Na netom završenom Cinehillu u Fužinama pobjednikom festivala proglašen je islandski film »Ljubav koja ostaje« redatelja Hlynura Pálmasona koji je videoporukom zahvalio na nagradi festivalu, selektorima, žiriju i publici.

»Ljubav koja ostaje« je vrlo intiman film koji izgleda gotovo kao kućni video. Sniman je u Höfnu, Pálmasonovom rodnom gradiću, a u filmu, uz prave glumce, glume i njegova djeca, njegov pas i njegove kokoši.

To je priča o vrlo sretnoj obitelji koja je stvorila svoj vlastiti mali univerzum. Majka je umjetnica, otac je ribar, a troje djece provode magično djetinjstvo usred islandske prirode. No, vrijeme prolazi, djeca odrastaju, osjećaji se mijenjaju, ljubav polako nestaje.

»Ljubav koja ostaje« je četvrti igrani film Hylnura Pálmasona koji uz filmsku ima i uspješnu karijeru vizualnog umjetnika, a specijalnu tehniku koju koristi u stvaranju svojih dijela može se vidjeti i u ovom filmu. O svemu tome smo s njim razgovarali na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu, gdje je on doveo svoju cjelokupnu, malu, ali odabranu filmsku ekipu, koja je uz njega bila i na crvenom tepihu.

Magični realizam

Izgleda li ovako, kao u vašem filmu, rastava braka na islandski način?

– Kamo sreće, ali ne. Užasno je kako se ljudi ponašaju pri rastavi, a najgore je da uvijek stradaju djeca. Često, kada nešto stvarate, imate snažan osjećaj o tome kako to ne treba biti. Nisam želio da moj film govori o ljubomori ili preljubu ili bilo čemu sličnom.

Želio sam da film govori o dva ljudska bića koja se vole, no polako se otuđuju jedno od drugog.

Mislim da je to tako u životu; želimo jednu stvar, ali također želimo i nešto drugo, ili nešto između i film govori o tome bez da nudi rješenje. Za mene je to bilo samo istraživanje s mnogo pitanja, no bez odgovora.

Koje značenje, ustvari, imaju pijetao i kokoši u vašoj filmskoj priči?

– Ja sam u ovom filmu proučavao bračni par, muškarca, ženu, obitelj, djecu, njihove odnose i sve oko njih, pa tako i životinje među kojima su i pijetao i kokoši. Pokušao sam ući što dublje u osnovne potrebe i želje našeg primitivnog bitka. To je bilo samo istraživanje bez ikakve unaprijed stvorene ideje.

Ja imam kokoši pa sam stoga i njih uključio, a također imam i psa pa je i on ušao u priču. Stvorio sam taj svijet u filmu, a pijetao i kokoši su jednostavno bili dio njega. Prvo sam pokušao otkriti njihovu vezu s pričom, ali na moje iznenađenje, oni su, na jednom vrlo primitivnom nivou koji me je zabavljao, postali zanimljiv dio priče više nego sam i mislio.

Ovaj film je mogao otići u mnogo različitih smjerova, ali to je također užitak, dopustiti si iznenađenja, a ja sam u cijelom procesu rada na filmu želio biti iznenađen.

Možete li nam reći nešto o magičnom realizmu koji je također dio vaše filmske priče?

– Prvu scenu filma u kojoj se krov diže u zrak snimili smo 2017. godine. Želim reći da smo na ovom filmu radili vrlo dugo, ali ne u kontinuitetu, već fragmentarno, a neka vrsta magičnog realizma koja postoji u filmu bila je samo pokušaj igre koja je dopustila da se u filmu bilo što dogodi.

Ponekad činite malo luckaste stvari koje vam padnu na pamet i izgledaju zgodno, a ja sam ih želio upotrijebiti i vidjeti gdje će me to odvesti. Kao što je Allen Ginsberg znao reći: »Prva misao, najbolja misao.«

Zahvala Cinehillu na nagradi / SAMIR CERIĆ KOVAČEVIĆ

Rad s djecom

Rekli ste da ste dugo radili na ovom filmu. Što je glavni razlog?

– Na scenariju sam radio oko sedam godina i za to vrijeme stalno sam radio manje ili veće promjene, od naslova filma, do likova i sadržaja, pokušavajući shvatiti kakav bi to film trebao biti.

Tako uvijek radim sve do trenutka dok ne počne snimanje, koje traje 2-3 mjeseca, kada scenarij mora biti savršeno konstruiran.

U zadnjoj fazi, nekoliko mjeseci prije početka snimanja, stavim cijeli scenarij na zid i bezbroj puta ga čitam i radim zadnje izmjene. Za mene je to najbolji način rada, jer čitajući ga na zidu mogu osjetiti ritam filma na što se potpuno koncentriram, jer znam da ako ne sredim taj problem scenarija na zidu, on će se pojaviti kasnije u montaži.

Kako je raditi film s vlastitom djecom i koliko su oni zainteresirani da se bave filmom?

– Nijedno od moje djece nema ambicije baviti se glumom i ne radi se o tome da oni mole mene da budu u mom filmu.

Moja dva sina su uglavnom zainteresirana za to koliko će biti plaćeni. Ipak, svi smo zajedno uživali u radu, pa je i njima bilo zabavno glumiti.

Uvijek se trudim da svima bude zabavno, jer to je način da od svih dobijem ono što hoću, a uvijek nastojim da bude onako kako ja hoću. Scene s djecom sam počeo snimati prije tri godine.

Oni su napravili figuru, koja se vidi u filmu, nazvali smo je Ivana Orleanska, i gađali su je strijelama. To sam snimao tri godine bez da sam znao što će od toga biti, no to su, na naš poseban način, bile pripreme za film »Ljubav koja ostaje«.

Uz snimanje sam također napisao nekoliko scena koje bi oni uvježbali, pa bi ih zatim snimili i to nam je pomalo postala dnevna rutina. Raditi s mojom djecom izgledalo je vrlo prirodno i lako.

Vi također uvijek radite s malom, uigranom ekipom.

– Sjećam se kada smo radili na mom prvom filmu »Winter Brothers«. Bilo je vrlo teško jer tada još nisam imao svoju filmsku obitelj. Većinu iz ekipe nisam poznavao i sve je bilo malo zastrašujuće.

Također, mnogi od njih su mislili: »Što mi uopće tu radimo? Kakav je to film? Sve je čudno i sigurno je vrlo loš.« Sve te sumnje su im se vrtjele po glavi. No sada mi smo vrlo solidan tim i svi smo dobri prijatelji. Za mene je to ključno, jer time filmski set postaje siguran i zaigran prostor.

Sekvenca s galeristom je nezaboravna. Jeste li za taj lik bili inspirirani određenom stvarnom osobom?

– Ne radi se o jednoj specifičnoj osobi, ali recimo da sam tri, četiri od njih spojio u jedan fiktivni lik, ali definitivno se radi o doživljenom iskustvu. Sve što pišem dolazi od stvarnih situacija ili ljudi koje sam sreo.

Vrlo često snimam zanimljive situacije i zaista volim slušati kada ljudi pričaju.

Kada pišem, volim misliti o određenoj osobi i na neki način pokušavam s njom razgovarati. Tako je i galerist u filmu nastao djelomično od četiri osobe, ali mislim da se nitko od njih neće prepoznati, ako budu gledali film.

Nisam imao nikakvu namjeru da o tome budem ozbiljan, već sam se time samo poigrao u svrhu zabave. A ako zaželim da ta osoba umre i da se sruši avion u kojem se nalazi i za to se nađe zgodna situacija, zašto ne?

Crni humor

Vaš je humor vrlo zanimljiv. Što vas nasmijava?

– Moja djeca, koja me također izluđuju, što se može vidjeti i u filmu. Za mene je humor najkompliciranija, ali i najbitnija stvar. To je ono što nas čini živima. Što god radili, morate u tome naći humor, jer inače vas sve može izludjeti.

Posebno volim malo crnog humora. Primjerice, scena u filmu u kojoj momak svira gitaru i pjeva vrlo agresivnu pjesmu o tome koliko mrzi svoju bivšu suprugu. Ta je pjesma prevršila svaku mjeru, ali za mene je cijela situacija vrlo smiješna.

To je vrsta crnog humora koji meni paše i mislim da je neophodan. To je kao slušanje punk rocka, što je jednostavno potreba i vjerojatno najbitnija energija koju možete dobiti. To je neka vrsta slobode koju si tu i tamo morate dopustiti.

Možete li nam reći nešto o umjetnosti kojom se u filmu bavi vaša glavna junakinja. Je li to rađeno posebno za film?

– Ono što ona radi u filmu je ustvari moj proces stvaranja kojim se bavim već godinama. Na pamučni kanvas se postavljaju metalne ploče izrezane u određene oblike. Hrđa izjeda platno i stvaraju se ti otisci i sve izgleda kao da je slika, no rađena je bez kista.

Proces se odvija vani, preko zime, jer ako bi bilo toplo, metal bi samo uništio platno, koje bi nestalo, ali za vrijeme hladnih mjeseci od rujna do svibnja nastaju moja umjetnička djela.

I svake godine ona su drukčija jer i vrijeme tijekom svake zime nije isto. To je moja tehnika koja nema neko ime i koliko znam nitko drugi se njome ne bavi, nisam je ni od koga ukrao.

Studirali ste režiju u Kopenhagenu. Zašto ste odabrali filmsku, a ne likovnu akademiju?

– Kad sam došao u Dansku, znao sam da se želim baviti i jednim i drugim, i prijavio sam se i na likovnu i na filmsku akademiju, ali na likovnoj akademiji nisam prošao.

No, za vrijeme četiri godine dok sam studirao režiju stalno sam odlazio u biblioteku na likovnoj akademiji i cijelo vrijeme sam također slikao i kipario, a počeo sam se baviti i videom.

A nakon deset godina u Kopenhagenu, odlučili ste se vratiti na Island.

– Volim Island i vratio sam se najviše zbog svoje djece jer sam želio da iskuse odrastanje kao što sam ga ja imao, i koje je bilo prekrasno. Osjećam da su ovdje moji korijeni i zaista sam vrlo povezan s ovim mjestom.

Biti ovdje za mene je više nego potrebno, a veliki grad kao Kopenhagen me počeo gušiti. Vratili smo se na Island i živimo malo izvan gradića Höfnu, gdje sam ja odrastao. To je mali ribarski grad, gdje smo također snimali film.

A kada ne radim na filmu, svejedno stalno snimam. Imam 35-mm kameru koju uvijek nosim sa sobom i snimam sve što me privuče.

Slikam i bavim se svojom umjetnošću, popravljam kuću i obavljam sve moguće svakodnevne poslove.