Dva najvažnija palestinska filmaša – Elia Suleiman i Hani Abu-Assad – krajnji su antipodi u tretmanu čemerne palestinske svakodnevice. Tamo gdje je Suleimanu voda već odavno došla do grla pa mu ne preostaje drugo nego da se smije (sjetimo se njegovih sumanutih vinjeta u »Kronici jednog nestajanja« s prodavačem suvenira iz Nazareta koji puni bočice »svetom vodom« iz špine i pokušava poravnati figuricu deve koja se stalno ruši), palestinski sineast s nizozemskom adresom Abu-Assad je puno ozbiljniji.

  Motiv zida na Zapadnoj obali i dalje ostaje njegova opsesija. Za njegova junaka, preskakanje tog zida postalo je nešto poput svakodnevne vježbe, nalik ubojitijoj varijanti parkoura, jer se njegova ljubav Nadia nalazi na drugoj strani.

  Za razliku od autorova prethodnog komada »Paradise Now« o dvojici palestinskih bombaša samoubojica, »Omar« posve odbacuje tezičnost i shematičnost. Dok Suleiman koketira s burleskom, u Abu-Assada je humor prisutan tek u vicevima. U isti mah, to je veliki smireni špijunski triler o izdaji, nesigurnosti i složenosti ljudskih odnosa. Film u kojem granice nisu samo one vanjske (zid) već i unutarnje.

  Omarov život biva rastrgan između profesionalnih terorista koji ga vrbuju da umjesto njih obavi posao, i izraelskog agenta koji ga pod prijetnjom da će nauditi njegovoj curi, natjera da postane dvostruki špijun za Shin Bet.

  Zanimljivo je da je u canneskoj debati dvojice kritičara na web stranici časopisa »Film Comment«, arapski kritičar simpatizirao lik izraelskog agenta, dok je njegov izraelski kolega stao na stranu Omara kojeg prijatelji vrbuju da sudjeluje u snajperskom napadu na izraelski garnizon. No takve reakcije nije izazvao autorov ideologizirani prosede, već je riječ o čistoj filmskoj gramatici. Abu-Assad je dovoljno inteligentan da odbija suditi svojim junacima, stavljajući Omara u situaciju da se hrva u zoni oslobođenoj od etičkih ograda.

  Autorovi junaci nisu u stanju izaći iz slijepe ulice. Ali Abu-Asad koji je scenarij filma navodno napisao za četiri dana, igra na emocije koje emanira junakov pogled, pa na canneskoj novinarskoj projekciji nije izostao onaj famozni snažni aplauz pristranosti, kojim je popraćena Omarova finalna odluka. Vjerujemo da neće izostati ni u Art-kinu »Croatia« u kojem se film prikazuje. Ali autoru treba nagli rez finalnog kadra prekrivenog crnim da bi »palestinsko pitanje« zaustavio u diskursu neriješenog pitanja.