Izazovi roditeljstva nisu nikad bili odveć jednostavni, no oni postaju još teži u slučaju nezavidne financijske situacije u kojoj je roditelj primoran djetetu osigurati ono osnovno; prvenstveno krov nad glavom, hranu te rast i razvoj u normalnim uvjetima.

Da nije lako ni u idealnim uvjetima složio bi se svatko, a da je još teže kad se svakodnevica svodi na snalaženje i puko preživljavanje posvjedočila bi svojim aktima protagonistica socijalne, odnosno obiteljske švicarske drame »Odvažna«/»Les Courageux« nedavno prikazane u sklopu ovogodišnjega Cinehill Film Festivala.

Film je prikazan na Zürich Film Festivalu na kojemu je uz nominaciju za najbolji dugomentražni uradak osvojio nagradu kritike i nagradu Zürich Churches, dok je na TIFF-u bio nominiran za Discovery Award.

Rubešijanski, ima neke proklete simbolike u činjenici što je film prikazan na onome gorskom zraku u Fužinama čiji je ambijent gotovo istovjetan filmskome locusu one švicarske prirode pokrajine Valais u kojoj je situirana i radnja samoga filma koji prati život samohrane majke.

Hod po rubu

U osamdeset minuta redateljica Jasmin Gordon u svome dugometražnom prvijencu uspjela je dijagnostički zahvatiti krajnost jednoga društva i svakodnevicu jedne obitelji (rubešijanski, šifra: Bazin) u kojoj majka, boreći se za egzistenciju i osiguravanje kakve-takve stabilnosti, hoda po rubu, no jedini je oslonac svojoj djeci.

Radnja filma za koji je scenarij napisala Julien Bouissoux prati samohranu majku Jule (Ophélia Kolb) koja žarko priželjkuje sređen i stabilan život za svoje troje djece – desetogodišnju Claire, osmogodišnjeg Loica i šestogodišnjeg Samija.

Njezina je želja da iz malog podstanarskog stana u kojemu djeca spavaju u jednoj sobi (dvoje spava na krevetu, najstarija kći na podu te majka na kauču u dnevnome boravku), usele u veću prizemnicu u kojoj bi svatko imao svoju sobu.

Već od samog početka filma gledatelj dobiva uvid u obiteljski život u kojemu u pojedinim trenucima desetogodišnja Claire preuzima odgovornost za svoju braću.

Ponajprije se to odnosi na dio na početku filma, odnosno scenu u kojoj majka samo nakratko ostavlja djecu u kafiću, da bi nakon izvjesnog vremena njima samima, kao i starijoj konobarici, postalo jasno kako majka neće doći po njih. To znači samo jedno – djeca se moraju sama vratiti kući.

I to neće biti jedini put da kći Claire preuzima inicijativu i(li) budnim okom prati braću za vrijeme majčina odsustva. Naravno, zamjerit će joj to ne samo konobarica u kafiću, već i školska profesorica njezina djeteta, kao i ravnatelj škole.

Intencionalno je i vrlo promišljeno postavljanje uvodnoga dijela filma (scena u restoranu), kao i odmjereno razlaganje situacije do samoga kraja, tako da gledatelj ne zna o čemu se točno radi, to jest što je točno razlog takva majčina ponašanja i stila života, te postupno slaže kockice.

Uz to, gledatelj i dalje tijekom filma ne dobiva sve odgovore (izostaje linearna psihološka razrada protagonistice), već samo male naznake mogućih uzročnika, pa film balansira između onih pitanja koja nameću moralna osuda, odnosno društveni uzusi prema kojima se zna kakav bi trebao biti odgoj djece i kakvi bi trebali biti uvjeti u kojima rastu, kao i – bez dodatnih pojašnjenja njezine prošlosti – shvaćanja težine situacije u kojoj se majka nalazi.

Okovi prošlosti

Iako o majčinoj prošlosti ne doznajemo sve pojedinosti, već kontinuirano i dozirano o njezinoj prošlosti i problemima uočavamo različite signale, posve je jasno kako je protagonistica upravo prošlošću zarobljena i ne uspijeva se od njezina utjecaja posve otrgnuti – različite krađe, pitanje stalnosti njezina zaposlenja te odbijanje bilo kakve pomoći.

Naravno, ocrtava se u svemu tome i sustav jedne zemlje kao što je Švicarska, koji je denotiran terminima nejednakosti i marginalizacije onih koji su na dnu sustava te još više onih koji su (nekad) ogrezali u kakvim kriminalnim aktivnostima.

Sustav je, dakle, postavljen tako da onima koji su na dnu i bilježe kakve pogreške iz prošlosti nije omogućen prosperitet, pa Jule tako ne uspijeva kupiti kuću jer nema dovoljno za predujam, a također je sublimiranost toga sustava dodatno podcrtana scenom protagonistice i socijalnog radnika.

Greške iz prošlosti protagonisticu na simboličnoj razini stežu kao i narukvica oko gležnja desne noge, pa kad se Jule i odluči opustiti, narukvica je upozorava (i doslovno i simbolično) na njezina ograničenja proizašla iz prošlih grešaka (narukvica opstoji i kao signal kontrole sustava nad njezinim tijelom – šifra: Foucault).

Usprkos tome, ona korača visoko uzdignute glave, a jednako tako, samo prividno s određenom dozom kontrole i sigurnosti, vozi i automobil za koji je samo pitanje kad će ostati bez goriva.

Spomenuti privid kontrole i sigurnosti ona mora održavati zbog djece, i to ne samo osiguravanjem hrane, goriva, kakva poklona za rođendan, već i hinjenjem dobre obiteljske situacije i normalnoga funkcioniranja drugima (primjerice u sceni rođendanske zabave kad govori kako ide na odmor), kao i svojoj djeci.

Maskiranje realnosti

U tom kontekstu posebno su upečatljive scene pred sam kraj filma, od kojih se ističe ona emotivna scena dječjeg veselja i sreće uz ples koja je ostvarena emocionalnim obolom; prije svega emotivan je i trenutak u kojemu svjedočimo maskiranju realnosti (kupljeni kolač i prikrivanje situacije brašnom), a dodatno je taj trenutak produbljen i protagonističinim suzama koje (napokon) razbijaju njezinu ponositost, gdjekad i aroganciju spram istine.

Kao što to biva i u samoj zbilji, i tâ scena pokazuje – kakva god da je, majka je, kao i činjenicu da smo svi mi od krvi i mesa, a nešto i nekad ipak će (možda) dotaknuti i koju strunu naše duše.

Valja kazati kako je film intencionalno ostvaren emocionalno neutralno, pa gledateljeva shvaćanja Juleina života i s time povezane emocije nisu pozitivnim ili negativnim predznakom smjerokazno u cjelini određeni.

Iako se u cjelini radi o ambivalenciji, majčini postupci i različite situacije u određenoj mjeri izazivaju neodobravanja njezina odgoja.

Međutim, redateljičina je odluka da protagonisticu ne prikaže niti kao negativku, niti kao pozitivku, pa je gledatelju kao arbitru i suputniku omogućena dvostrukost pogleda; s jedne strane gledatelj osuđuje njezine postupke i njezin odgoj te, s druge strane, pokušava shvatiti njezine postupke i težinu njezine situacije.

Baš zbog tih dviju krajnosti i(li) suprotnosti (emotivna identifikacija se prekida ne bi li se potaknula kritička refleksija – rubešijanski, šifra: Verfremdungseffekt) posve je jasno kako je njezin lik osmišljen ambivalentno i složeno i kako je jednako tako, izvrsno, i glumački ostvaren. Naravno, jednako su dobro ostvarene i uloge djece, od kojih se ističe ona kćerke Claire.

Realističnom pristupu složenosti majčinoga karaktera potpomaže i izvrsna kamera koja je većinski intencionalno nemirna, dok je u pojedinim dijelovima (primjerice scena starijeg sina u školskoj učionici ili pak u velikome supermarketu) statična, čime je stvoren omanji kontrast.

Takva kamera u suglasju je s protagonističinom životnom pričom, njezinim stilom života i s njezinim postupcima, te izvrsno evocira obiteljsku (ne)stabilnost.

I priroda dakako ima svoju ulogu, jer predivne vedute švicarskoga mjesta (fotografija, Andi Widmer) obojene zelenilom livada i brdskim vrhovima samo su znak nestabilnosti u okružju koje bi trebalo značiti mir i stabilnost.

Tome pomaže i to potvrđuje svojim ponešto menetekelskin osjećajem ona izvanprizorna glazba koja se višekratno javlja, kao i ponavljajući suptilni kadrovi prirode u svojoj vlastitoj dinamici.

Također, tome su pripadajući i planovi kamere, pa ona, između ostaloga, prati likove u njihovu hodu, nerijetko zahaća polovinu njihova tijela ili pak gornji dio tijela, a ponajviše se ističu ponovljeni profilni prikazi protagonistice u automobilu.

Sloboda i ograničenja

I na doslovnoj i na simboličnoj razini naziv filma operira kao protagonističina životna uputa i kao uputa gledatelju, a to potvrđuje i dio u kojem sama iz kakve knjige/bilježnice (pro)čita – »oni koji su hrabri su (i) slobodni«.

Simbolika naziva u kontekstu samoga filma koji upućuje na slobodu opstoji kao kakva egzistencijalisitčka maksima, pa sloboda ne znači odsustvo ograničenja, već sposobnost djelovanja unatoč njima, čak i onda kad to znači ples po samome rubu.

Dugometražni prvijenac Jasmin Gordon, film »Odvažna«, filmska je etida roditeljstva, problematiziranje majčinih postupaka, punktiranje (švicarskoga) sustava socijalne skrbi, općenito razlaganje nejednakosti i zahvaćanje marginaliziranih te gdjekad i švicarska krajobrazna razglednica.

Promišljen, delikatan i odmjeren, ponešto i poetičan, redateljičin uradak uz mnoga namenutna pitanja biva otvoren za različita tumačenja i perspektive te, najvažnije – ipak ponešto i ostaje uz gledatelja.