obrana i zaštita« Bobe Jelčića i »Nije sve u lovi« Darka Pelaića, da bi se idućeg dana u kinu vrtjele Ogrestine »Projekcije«, a u Areni Orhelov »Hitac« i nakon toga već viđeni i opisani Golubovićevi »Krugovi«, srpski film i hrvatska manjinska koprodukcija, što izravno pogađa Ogrestu i dezavuira onu nacionalnu važnost samog festivala. Zar ne bi bilo logičnije da Brešan ide u kino jer je sve već viđeno, a Ogresta je ipak neviđen i recentan? 

   Predzadnjeg dana festivala, koji je po iskustvu predviđen za iznenađenja, nacionalni »Kratki rezovi« Jušić-Tarokić-Jurčan su u kinu i izvan konkurencije (a za što ne onda i »Mali div«?) da bi Arenu zatvorili Mršićevi »Kauboji« i Nolin »Šuti«. 

   Čemu guranje manjinskih koprodukcija u Nacionalni program kada ima dosta i previše filmova? Kao da nije dosta već i taj kompromis s Pupularnim programom koji razbija program u Areni (ali organizator nešto i zaradi) i logično se upitati: Ako je toliko filmova, poziva, prijava, koprodukcija i manjinskih koprodukcija, stranih, domaćih filmova… a sve na jednom mjestu i na festivalu koji nosi naziv »igranih filmova«, zašto se ne selektira sve to u dvije kategorije – Glavni program u Areni i Informativni program u kinu iz kojih onda žiri bira službene nagrade festivala? 

   Ovako, čini mi se da u nemoći da se zadovolje sve političke želje, prigoda 60. Pule koristi se kao mali nadomjestak nekadašnjem FJIF-u. No, gdje su onda ostali »republički« filmovi, a ne samo slovenski, srpski i hrvatski, te zašto je izostala jedna slikovita retrospektiva festivala u njegovih šest desetljeća postojanja u Puli – makar kroz njegove dosadašnje pobjednike, ako ništa drugo? 

Nema gostiju – nema ni medija

Ponovo se pitam: tko je domaćin, tko je organizator i tko je uopće vlasnik festivala kada se u Zagrebu organizira okrugli stol o 60. godina Festivala u Puli bez ijednog gosta iz Pule, makar i nijemog svjedoka, a kamoli nekog tko ga je pola stoljeća redovito pratio i čuvao. Može li umjetnički ravnatelj biti iznad direktora festivala (ravnatelja) koji zastupa, predstavlja, organizira, brine, skrbi i na kraju krajeva dočekuje sve goste i smješta ih na njihovom godišnjem odmoru, a sam odgovara pred sugrađanima i javnošću za sve propuste i nedostatke? 

   Ovako, Puli se ostavlja da bude dobar domaćin i da šuti, da ispunjava želje i potrebe, organizira popratne sadržaje u koje su, naravno, uključene njihove želje i opet njihovi gosti, da bude na usluzi i da ne ometa previše. Nedao Bog da tu dođe neki važan filmski gost, glumac, glumica, režiser… samo politička elita, staro društvo i poplava nostalgije. Filmski štimung s gostima i medijskim odjekom rezerviran je za Motovun – sve što ne može i ne smije u Pulu ide u gradić Velog Jože; od financija do logistike i gostiju – naravno. 

   Lovorike i medijsko napuhavanje da se sve ljepše i dalje vidi s brda nego iz grotla Arene nije nakon svega daleko od istine. Dakle, ne vratimo li se onome da je festival pulski, da su gosti dobrodošli sa svojim filmovima, a hvala na pitanju njih ne manjka, stvarno ćemo imati stotinu ravnatelja, a ni jednog odgovornog. I to baš kada smo mislili da je konačno europska Hrvatska raskinula sve veze s političkim kaosom ovih prostora gdje je uvijek bilo važnije tko je Ćaća, nego tko mu pisma piše. Gdje je onaj pozdrav iz Pule – u potpisu Tarantino i Uma Thurman. 

   Od danas smo u EU svi »domaći«, a onaj tko bude birao menu za tih sedam festivalski dana jedino mora imati na umu da u Arenu stane deset tisuća gledatelja (od toga 90 posto Puljana) i samo 14 filmova (nategnuto). Sve ostalo je u drugom planu – mnoštvo popratnih sadržaja i zbivanja, a ukoliko ne bude gostiju, o čijem će kretanju Reuters izvještavati svjetsku javnost, prije svega slikom kao iz Cannesa, Berlina, Venecije… pulskih plaža, hotela, brijunskog ozračja, jahti i tenis partija… uzalud vam trud organizatori.