Kratkometražni film »Grčke marelice« publici je donio iskustvo sporog i promišljenog ritma. Film je to koji poziva na jedno drugačije gledanje, u kojem tišina, pogled i prostor govore jednako snažno kao i dijalog. U takvom svijetu filma, gdje pozadina ima jednaku težinu kao i radnja, teško je ostati samo gledatelj. Upravo iz te potrebe za stvaranjem započinje i put mladog producenta Josipa Gregova iz Preka na otoku Ugljanu – mjesta bez kina, ali s velikom glađu za filmovima.

Prve kontakte s filmom imao je još od malih nogu, a autori koji su ostavili poseban utjecaj na njega su Lars Von Trier, Michael Haneke, Wong Kar Wai te Pedro Almodóvar. Također, film koji mu je promijenio način kako gleda na sedmu umjetnost, jest »Dancer in The Dark« iz 2000. godine, u kojem glumi islandska glazbenica Björk, pa se tako kroz film, između ostalog, upoznao i s drukčijim glazbenim izričajima.

Prva ozbiljnija povezanost s filmom dogodila se na dramskim radionicama Maje Šimić i Mije Burčul Zare u Zadru, gdje se javila svijest o filmu kao načinu izražavanja. Nakon toga slijedilo je preseljenje u Zagreb i upis na Akademiju dramske umjetnosti gdje, kako kaže, napokon počinje slagati svoje prve filmove. Budući da su ga zanimali režija, gluma, pisanje i montaža, najviše ga je privukla produkcija, jer upravo ona spaja sve to. A danas, pred završetak Akademije, potpisuje produkciju filma »Grčke marelice«, čiji je redatelj i scenarist Jan Krevatin, a koji je nedavno nagrađen ni manje ni više nego Zlatnom arenom za studentski film na 72. Pulskom filmskom festivalu.

U razgovoru za naš list je mladi producent Josip Gregov otkrio više o svojim počecima, ali i o važnosti timskog rada, izazovima produkcije, važnosti nezavisnog izraza i o tome kako je odrastanje bez kina oblikovalo njegov filmski pogled, ali ujedno i rodilo želju da jednog dana i sam promijeni nešto po tom pitanju na svom otoku.

VATRENO KRŠTENJE

Kako su vas oblikovale dramske radionice? Što su vam usadile?

– Te radionice su mi prije svega pomogle sa samopouzdanjem. Mislim da je dobro za svaku osobu da se okuša u tome, a još je važnije što su one bile nekakav siguran prostor za sve nas koji smo ih pohađali. Svakako su mi dale i određenu dozu kreativnosti, koja na otocima sigurno nedostaje – to je opće poznato. U Zadru toga isto nedostaje, a s druge strane postoji velika potreba da se ljudi, pogotovo mladi, izraze na bilo koji način, pa tako i kroz dramski izraz. To su, dakle, dvije stvari koje su me najviše privukle. A ono što me općenito najviše naučilo bilo je timski rad i zajednički entuzijazam prema istom cilju. Naučio sam koliko je to zapravo bitno, i to me i danas prati – da svi budemo na istome, da svi volimo projekt na kojem radimo i da međusobno podržavamo jedni druge.

Josip Gregov / Foto VALTER ZANCO

Koliko vam je Akademija pomogla, proširila vidike?

– Meni je zapravo jako puno pomogla, jer do tada nisam imao iskustva u praktičnom snimanju filmova – samo sam ih gledao. Kada sam upisao Akademiju, doslovno sam počeo slagati filmove, snimati što više mogu i upoznavati se s redateljima koji imaju sličan senzibilitet kao ja. Jedan od njih je Jan Krevatin, kojeg sam upoznao na prvoj godini. Pričali smo o filmovima i shvatili da dijelimo sličan način razmišljanja o filmu. Ubrzo nakon toga počeli smo razgovarati o »Grčkim marelicama« i pozvao me da to produciram. To je bilo pomalo zahtjevno jer smo snimali u Sloveniji – tjedan dana u Ljubljani, zatim tri dana u Kopru. Cijela ekipa s Akademije došla je u Sloveniju, a sve se odvijalo usred ljeta. To je zapravo bilo svojevrsno vatreno krštenje; tada sam shvatio koliko je sve to zapravo teško »hendlati« odjednom. Ali, evo, nakon toga je sve postalo puno lakše i prirodnije.

Kakav je osjećaj dobiti Zlatnu arenu?

– Super je osjećaj! Jan i ja smo s »Grčkim marelicama« prošli stvarno puno toga. Imali smo premijeru u francuskom Montpellieru, tamo u listopadu, a dva tjedna nakon toga u Talinu. To je stvarno odličan festival, jedan od deset A festivala u svijetu, s Cannesom i ostalima. Bilo je to zaista predivno iskustvo. Nakon toga počeli smo prolaziti i na druge festivale – u Portugalu, Barceloni u Španjolskoj, Italiji… Onda smo također dobili nagradu na jednom festivalu, odnosno akademiji, i nedugo nakon toga stigla je i Zlatna Arena. Meni i Janu je uvijek odlično kad se film prikazuje bilo gdje. A svaka nagrada koja dođe na kraju za nas je pozitivno iznenađenje, jer stvarno o tome ne razmišljamo. Ali zapravo tek sada pomalo shvaćam koliko je ta Zlatna arena značajna. Ljudi prepoznaju taj uspjeh i kažu da je to jako bitno za naše područje.

NOĆI BEZ SNA

Osjećate li sada, nakon nagrade, da su vam se vrata filmskog svijeta više odškrinula?

– Već su nam se javili neki ljudi s prijedlogom da se nađemo i popričamo o sljedećim projektima. Za sada još nema ništa konkretno, ali sigurno će se nešto dogoditi – i zbog te veće vidljivosti, ali i zbog samog filma koji smo napravili na jednoj višoj razini, pogotovo s obzirom na to da je riječ o studentskom filmu. Ne znam jeste li ga gledali, ali stvarno se može doživjeti kao nekakva stepenica iznad.

Scenarij je napisao Jan Krevatin, a on je i režirao film, dok ste ga vi producirali. Kako je tekao kreativni proces od ideje do realizacije?

– Jan je inače makedonsko-slovensko-hrvatskog podrijetla, i zato su i glumci u filmu sličnog podrijetla. Scenarij je, koliko znam, nastajao dosta dugo, jer Jan općenito piše sporo – veliki je perfekcionist. Išli smo i na probe u Makedoniju, jer je glavna glumica od tamo, a stvarno smo veliku pažnju posvetili glumi. To se, mislim, i vidi u filmu jer djeluje vrlo prirodno. Nakon toga krenulo je snimanje, o kojem sam već ranije pričao. Snimali smo u Sloveniji i imali jednu dosta veliku produkcijsku poteškoću – 90 posto radnje odvija se na benzinskoj postaji. Mi smo to dogovorili s jednom postojećom postajom, ali su nam tjedan dana prije snimanja otkazali suradnju. Trebali smo u vrlo kratkom roku naći novu lokaciju, i uspjeli smo. Snimanje je izgledalo tako da bismo čekali sa svom opremom do 22 sata, kad bi benzinska zatvorila, onda bismo ušli i snimali do 6 ujutro, kada bi oni ponovno počeli raditi. Cijelo vrijeme smo snimali noću, tako da nam se svima potpuno promijenio bioritam tih desetak dana. Nakon toga film je dugo bio u montaži – otprilike godinu dana. Bilo je puno posla oko zvuka, vizualnih efekata i sličnih detalja. To je, zapravo, klasično za film – najviše vremena ode na pretprodukciju i postprodukciju. Ali, eto, bilo je puno rada i truda iza toga.

Kako ste financirali film?

– Što se tiče Akademije i studentskih filmova, financira ih HAVC-a. To nisu veliki iznosi, ali zapravo je to ono što nas razlikuje od profesionalnih setova. Energija na setu je drukčija nego na profesionalnom – ljudi nisu plaćeni, nego su tamo isključivo zbog entuzijazma. Zbog toga smo se svi povezali na nekoj većoj i dubljoj razini. Naravno da bi bilo sjajno kada bi se ti budžeti povećali, ali mislim da je to sasvim u redu za studentski film. Akademija u tome pomaže, kao i u mnogim drugim stvarima.

SPOJ SVIH UMJETNOSTI

Što znači sam naslov filma – »Grčke marelice«? Koju poruku želite poslati kroz ovaj film?

– Naslov je zapravo samo detalj koji se pojavljuje u filmu. Jako puno ljudi me to pitalo, ali čim pogledaju film samo par minuta, shvate zašto se tako zove. Vidim da je netko na Letterboxu napisao recenziju i mislim da je jako dobro objasnio o čemu se radi. To je citat iz Barryja Lyndona: »Those who have never been out of their country know little. It is little voice of captivity.« ili u prijevodu »Oni koji nikada nisu izašli iz svoje zemlje znaju malo; to je mali glas zatočeništva.«. U filmu pratimo dvoje likova koji pate od velike usamljenosti. Mak je zaposlenik benzinske postaje, a tijekom noćne smjene susretne kamionisticu Nadu. Odmah se povežu zbog zajedničkog makedonskog podrijetla te u tihoj ljetnoj noći, jedno uz drugo, pronalaze utočište od vlastite usamljenosti. Dakle, povezuju se na nekoj dubljoj razini – kulturološkoj, geografskoj – jer dolaze iz iste sredine, istog podrijetla i pozadine. To je nešto što se često dogodi i u stvarnom životu, samo što kod njih ta povezanost prijeđe i u tjelesno.

Kako komentirate općenito nezavisnu kinematografiju u Hrvatskoj?

– Ne znam koliko u Hrvatskoj uopće postoji nešto što bismo mogli nazvati potpuno »nezavisnim«, jer na neki način svi ovise o HAVC-u, ‘ajmo to tako reći. Ali mislim da se pravi skriveni dragulji kriju u studentskim filmovima. Tko god pogleda nekoliko studentskih filmova, shvati koliko je to drugačije od klasičnog hrvatskog repertoara. Kad kažem drugačije, mislim na nešto svježije, hrabrije, generacijski i estetski na nekoj drugoj razini, s drugačijim uzorima. Zato bih rekao – ako netko želi gledati nešto hrvatsko, a da je drugačije, neka se fokusira na studentske programe. Konkretno, na ono što se radi na Akademiji.

Što najviše volite kod sedme umjetnosti?

– Najviše mi se sviđa kod filma to što je on spoj svih umjetnosti. U njemu imamo glazbu, glumu, scenografiju, kostimografiju – sve se to na neki način ujedinjuje u jedan zajednički rad. Redatelj je više kao zaštitno lice, on preuzima odgovornost i vodi cijelu priču, ali svatko u timu daje svoj mali doprinos filmu. To mi je prekrasno. Osim toga, film je jako snažan medij za pričanje priča. Primjerice, mogu pogledati nekoliko poljskih filmova i dobiti uvid u njihovu političku situaciju, kulturni kontekst, mogu zaroniti u dublje slojeve tog društva. Film je stvarno odličan medij za razmjenu informacija i razumijevanje različitih svjetova. Mi smo svi, manje više, odrasli na američkim filmovima, i kad malo promislim, vidim koliko je sve to imalo utjecaja na nas.

Scena iz filma Grčke marelice

POGLED IZA KADRA

Koliko se, dok gledate neki film, možete odvojiti od analize – da ne razmišljate kako je nešto izvedeno – a koliko se možete samo prepustiti bez tih tehničkih razmišljanja?

– Kako kada. To je stvarno super pitanje, zato što se ponekad potpuno prepustim. Kad me neki film u potpunosti zaintrigira, zaboravim na svaku analizu. Mislim da je zadnji takav bio »Past Lives« iz 2023. – potpuno sam zaboravio na to kako je što snimljeno ili izvedeno. Ali, recimo, kad krenem gledati nešto poput »Bitange i princeze« – što je, po meni, jedna od najboljih hrvatskih serija – tu mi se ponekad dogodi da razmišljam o tehničkoj strani, primjerice koliko je u nekoj sceni bilo statista, kako su organizirali kadar i slično.

Postoje li neki kriteriji po kojima ocjenjujete je li vam neki film dobar ili nije?

– Nemam neke stroge kriterije. Po mogućnosti volim kad su ispunjeni ti neki klasični elementi – dobar scenarij i dobra gluma. To je old school pristup, s tim se stvarno ne može pogriješiti. Sve ostalo može malo »kaskati«, ali to dvoje je ključ. Naravno, uvijek je lijepo kad se pazi na detalje. Što se tiče žanrova, volim sve filmove. Prije sam bio uvjeren da sve mora biti »kvalitetna kinematografija«, ali sad sam puno otvoreniji – od romantičnih komedija, do toga da ponekad pogledam nešto lagano na Netflixu.

Kakvu poetiku želite njegovati dalje? U kojem se smjeru želite razvijati?

– Hm… to je dobro pitanje. Sebe vidim u funkciji nekoga tko njeguje dobar odnos s redateljem i tko može prepoznati nešto što ne štima – da možemo iskreno razmjenjivati komentare. Više ja njemu, jer je on taj koji stvara, ali zajedno bismo oblikovali film tako da ne izgubi svoju bit, a da ga istovremeno što više ljudi poželi pogledati u kinima. Možda mi je još čudno pričati o tome dok sam student, ali vjerujem da se u profesionalnom smislu želim razvijati upravo u tom smjeru – da projekt učinim boljim, da budem netko tko doprinosi iskrenim savjetima i dobrim odlukama. Svaki scenarij i svaka priča su posebni, ali ono na čemu bih uvijek inzistirao jest dobar scenarij i nešto što ljude može privući iskrenošću.

OŽIVLJAVANJE OTOKA

S obzirom na to da na filmu radi mnoštvo ljudi – kako balansirati sve to i kako komunicirati različite ideje?

– Svakako je izazovno, ali mislim da sam do sada shvatio da moraš jako dobro procijeniti svoje vrijeme. Moraš znati koliko točno vremena imaš, a ako ga nemaš – bolje je ne ulaziti u projekt. Sa svima treba detaljno proći kroz stvari, da redatelj bude upoznat sa svime što se događa. Ono što je zeznuto, i u profesionalnom i u studentskom svijetu, jest to što često radiš više filmova istovremeno. Ja trenutačno radim na tri i to mi je stvarno teško. Zato trebaš pronaći ljude koji će ti pomoći – asistente i suradnike. Meni je puno lakše jer uglavnom radim s ljudima koji su mi dragi, s prijateljima, i tada je komunikacija jednostavnija. Važno je dobro procijeniti vrijeme i raditi s ljudima kojima je stalo do projekta i s kojima voliš surađivati. To možda zvuči pomalo utopijski, ali to je neki moj ideal kojem težim.

Spomenuli ste da u Preku, kao i u Zadru, nedostaje kreativnih sadržaja. Budući da su vaši korijeni od tamo, imate li ideje da biste u budućnosti nešto promijenili po tom pitanju?

– Svakako bih htio nešto snimati na otoku. Ako ne cijeli film, onda barem neke scene. Super mi je što sada Andrioli radi u Preku – imaju neki koncept bar, pa se tamo događa svega i svačega. Kino Zona je radilo suradnju s njima i, recimo, prikazivali smo »Grčke marelice« i odaziv je bio stvarno odličan. Super je prostor i odmah se vidi koliko ljudi vole pogledati nešto novo, vidi se ta želja za drugačijim sadržajem. Bilo bi mi sjajno jednog dana napraviti neki mali festival dolje. Sve je na istom mjestu, logistički bi to bilo jednostavno.

Kakvi su planovi?

– Uf, nemam pojma iskreno… Teško mi je na to odgovoriti. Ali, evo, kada sam već dosta pričao o filmu, mogu barem zaokružiti s tim da Jan i ja u rujnu snimamo drugi film. Radnja će se u potpunosti odvijati u muzeju. Snimat će ga ista ekipa koja je radila i »Grčke marelice«. Priča je opet o jednom slučajnom upoznavanju, ali ovaj put između kustosice u muzeju i dimnjačara koji dolazi popraviti dimnjak. To je, eto, neka mala najava za sljedeći film, pa se nadam da ćemo ga moći prikazati u Preku, Zadru i što je moguće više gradova. Trenutačno tražimo lokaciju muzeja; treba nam neki manji prostor koji bi nam mogao poslužiti za snimanje.