New York sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća. Nekadašnji marinac i vijetnamski veteran Travis Bickle asocijalan je tip koji mučen nesanicom počne noću raditi kao taksist. Vozeći se kroz opasne gradske četvrti, Travis promatra ulični polusvijet, a u njemu sve više raste spoznaja o potrebi da se nešto promijeni te da i sam pridonese toj promjeni.

Prostitutke, lopovi i narkomani koje susreće u siromašnim njujorškim kvartovima u njemu izazivaju odvratnost i želju za »čišćenjem prljavštine ulica«. Sukus je to američkog filma »Taksist« (»Taxi Driver«) u režiji Martina Scorsesea, čija se 50. godišnjica navršila ove godine.

Ulogu Travisa maestralno je ostvario Robert De Niro, a ostale uloge tumače Jodie Foster (Iris), Cybill Shepherd (Betsy), Harvey Keitel (Sport) i drugi. Godine 1976. na festivalu u Cannesu film je ovjenčan Zlatnom palmom, godinu kasnije nominiran je za nagradu Oscar u kategorijama najboljeg filma, glavne muške i sporedne ženske uloge Jodie Foster te izvorne glazbe koju je skladao oskarovac i stalni Hitchcockov suradnik Bernard Herrmann.

Ova impresivna psihološka krimi-drama prema mnogima je najuspjelije i istinski kultno ostvarenje Martina Scorseseja. Ujedno je riječ i o jednom od najvažnijih američkih filmova 1970-ih godina, o izuzetno utjecajnom djelu iz kojeg su neke replike postale dijelom opće kulture (»You talkin’ to me?«), a za koji je scenarij na temelju istinitih događaja, pokušaja atentata na guvernera Alabame, napisao ugledni scenarist i redatelj Paul Schrader.

Travis Bickle je osamljenik koji dosta slobodnog vremena provodi u opskurnim pornokinima. Nakon što jedne večeri u njegov taksi sjedne privlačna politička aktivistica Betsy, koja sudjeluje u predsjedničkoj kampanji senatora Palantinea, Travis će je pozvati na ručak, da bi ubrzo sve pokvario izvodeći je u pornokino.

Uvjeren kako što prije mora nešto poduzeti, i u vezi sebe i u vezi čitavog društva, Travis će kupiti nekoliko revolvera. A onda mu tijekom vožnje za oko zapne maloljetna prostitutka Iris, koju želi izvesti na pravi put. Razmišljajući i o atentatu na kandidata na predsjedničkim predizborima, Travis se odlučuje na obračun s Irisinim svodnikom Sportom.

Kako navodi Kino Tuškanac, »ugođajem jedinstveno tjeskoban i iznimno realističan film modernističke režije imponira izrazito slojevitom i intrigantnom psihološkom razradom protagonista, podjednako kao i impresivnom fotografijom Michaela Chapmana te sjajnom glazbom Bernarda Herrmanna, koji je umro nekoliko sati nakon završetka skladanja filmske partiture«.

Film je možda najprepoznatljiviji po sceni protagonistova monologa pred ogledalom, koji je bio potpuna De Nirova improvizacija. Odlikuju ga i izostanak klasične naracije, posve neromantično predočavanje antijunaka zahvaćenog PTSP-om i krizom identiteta, dojmljiv prikaz njujorške svakodnevice 70-ih te spretno posvajanje različitih utjecaja – od francuskog novog vala do proze F. M. Dostojevskog i Jeana-Paula Sartrea.

Scorsese se u »Taksistu« kloni romantizacije protagonista koji se svojim krvavim pohodom ipak promeće u svojevrsnog američkog junaka koji gradske ulice i društvo čisti od zla i zločinaca.

Pri pisanju scenarija Paul Schrader je bio nadahnut i remek-djelom »Džepar« Roberta Bressona, kao i glasovitim filozofskim romanom »Mučnina« Jeana-Paula Sartrea te »Zapisima iz podzemlja« Dostojevskog, a psihička stanja neurotičnog antijunaka koja su pretpostavljivo oblikovana traumama iz rata u Vijetnamu predočena su vrlo intrigantno i suptilno, u kontekstu nestajanja kontrakulturnih pokreta iz 60-ih godina i krizom identiteta mučenih američkih muškaraca.

Jedno od ključnih djela američkog filma sedamdesetih, »Taksist« je likovno-scenografski te dramaturški čvrsto lociran u New York, pa je kritika govorila o vrhunskom djelu »realistične« tendencije razdoblja.

Prema natuknici u Filmskom leksikonu, film se odlikuje dojmljivom fotografijom i glazbom te preciznom modernističkom režijom, više usmjerenom na prikaz psihološke rastrzanosti junaka nego na neklasično izlaganje događaja te lišenom romantizacije nasilnoga gubitništva kriminalaca, a s iznimno dojmljivim vrhuncem u sceni krvave pucnjave kojom Bickle postaje svojevrstan američki junak.

Komercijalno prilično uspješan, film je popraćen uglavnom pozitivnim kritikama, unatoč zamjerkama izrazitoj nasilnosti, utjecajima novoga vala te – osobito marksističkih kritičara – ograničavanju velikih društvenih problema na perspektivu pojedinca.

Neki su kritičari izrazili zabrinutost zbog prisutnosti maloljetne Jodie Foster u sceni pucnjave. Foster je izjavila kako je bila prisutna tijekom postavljanja specijalnih efekata korištenih tijekom scene; cijeli proces joj je objašnjen i demonstriran, korak po korak. Štoviše, rekla je Foster, bila je fascinirana i zabavljena pripremom koja se odvijala iza scene.

Osim toga, prije nego što je dobila ulogu, Jodie Foster je bila podvrgnuta psihološkom testiranju, pohađajući sesije sa psihijatrom s UCLA-e, kako bi se osiguralo da neće biti emocionalno oštećena svojom ulogom, u skladu sa zahtjevima kalifornijskog odbora za rad koji prati dobrobit djece na filmskim setovima.

Dodatne brige oko Fosteričine dobi usredotočuju se na ulogu koju je igrala kao Iris, prostitutka. Godinama kasnije, priznala je koliko je bilo neugodno na setu. Scorsese nije znao kako pristupiti različitim scenama s glumicom i oslanjao se na Roberta De Nira da mladoj glumici prenese upute. Foster je često govorila kako joj je De Niro u tom trenutku postao mentor, navodeći da su na njezinu glumačku karijeru jako utjecali savjeti glumca tijekom snimanja.

Kako je napisao Matej Lovrić (www.fak.hr, a prenose Zlatna vrata), »’Taksist« je jedan od rijetkih filmova za vrijeme kojeg imamo osjećaj kako se omotao oko nas, povukao nas u svoj svijet te svakom scenom i svakom izgovorenom rečenicom omogućio potpuno uživljavanje.

Film koji je primijenio estetiku ružnog i prljavog na instituciju poput New Yorka i svojim hrabrim, beskompromisnim pristupom, kao i suptilnim prikazom razornih posljedica ratnog sukoba na psihu običnih ljudi (koja će do kraja biti razrađena u još jednoj De Nirovoj bravuri, »Lovcu na jelene«), istovremeno zapanjio i oduševio.

Iako je Scorsesejevo djelo izgubilo od Stalloneovog »Rockyja« u utrci za Oscarima, iako su De Niro i Jodie Foster također ostali praznih ruku, kod publike i kritičara ono će biti jedan od favorita 70-ih. Oni koji su navikli na nešto agresivnijeg i vulgarnijeg Scorsesea će vjerojatno biti pomalo iznenađeni umjerenošću tempa, no rijetki u »Taksistu« neće uživati.«

Ovako o filmu »Taksist« u natuknici o Martinu Scorseseju u Filmskoj enciklopediji piše filmski kritičar Aldo Paquola: »’Taksist’ je sugestivan prikaz izopačenosti i napetosti velegradskog življenja gledan očima noćnog taksista (R. De Niro) – vijetnamskog povratnika i psihotika; pokretna, »nemirna« kamera (M. Chapman) stvara ekspresionističko-dokumentarističku vizualnost, atmosferu nezadovoljstva i rastuće prijetnje, a nagoni glavnog lika opsjednutog mržnjom prema korumpiranom svijetu i njegovim političkim predstavnicima te zaštitničkim skrbništvom prema maloljetnoj prostitutki (J. Foster) dovode do fašistoidnog reagiranja – ‘preuzimanja pravde u svoje ruke’.«

Paquola tekst o Martinu Scorseseju zaključuje ovim rečenicama: »Shvaćajući film kao alternativu nasilju i mogućnost impostacije pitanja čovjekova opstanka, Scorsese unutar tematski vrlo konzistentnog opusa nastoji pomiriti osobne sklonosti sa zahtjevima komercijalne produkcije. Opsjednutost noću, te likovi koji odražavaju svijet nesigurnosti, strahova, nasilja i urbanih neuroza, sugestivno dočaravaju sumornu atmosferu, kroz koju se – najčešće mozaičnom dramaturgijom – izlaže posredna, ali autentična i snažna kritika tzv. američkog načina života.

U njegovu stilu ogleda se utjecaj europskog filma, povremeno i dimenzija postmodernizma, a stalna mu je odlika vrstan rad s glumcima. Takvim značajkama stekao je istaknutu poziciju među redateljima tzv. novog Hollywooda, a pojedini kritičari smatraju ga čak najdarovitijim i najodvažnijim američkim sineastom 1970-ih i 1980-ih godina.«