67. Cannes

Novi filmovi Assayasa i Zvjaginceva: Drska kritika Rusije

Dragan Rubeša

»Povratak« je Andreju   Zvjagincevu donio venecijanskog »Zlatnog lava«, a sada mu se s »Levijatanom« smiješi  i »Zlatna palma«. Festivalsku konkurenciju zatvorio je najveći  autorski šminker europskog filma Olivier Assayas s filmom »Sils Maria«



CANNES » Priznali mi to ili ne, ali francuski sineast Olivier Assayas najveći je autorski šminker europskog filma danas. Njegov najnoviji komad »Sils Maria« bavi se fantomima prošlosti, dakle, onim čime se već bavio kao scenarist Techineova filma »Rendez-vous«. U tom filmu koji je zatvorio festivalsku konkurenciju, Juliette Binoche glumi slavnu kazališnu glumicu Mariju Enders kojoj nude ulogu u novoj postavi komada njemačkog dramaturga Wilhelma Melchiora. No dok je u originalnloj kazališnoj verziji postavljenoj prije dvadeset godina glumila mlađu Sigrid, sada joj je, s obzirom na njenu dob, dodijeljena uloga njene lezbijske ljubavnice Helene, što ona nerado prihvaća jer se još uvijek osjeća mladom, pozirajući fotografu za novu Chanelovu kolekciju.


   Shrvana vijestima o piščevoj smrti, ona dolazi u društvu svoje asistentice (Kristen Stewart) u njegov švicarski chalet u Sils Mariji nedaleko Sankt Moritza u kojem je živio, te se u obližnjem luksuznom hotelu sastaje s holivudskom teen zvjezdicom koja će glumiti novu Sigrid, iako je postala megapopularna po ulogama svemirskih supeheroina (glumi je sjajna Chloe Moretz, koja je doista započela karijeru takvim ulogama – sjetimo se sumanutog »Kick Ass«).


   No kako u Assayasovu komadu teatar imitira život, između Marije i njene asistentice stvara se suptilna kemija, iako će potonja nestati iz njena života poput oblaka koji se spuštaju na prijevoj Maloja i zavijaju njegovim dolinama. Taj prirodni fenomen poznatij kao »Malojska zmija« zabilježen je u opusu majstora planinskog filma – alpinista, liječnika i geologa Arnolda Fancka, čije arhivske snimke koristi Assayas. A Sils Mariom i njenom okolicom bio je zaluđen i ekstatični Nietzsche, referirajući se na njih u konceptu »vječnog vraćanja«. Sada one postaju metafora preispitivanja junakinjina danas i sutra.   

Votka, pravoslavlje i mržnja


Priroda igra važnu ulogu i u najnovijem filmu Andreja Zvjaginceva »Levijatan«, ambijentiranom u netaknutim krajolicima ruskog poluotoka Kola u kojima se zatekao moskovski odvjetnik kako bi pomogao prijatelju kojem lokalni moćnik prijeti deložacijom. No Zvjagincev će priči pridodati trilersku notu nakon što je pronađeno mrtvo tijelo junakove žene koja je bila odvjetnikova ljubavnica.    Iako je film financiralo rusko Ministarstvo kulture, pretpostavljam da njegovo filmsko vijeće nije znalo u što se upušta, jer je autor snimio drsku i na trenutke prokleto duhovitu kritiku Rusije danas, natopljene hektolitrima votke, njena pravoslavlja i mržnje prema svim njenim liderima, čije fotografije završavaju kao mete autorovih vječno alkoholiziranih junaka (scena u kojoj političar gladi dječaka koji se doima poput mladog Putina naprosto je sumanuta). Ako mu je »Povratak« donio venecijanskog »Zlatnog lava«, sada mu se smiješi »Zlatna palma«.    Najnoviji izvrsni komad Asie Argento »Incompresa« (Neshvaćena«) svojevrsna je sinteza poetike njena autorskog rada, prožeta snažnim autobiografskim elementima, podastirući vlastitu intimu bez ikakva srama, s dozom krajnje lucidne i vrišteće provokativnosti, gotovo na razini nekog militantnog punk manifesta. Njegove žestoke pokrete sublimira lik majke Charlotte Gainsbourg, dok Asia pokušava pronaći izlaz iz »dark rooma« vlastitog života transformiranog u vječni medijski show, kroz lik njene kćeri Arie, portretirane kao autoričin alter ego. Asia i Aria. Dva lica iste priče. A Gabriel Garko glumi lik oca kao inkarnaciju Daria Argenta. Jer, u odnosu na trenutno stanje talijanske filmske industrije, ovaj film kao da pripada vremenima njena tatice, s dostatnom dozom poetike Todda Solondza iz njegovih ponajboljih vremena.   

Mučna završnica


Ništa manje jeziv nije ni najnoviji komad Mađara Kornela Mundrucza »Bijeli bog« (nedavno smo na HTV-u mogli vidjeti njegov prethodni film »Projekt Frankenstein«), ta žestoka varijacija na Fullerova »Bijelog psa« s naznakama Cuaronovih »Pasjih ljubavi«. U tom mučnom teen filmu mađarske vlasti uvele su jezivi zakon u maniri Jobbika, po kojem vlasnici pasa mješanaca moraju platiti državi enormni porez, stavljajući rasne pse u privilegirani položaj.




   No kako ga njihovi siromašni vlasnici ne mogu podmiriti, psi ostaju prepušteni sami sebi, najčešće završavajući u azilu ili u kavezima za borbu pasa. Ipak, psi će se pobuniti i kreću u krvavi osvetnički pohod koji filmsku priču odvodi u zonu postapokaliptičnog splattera. Svi psi u filmu »glume« maestralno, pogotovu Hagen koji bi zaslužio »Zlatnu palmu« za najbolju ulogu, kad se između dvonožnih i četveronožnih glumaca ne bi pravila razlika.


   Ipak, da ovogodišnji Cannes ne završi tako mučno, pobrinuo se Matthew Warchus čiji je »Pride« zatvorio festivalski off program »Quinzaine«. Riječ je o tipičnoj britanskoj feelgood komediji u kojoj grupa LGBT aktivista prikuplja donacije za rudare koje je politika Željezne lady dovela na prosjački štap, te kreću u Wales kako bi im donaciju lično predali. Sudar tih dvaju naizgled enormno udaljenih svjetova izaziva niz komičnih situacija. A Imelda Staunton naprosto je sjajna u ulozi velške domaćice.