Foto Darko Jelinek
Sve je zapravo počelo kada mi je sredinom devedesetih tata kupio video kameru i upisao me u Kino klub Mursa u Osijeku da naučim njome baratati. Tu se dogodila ljubav prema filmu i završila sam na Akademiji dramske umjetnosti gdje sam diplomirala filmsku i TV režiju. Kao mlad čovjek zaista nemaš predodžbu o stvarnom životu filmskih djelatnika, ali imaš neke snove, počinje svoju filmsku priču osječka redateljica Čejen Černić (1982.) čiji prvi dugometražni igrani film »Uzbuna na Zelenom Vrhu« upravo puni kinodvorane diljem Hrvatske.
– Djeca su iskrena publika, pa kada vidim njihova ozarena lica nakon projekcije, jasno mi je da smo napravili dobar film. Reakcije su jako pozitivne i oko filma se zadnjih dana stvara jako lijepa atmosfera. Upravo takvu atmosferu želim hrvatskom filmu od domaće publike, zadovoljna je recepcijom redateljica, a kako i ne bi kad službeni podaci govore da je njezin film »Uzbuna na Zelenom Vrhu«, koji je krenuo u kinodistribuciju diljem Hrvatske 26. siječnja, tijekom prvoga vikenda pogledalo čak 12.985 gledatelja čime je ostvaren najbolji rezultat na kinoblagajnama prošloga vikenda te najbolji rezultat otvaranja od početka serijala filmova o Koku.
Uz »Uzbunu« u posljednjih šest godina na filmskom platnu oživljena su četiri literarna predloška Ivana Kušana koji prate avanture dječaka Koka i njegove družine – »Koko i duhovi« (2011.) i »Ljubav ili smrt« (2015.) u režiji piščeva sina Daniela Kušana, te »Zagonetni dječak« (2013.) čiju je režiju potpisao Dražen Žarković. Na svim je tim filmovima asistentica redateljima bila Čejen Černić što se pokazalo neprocjenjivim iskustvom.
Sad još više cijenim Kušanovu odvažnost
– Kada završiš filmsku i tv režiju, moraš od nečega živjeti, a to na žalost nije režija filmova. Tako je mene put naveo na asistenturu. Različita iskustva donose različite izazove, pa sam tako u jednoj dužoj fazi bila uvjerena da ne želim režirati igrane filmove, već animirane – u tom periodu nastao je film »Cura koja je voljela bajke«. Zapravo, tako sam mislila sve dok mi producentica Ankica Jurić Tilić nije ponudila režiju »Uzbune«, tada se vatra ponovo upalila. Kao asistentica do sada sam radila na 14 dugometražnih filmova, nešto kratkih i nekoliko tv serija i to su sve vrijedna iskustva. Zapravo da nisam radila kao asistentica na filmovima Daniela Kušana i Dražena Žarkovića, vjerojatno se ne bih usudila prihvatiti tako odgovoran zadatak. Rad s djecom zahtijeva specifičan pristup i mogu reći da nakon ovog svog iskustva još više cijenim odvažnost Daniela Kušana kojemu je »Koko i duhovi« također bio debitantski dugometražni film, priznaje Čejen Černić.
Serijal filmova o Koku, nema sumnje, vratio je dječji film u kina što pruža nadu da odgajamo buduću kino publiku i da veliko platno ipak ima budućnost,
– Hrvatska kinematografija, kada su filmovi za djecu u pitanju, imala jednu veliku prazninu koja se zadnjih godina popunjava, a nadam se da će se tako i nastaviti. Prethodna tri filma o Koku u kinima je vidjelo više od 200.000 ljudi, to je jasan pokazatelj da male gledatelje zanimaju hrvatski filmovi namijenjeni njima, navodi naša sugovornica.
Foto Darko Jelinek
Na pitanje kako objašnjava popularnost Koka, junaka iz prošloga stoljeća, kod današnje digitalne generacije, redateljica čije su djetinjstvo također obilježili romani Ivana Kušana odgovara.
– Ma stvar je jednostavna: dobra priča je uvijek zanimljiva. Njoj godine ne smetaju. Kušan je napisao odlične romane, a Daniel Kušan i Hana Jušić odlične adaptacije. Priče o Koku govore o univerzalnim temama i univerzalnim emocijama. Govore o prijateljstvu, timskom radu i osjećaju pripadnosti, o pravu na pogrešku i oprost, a to su teme koje zanimaju djecu svih generacija, smatra Černić koja je sa scenaristicom Hanom Jušić napravila adaptaciju »Uzbunu«.
– Odmaknule smo se taman onoliko da se klinci neće moći švercati kada je u pitanju lektira. Iako smo stvari mijenjale, bilo nam je bitno zadržati šarmantni duh romana Ivana Kušana, navodi ona.
Govoreći pak o režiji i njezinom autorskom pečatu u »Uzbuni«, redateljica priča bez imalo mistifikacije.
– Djeca su mi bila najvažnija. Režijski sam slijedila ono što priča nosi; klince koji su protagonisti, koji su uvijek na okupu i koji ozbiljno proživljavaju ono što im se događa. Tako da im je kamera stalno negdje iza leđa i rijetko se odmičemo od njihovih vizura. Direktor fotografije Danko Vučinović to je odlično ispratio. Ali moram priznati da imam sreću što me u »Uzbuni« nije dopalo režirati scene nogometa, kao Daniela i Dražena u prethodnim filmovima, jer bi to bio debakl, priznaje uz smijeh.
»Kupite vodene balone za svoju djecu!«
Kao asistentica u prijašnja tri filma o Koku, Čejen je odradila casting i to iznimno uspješno, što je ponovila i u svom režijskom prvijencu.
– Koliko znam jedina sam Čejen u Hrvatskoj. Vjerojatno ostala djeca imaju normalnije roditelje, šalim se naravno. Čejeni su indijansko pleme po kojem sam dobila ime. Moji roditelji vole Indijance i njihovu kulturu. Mlađa sestra zove se Inka, a brata na sreću nemamo.
Oko mog imena često se dogode zabune, pa ljudi smatraju da sam muško, ponekad pri telefonskom pozivu steknem dojam da sugovornici misle kako sam tajnica »tog« gospodina Černića, kod birokratskih stvari često misle da je riječ o prezimenu, a zadnje vrijeme, budući da prakticiram jogu pitaju me je li riječ o duhovnom imenu… Ako imam imenjakinju, neka mi se slobodno javi.
– Najvažnije mi je bilo odabrati pravu djecu za uloge, a zatim je bilo bitno napraviti dobre pripreme, tako da smo dva mjeseca prije početka snimanja krenuli s probama. Mislim da se to na filmu i vidi. Taj period mi je bio jedan od najdražih u cijelom procesu. Oni su toliko pametni i toliko su odgovorno prihvatili zadatke da je bilo pravo zadovoljstvo raditi s njima. Uz pripreme, za dobar rezultat, jednako je važno da djeca-glumci na setu imaju podržavajuću okolinu, da se osjećaju dobro i sigurno. Zahvaljujući producentima Ankici Jurić Tilić i Hrvoju Pervanu, te pomoćniku režije Draganu Juriću, to smo uspjeli postići. Okupljen je upravo takav tim ljudi. Cijela naša filmska ekipa radila je tako da djeci olakša koliko je moguće, pripovijeda redateljica prisjećajući se i vlastitog djetinjstva.
– Imala sam zaista divno djetinjstvo, izuzev ratnog perioda. Moj djed je bio glumac-lutkar u dječjem kazalištu, a roditelji su mi kreativci tako da je uvijek bilo zabavno. Odrasla sam u mirnom naselju u kojem smo po cijele dane bili vani, skupljali kukce, igrali gumi-gumi, organizirali međusobna vjenčanja… Slično kao i junaci sa Zelenog Vrha. Svašta nam je padalo na pamet. U predškolskoj dobi, na svoju inicijativu, zarađivala sam sitan novac prodajući ispred kuće napunjene vodene balone! Bez pardona sam izvikivala »Kupite vodene balone za svoju djecu« – i kupovali su. Umrem od smijeha kada se danas toga sjetim, prisjeća se svojih dječjih avantura. Taj je duh nije napustio ni u odrasloj dobi, a posebno ističe ljubav prema putovanjima.
– Volim putovati. Put u Indiju koji je bio planiran za siječanj, odgodila sam zbog izlaska filma. Prije nekoliko godina bila sam u Africi s obitelji i to je bio poseban doživljaj. S 12 godina imala sam priliku otići u Ameriku kod prijateljice koja je tamo živjela. Bila sam totalna faca kad sam se vratila u Osijek u svijetlim Levis 501 trapericama – još uvijek su na životu! Treba stalno putovati, ako ne možemo fizički, možemo umom.
