Za reć’ pravo, vremena su taman takva da bi svima nama itekako dobro došao neki »treći svijet«. Zato ga, iz dana u dan, i tražimo, mahom bezuspješno. Sve da mu muke po puku i nisu bile prve na pameti, sve da su razlozi neke druge vrste, Arsen Oremović nam »Treći svijet« nudi bukvalno na pladnju, na filmskom platnu. Valja samo poći u kino, pogledati film »Treći svijet« pa se podsjetiti i uvjeriti da smo taj »Treći svijet«, dobar neki svijet, odavno imali.

Arsen Oremović autor je dokumentarnog filma »Treći svijet« koji je daleko više od filmskog zapisa o Haustoru – legendarnom zagrebačkom bendu koji je oblikovao glazbenu scenu bivše Jugoslavije.

To je, onako u najkraćem, priča o dvije kreativne suprotnosti, o Darku Rundeku i Srđanu Sacheru. No, to je prije svega priča o tome kako uopće nije nemoguće da dva kreativna svijeta, što se čine posve različitima, stvore onaj treći svijet.

Evo nas kod Oremovića doma. Pogled najprije leti ka kuhinjskom zidu i pažljivo sročenoj tablici koja uči koliko se dugo povrće kuha ovisno o načinu na koji se kuha.

Ma pogleda brzo leti dalje, preko ploča i CD-ova, preko instrumenata, sve do starinske stolice što se kočoperi u njegovoj dnevnoj sobi. Na njoj brojke »60 – ‘65« i na njoj piše Haustor.

– Stolica!? Na kojoj piše Haustor!? – nema druge nego pitat’ odakle, i kako, i zašto.

– Znate pjesmu »’60 – ‘65« i stih »stolicu iznesem na verandu«!? To je pjesma magijskog realizma koja je zapravo »Treći svijet« prije »Trećeg svijeta«. Zapravo, skoro sve na tom prvom albumu, sve pjesme su ta ideja trećeg svijeta, taj magični realizam, ta začudnost svakodnevice – objašnjava Oremović.

Misli o velikom svijetu

Te 1960. i 1965. godine, o kojima pjesma pjeva, Rundek, Sacher i društvo imaju tek desetak godina.

– To su godine kad su razmišljali o velikom svijetu. I onda ovakva jedan stolica iz 60-ih, koja je je bila sastavni dio inventara činovničkih ureda, kada je izneseš na verandu dobije neki novi život. E to je »Treći svijet«, to je ta njihova istoimena druga ploča. I to je Sacher od početka imao – kazuje Oremović.

Rundek i Sacher, za koje će Oremović reći da su dva potpuno različita lika s potpuno različitim načinom funkcioniranja. Ali..

– Oni su tih tri, četiri, pet godina uspjeli biti i raditi zajedno, a spojio ih je taj pogled na svijet, gdje su oni u svakodnevici, u banalnostima oko nas gledali ovakve stvari poput stolice na ovakav način.

To je konkretno utjecaj magijskog realizma Južne Amerike, ruskih avangardista, japanskih filozofija i mnogočega drugog kojeg su oni primjenili na Zagreb, odnosno na kajkavsko područje. I to je bila velika specifičnost koju sam ja tada kao klinac od 14 godina osjećao, ali nisam je znao artikulirati – priznaje Oremović.

Darko Rundek, Arsen Oremović i Srđan Sacher / Foto Interfilm

Znao je zato taj 14-godišnjak da ima grupa Haustor nešto što se njemu posebno sviđa, više od svih bendova novoga vala. Mnogi Haustor, međutim, i nisu tad voljeli.

– Oni su jedini bend novoga vala koji je dobivao i loše kritike. Neki vrlo poznati kritičari su pisali primjerice da Rundek s maskom prikriva nedostatak sadržaja – priča Oremović.

Kritičari su bili u krivu itekako, i film to potvrđuje, no je li to Oremović filmom vraća dug Haustoru, ili vraća neki dug samom sebi, onom sebi od 14 godina!?

– Ne vraćam dug nikome. Ali, da se vratim na stolicu koja je zapravo utjelovljenja ideja »Trećeg svijeta«. Napravili smo audiciju za tu stolicu, nisam htio bilo kakvu.

Pjesma, naime, točno opisuje i naslon i udubljenje, a Sacher je taj koji je na koncu rekao: »E, to je ta!« Napravili smo je za potrebe filma i Rundek i Sacher su je potpisali tako da je to sada vrlo vrijedan muzejski primjerak – priča Oremović.

Tko zna gdje bi čovjeka sjedanje na ovom stolicu moglo lansirati!?

– To ne znaš. Nikada nije dobro vizualizirati ideje koje imaš u glavi, ali ja sam je uzeo da za film napravim Odiseju na stolici. Onako kako u filmu »Odiseja u svemiru« hodaju po Mjesecu, tako sam ja kamerom hodao po okvirima stolice. A dug ne vraćam ni sebi ni Haustoru.

Osim što radim priču o grupi Haustor nadam se da je ona šira i da može funkcionirati kao priča o tom drugačijem pogledu i o tome da se svaka suradnja isplati, bez obzira na to koliko je teška i koliko nam je teško jednom s drugim, ako svakog od nas oplođuje na neki način.

Isplati se ako smo u plusu, ako je, kako kaže Sacher, jedan plus jedan jednako tri – veli Oremović.

Magični realizam

Nada se zato da film funkcionira na više razina. Da tome tako i je potvrdili su mu ljudi iz inozemstva koji su gledali film na Sarajevo film festivalu. Gledali su ga oni kao dobru filmsku priču, s tim što ih je sada zaintrigiralo i da slušaju sam album Haustora.

A taj magični realizam i danas zvuči magično. Čini se da nikada normalnije nije bilo nego sad gledati Sachera kako u filmu priča da je jednostavno onomad s Dolca gledao tadašnji Trg Republike i vidio i more. I grad koji je dobio luku.

– Zvuči krajnje jednostavno – velimo.

– To je to. On je vidio more. To je magijski realizam. I taj prvi album je predstavio tu ideju trećeg svijeta i te neke magije možda i više od drugog – ne dvoji Oremović.

Logično jest, ali i traži hrabrosti izaći pred ljude pa im kazati da je Zagreb dobio more. Ističe Oremović kako mu je bilo iznimno važno da su i Rundek i Sacher izrazito autentični sugovornici.

– Oni pričaju o svojim manama, o svojim sukobima, potpuno se otvaraju. Došao mi je tako jedan čovjek s televizije pa rekao: »Isuse, to što je Sacher rekao da ne voli kazalište, da mu je to k’o da ide kod zubara, pa i ja imam takav osjećaj, ali se nikad ne bih usudio to reći javno. Sad ću reć’!«

Naravno, ja sam taj detalj s kazalištem predstavio kao još jednu razliku između Rundeka i Sachera, jer je Rundek izrazito scenski lik, a Sacher ne. Nisam ja vraćao sebi dug, samo u nekim zrelijim godinama pokušava čovjek vidjeti tko je i što je.

A da bi saznao tko si i što si mislim da je jako važno znati što te je formirala u godinama djetinjstva, od 10-e do 15-e godine kad se upijaju stvari – ističe Oremović.

Foto Davor Kovačević

S 14 godina prvi put je išao na koncerte Haustora, 1981.

– A da bih shvatio njihovu estetiku pitao sam ih što je na njih utjecalo, što je njih izgradilo. I onako kako ja njih gledam s nekim idolopoklonstvom, tako oni gledaju Kugla glumište, Štulića – veli Oremović.

Film je ovo dakako o grupi Haustor, no ona početna ideja vezana je uz taj znani antagonizma Rundeka i Sachera, priznaje Oremović.

– Jer, koju god ideju za film da dobijem, uvijek razmišljam o likovima, uvijek su mi likovi bitni. Znao sam u startu da ne želim raditi biografski film, a znao sam odavno i k’o novinar za te njihove razlike i to dosta nepomirljive.

Od toga sam krenuo, ne znajući hoće li oni to uopće htjeti. Nisam znao hoće li htjeti biti zajedno u istoj prostoriji i bilo mi je drago kad sam skužio da oni jesu u komunikaciji.

Nismo mi to prema van znali, ali oni jesu u komunikaciji, ispipavaju se cijelo vrijeme, samo to ne izlazi van. Onda sam organizirao susret u Inter filmu prije točno pet godina, u rujnu 2020. godine. Napravili smo razgovor od sat i nešto, ja sam to sve snimio i na osnovu toga sam dalje gradio priču – kaže Oremović.

Znao je, ponavlja, da to neće biti biografska priča već priča o dva lika, ali nije, priznaje, znao da će film biti ovakvog krajnjeg oblika kakav jest.

– U tom trenutku to je bend koji je bend prošlosti, bend ne postoji, a meni kao dokumentaristu treba i neki aktualni proces koji ću pratiti. Mogu oni pričati, davati izjave, ali trebaš nešto i pratiti kamerom.

Razmišljao sam tako o nekom igrokazu, a onda sam pustio da se sve samo razvija i događa. Snimao bih dva tri dana, pa koji mjesec ne bih. Za to vrijeme oni i dalje važu ima li sve to skupa smisla. I u međuvremenu se dogodilo da smo svi zajedno završili u studiju što nije mogao sanjati nitko od nas – veli Oremović.

I studiju se opet snima i pjeva »Treći svijet«, taman da jasno bude kako naslov filma i ne može biti drugi. I sve što je Haustor u filmu i(li) zbog filma u studiju snimio zvuči sjajno. I sjajno je u filmu vidjeti Željka Brodarića Jappu, čovjeka koji je prije tih ohoho godina producirao »Treći svijet«.

Glas razuma

– Čini se kao da je Rundeku i Sacheru trebao neki »glas razuma« pa da taj njihov odnos ispegla – velimo.

– On je bio negdje između upravo u onom segmentu koji je u tom trenutku bio najpotrebniji, da od jednoga i drugoga uzme sve, složi i artikulira. Ima dobra scena gdje Sacher kaže da kada se uzmu demo snimke i završna snimka da se čini kao da se na tome radilo dvije, tri godine a ne nekoliko mjeseci.

To je Jappa napravio u tom splitskom studiju u kom su dobili savršene uvjete. Nitko ih nije požurivao i doista su napravili nešto izvan konteksta vremena, izvan konteksta hitova, izvan konteksta svega.

Napravili su nešto što je u tom trenutku izazvalo veliko čuđenje. Ali kad se taj kontekst aktualnost maknuo, e onda se skužilo koliko je to velika ploča – ističe Oremović.

U Splitu je album sniman, no Zagreb je i na i u »Trećem svijetu« iznimno važan lik. Pitamo Oremovića zbog čega mu je bilo važno ispričati gdje su Sacher i Rundek rasli, u kakvim kvartovima živjeli.

Foto Davor Kovačević

– Mislim da nas to gdje rastemo bitno određuje. Htio sam pokazati te razlike. Ja sam, recimo, rastao na Knežiji u Zagrebu i obilježila me je ona sigurno do kraja života. I moja slika pojma haustora je nalik Rundekovoj.

To je novogradnja, to je neki ulaz u neku socijalističku zgradu, gore je neka streha. I točno to što Rundek priča, kad pada kiša svi smo bili pod haustorima. Igrali bismo i nogomet dole, pa bi nas tjerali.

To je to, nisi ni doma, a nisi ni vani. Sacheru je haustor Austro-Ugarska, njemu je to početak ulice, ono gdje ulaziš, mijenjaš mirise, pa izađeš na drugu stranu. Različite su to slike jedne te iste stvari, čak i njih dvojice koji su u istom bendu.

Jako je važno to što nas određuje, plus ta prisutnost Zagreba u pjesmama koja je bila izuzetno velika. Stih »ko je pojeo Sljeme sinoć i popio Savu«. To baš govori o jednoj utisnutosti benda i poetike u Zagreb, u taj kajkavski dio – kazuje Oremović.

U tu svrhu koristi Oremović i to vješto puno arhivskog materijala. Možda je tu vještinu, slaže se i sam, donio njegov novinarski »prošli« život.

– Jako volim arhivske materijale, volim se vraćati u prošlost. Volim se i privatno vraćati, hodati po Knežiji gdje sam nekad bio. Valjda zatvaram neki krug, ha, ha. Ta živost, te promjene grada, općenito okoline, meni su jako važne. Kad se sjetim Zagreba u odnosu na ovo danas, meni to nije isti grad – veli Oremović.

Samo, ako su Rundek i Sacher lakše od očekivanog pristali na film, znači li ti da je lakše bilo s njima i raditi, ili je bilo teško?

– Ma, bilo je teško i dobiti ih i raditi, jer je u njih cijelo vrijeme te neke ambivalentnosti prema tome je li to sada njihov film. Neki bi bendovi bili presretni, pa bi se davali svakodnevno sedam sati dnevno sedam mjeseci.

Ali, jesu li to bendovi koji mene zanimaju, to je već drugo pitanje. Znali bismo se mi ne čuti tri, četiri mjeseca, pa me nazove Darko i pita gdje smo s filmom i što treba, pa onda idemo malo dalje, pa opet ne idemo.

Volio bih da su bili malo više na dohvat ruke, ali ako bi to značilo da su drukčiji kao umjetnici, drukčiji kao ljudi, onda ne. Jesam se namučio, još uvijek se mučim, međutim ja sam njih uvijek tretirao kao dva makadamska puta prema Shangri-La.

I to je vrijedno. I ako je »Treći svijet« dobar, onda su vrijedni i ovi putevi. A ono što mi je najvažnije je to da mi ovih pet godina i druženje i razgovaranja s njima ni na koji način nije umanjilo gušt slušanja tih pjesama, dapače. To mi je izrazito važno – ističe Oremović.

Svi zadovoljni

Film mu se, ovakav kakva je, dogodio u pravo vrijeme, u njegovim pravim godinama, uvjeren je redatelj. A koliko su glavni protagonisti filmom zadovoljni? Na premijeri, na Sarajevskom film festivalu, cijeli bend se popeo na pozornicu nakon projekcije.

– Mislim da su zadovoljni. Važno je znati da nisu oni film vidjeli prvi put u Sarajevu. Oni su jako dobro znali kakav je film i odlučili su doći, makar nikada ne znaš kako će ljudi reagirati.

Nedavno sam vidio snimke iz Sarajeva, vidio sam njihove izjave i zadovoljstvo na licu kad su vidjeli da je kraj projekcije bio kao koncert, da su ljudi pjevali i pljeskali.

Bili su jako zadovoljni. Film je moj pogled na njih, slika nekog klinca koji je njih usvojio, a meni je jako važno da se taj pogled ne razlikuje bitno od toga kako oni sebe vide – kaže Oremović.

Foto Davor Kovačević

– Mene jedino strah da ste im rekli da vam je ipak Štulić »i bog i otac« – šalimo se.

– To njima smiješ reći, jer je i njima – smješka se Oremović.

Čim je film ugledao svjetlo dana krenuo je svud naokolo. Premijera u Sarajevu, projekcija u Crnoj gori odnosno Herceg novom gdje je album dobrim dijelom i koncipiran dok je Sacher služio vojni rok, zatim Vukovar film festival, pa Liburnija film festival, pa premijera u Beogradu.

– Premijera u Zagrebu je 30. rujna, nakon toga 2. listopada u Rijeci. Sada je promocija filma i sada je važno napraviti što više tog pozitivnog hajpa prije nego film dođe u kina – veli Oremović.

A što mu na film o Haustoru kaže sin, odnosno kako momče od svojih 25 godina vidi to doba kad mu je otac bio klinac.

– Na druge moje filmove dolazi na premijeru ako ima vremena, ha, ha, ha. A Haustor je, to sam skužio, za njegovu generaciju i generaciju iznad njegove, jedini bend novoga vala koji do njih dopire.

Za razliku od onih vremena kad su Film, Azra, Prljavo kazalište bili glavni, a Haustor negdje na kraju tog finog lanca, Haustor je sada broj 1. – otkriva Oremović.

To, čini se, daje za pravo Siniši Škarici kad u filmu kaže da je »Treći svijet« bio album budućnosti.

– Po meni je to, kao i svi dobri albumi, album za sva vremena. Ali se ispostavilo da je i album budućnosti zato jer mi uvijek volimo gledati i promatrati ljude i stvari u kontekstu vremena, u kontekstu aktualnih sadržaja i aktualne karijere benda.

Oni su neposredno prije toga imali »Moja prva ljubav«, najveći hit novoga vala. Na drugom albumu takvog hita nema. Znači hita nema. To je bilo mjerilo. Uvijek se mjeri u odnosu na prošlu ploču, tuđu ploču i onda je ta ploča na neki način zbunila ljude. Ali kad se ona sluša danas izvan svega toga, to je doista nešto posebno – ne sumnja Oremović.

Bitna se, međutim, možda i ponajviše čini poruka filma da dva različita puta mogu dovesti do trećeg koji je onaj pravi. Bilo bi divno da tako publika i vidi i shvati. Na tom tragu je Oremović nakon projekcije pričao i u Vukovaru.

– Cijela Hrvatska je danas podijeljena iznutra, a meni je cijelo vrijeme u glavi Pariz recimo, te neke velike metropole gdje se sudara svega, i afričkog, i zapadnog, i istočnog. I to je vrijednost ne samo u umjetnosti. To je vrijednost i u životu.

U Vukovaru sam tako rekao da različitosti mogu biti snaga, ali i da mi je potpuno jasno da mi to pokušavamo reći kroz neko umjetničko djelo koje ne može dobaciti ni milimetar u odnosu na ono što može napraviti jedna bačena kost nacionalizma ili podjele od strane politike. Možda je naivno, ali ja nemam druge nego govoriti – poručuje Oremović.

Treći svijet je i film i potreba. Treći svijet, koji je bliži nego nam se čini. Treba samo kadikad stolicu iznijeti na verandu, ili u haustor.

Emil i detektivi

Reći će Oremović kako je druženje s Rundekom i posebice s metodičnim Sacherom bitno odredilo u pogledu nekih njegovih novih projekata. A jedan od njih je knjiga za djecu i po njoj pisan scenarij za dječji film.

– Taj scenarij je izravna posljedica ovog filma – kaže Oremović.

Foto Davor Kovačević

Nešto malo je kriv i onaj »dječji« stih koji pita tko je pojeo Sljeme, a tko popio Savu, no bit će da je i više kriva činjenica da je Oremoviću kao klincu najjača, najbolje, najdraža bila knjiga »Emil i detektivi« Ericha Kästnera.

– Meni su Emil i detektivi bili nešto nevjerojatno – priznaje Oremović.

A kada je radio dokumentranu seriju »Klasična glazba za svaki dan« snimali su oni i u Leipzigu.

– I slučajno sam odsjeo u hotelu koji je cijeli bio u Erichu Kästneru i njegovim likovima. Oko mene likovi, a ja nabasam na neki tekst o moru, uzurpaciji parkinga, rušenju, devastaciji.

U taj čas likovi sa slika na zidovima hotela ustali su i rekli: »Hajde, nađi djecu koja će to obraniti!« Stavio sam ideju na papiri i scenarij je počeo rasti, a ja sam se tome prepustio. I opet sam pročitao knjigu »Emil i detektivi« i vidio koliko je samo to dobro – kazuje Oremović.

Iz osobnog iskustva

Dokumentarci, pa još u kinima. Zapravo, uopće ne prolaze loše zadnje vrijeme.

– Prolaze sve bolje. Nitko to nije očekivao, a »Fiume o morte«, jedan izvrstan art film, najgledaniji je dokumentarni film nove Hrvatske i puno gledaniji od mnogih igranih filmova.

Što se tiče dokumentaraca, naša kinematografija je jaka, ali mislim da to još nije toliko vrednovano tamo gdje bi moralo biti u pogledu financiranja i odnosa prema dokumentarcu. Mislim da je to bitka koju ćemo možda morati otvoriti – ističe Oromović.

Zanimljiv je raspon tema što ih je filmski obradio Oremović. Kaže, sve su to teme koje su dobrim dijelom ili plod njegove vlastite muke, ili strasti.

– Film o kreditu u švicarcima, ili pak film o neravnopravnost rastavljenih očeva, to je onaj aktivistički dio mene. Zadnje vrijeme biram više filmove koji su možda okrenuti poetici.

No, uvijek je isto, pa ili mora biti neki problem koji me zanima i u kojem imam osobno iskustvo, ili mora biti nešto što me pokreće, a to je glazbe – veli Oremović.