Ferzan Ozpetek koji živi i radi u Italiji vraća se najnovijim filmom "Rosso Istanbul" u zemlju svojih predaka
U prvom planu ostaje fetišizacija jednog čarobnog grada i agonija zabranjene ljubavi. Autorovo promatranje policijske brutalnosti doima se poput nebitne usputne epizode. Kao da teror Erdoganove policijske diktature stanuje negdje drugdje
Kad se druga autorska generacija turskih gastarbajtera i ona koja je potegnula iz Turske u neke druge europske zemlje u potrazi za novim iskustvima vrati nakratko u Istanbul, slijedeći onaj mitski grčki »nostos«, njen povratak najčešće će rezultirati retorikom turističke razglednice, uz tek poneki politički proplamsaj.
Sjetimo se Fatiha Akina koji se u filmu »Na rubu raja« vraća iz Hamburga u zemlju svojih predaka, gdje se istanbulski knjižarski antikvarijat nalik oživjeloj stranici iz romana Orhana Pamuka, čiji je vlasnik doduše Nijemac koji se nastanio u Turskoj, sudara s uličnim nasiljem turskih patrijarhalnih sirovina. Na isti način se i Ferzan Ozpetek koji živi i radi u Italiji vraća najnovijim filmom »Rosso Istanbul« u zemlju svojih predaka, što je zadnji put učinio s filmom »Hamam – Turska kupelj«, jer je većina njegova opusa vezana za Italiju. Jedina turska konstanta Ozpetekova je omiljena glumica Serra Yilmaz koja u autorovim komadima postaje nešto poput ironične turske verzije grlatog cvrčka iz Pinocchija.
U najnovijem Ozpetekovu komadu koji smo ovih dana vidjeli u Trstu u pauzi između jednog tramezzina s bakalarom na kraju rive zalivenog čašom finog frijulanskog vina i jednog espressa najboljeg na svijetu u kafiću na Via delle Torri (možda bi turska kava bila idealniji odabir s obzirom na film), imamo propalog pisca anadolskih bajki Orhana (glumi ga Halit Ergenc, u nas poznatiji kao »Sulejman Veličanstveni«) koji se nakon dragovoljnog londonskog egzila vraća u Istanbul kako bi pomogao režiseru Denizu (Nejat Isler kao Ozpetekov alter ego) da okonča svoju autobiografsku knjigu. Riječ je dakle o seminalnom Ozpetekovu komadu koji reciklira autorov dominantni motiv stare kuće koju obitavaju duhovi prošlosti. Naravno, Yilmaz je tu da bi junaku rekla da mu je soba spremna i da mu je kava zaslađena, iako je kuća u kojoj se smjestio sva u bojama simpatičnog nereda. Vraćaju mu se i duhovi neizostavnog Almodovara, sada u liku majke (Cigdem Onat) kao ultimativnog stupa matrijarhata, koja priziva Marisu Paredes iz »Sve o mojoj majci«.
Kad zatitra kvirovski nerv
Tu je i Denizov ljubavnik Jusuf (glumi ga ljepuškasta zvijezda turskih sapunica Mehmet Gunsur), jer u Ozpeteka mora kad tad zatitrati dobro znani kvirovski nerv, koliko god on ne želi odbaciti heteroseksualne pulsacije (lik autorove prijateljice Neval). Uostalom, sjetimo se autorova debitantskog »Hamama« u kojem njegov mladi talijanski dizajner (Alessandro Gassman) odlučuje obnoviti staru tursku kupelj u povijesnoj jezgri Istanbula koju je naslijedio od ekscentrične tete, gdje će jedan mladi Turčin (glumi ga tada u nas posve nepoznati Gunsur) dovesti u pitanje njegov naizgled skladni brak, kad se obnavljanje simbola turske kulture kojeg je nagrizao zub vremena povezuje s »restauriranjem« junakove intime.
No crvenilo u nazivu »Crvenog Istanbula« ne odnosi se na komunističke zastave s Taksima, već na romantične zalaske sunca nad Bosporom, iako Ozpetek ne zaboravlja onako usput proviriti nos iz stare kuće, promatrajući subotnje rituale majki na trgu Galatasaray koje traže izgubljene sinove (sjetimo se slične teme kojom se puno potentnije pozabavio Ali Aydin u depresivnoj »Plijesni«) da bi se opet vratio egzistencijalističkim problemima junaka koji postaju najveći na svijetu. U Istanbulu iz raskošne turističke brošure, s njegovim uličnim sviračima, pitoresknim kafićima i metaforikom starih urarskih radnji koje prizivaju kontemplativne svijetove Omera Kavura.
Za razliku od Ozpeteka i Geeja koji turskom danas prilaze u maniri elegantnog bedekera posve imunog na ono što se u toj zemlji trenutno zbiva, debi »U plamenu« (Kaygi) turske redateljice Ceylan Ozgun Ozcelik premijerno prikazan ovih dana u berlinskoj »Panorami« ne može biti aktualniji. Priča je to o djelatnici turske TV kuće čiji je motto »Ono što vidiš je istina. Ono što čuješ je istina«. No stvari se preko noći počnu mijenjati. Urednici joj zabranjuju da komentira političke govore. Vijesti bivaju podvrgnute medijskim manipulacijama, a direktor zabranjuje novinarima da koriste društvene mreže i internet.
Nakon što dobije otkaz, autoričina heroina izolirat će se u svom stanu, gdje ju počnu proganjati halucinacije i čudni glasovi koji prizivaju atmosfere Polanskog (zidovi koji se pokreću, zavjese u plamenu), ali i vjerovanje da joj roditelji, anadolski progresivni folk glazbenici, nisu poginuli u automobilskoj nesreći, već je njihova smrt imala politički pečat. S ovakvom riskantnom temom, ma koliko se njome na trenutke nezgrapno suočavala, nije ni čudo da Ozcelik nije mogla namaknuti novac preko službenih turskih kanala, već je odabrala crowdfunding strategiju. Rezultat je solidna uporaba motiva paranoje i psihičke bolesti kao metafore društvenih disfunkcionalnosti, političkih trauma i orwellovskih manipulacija povijesti.
No kad Daniz naglo napusti priču, film gubi sve one antonionijevske »identifikacije« jednog muškarca i prebacuje se donekle na teren hitchcockovskih tenzija, ostavivši Orhana da se sam batrga s avetima prošlosti u seriji banalnih one-linera (»Oni koji su previše zagledani u prošlost, ne vide budućnost«), da bi naposlijetku shvatio kako je povratak pisanju isto što i povratak životu. A »pisci su ti koji putem svojih likova pričaju o sebi«. Tu su i neizostavne stare fotografije iz šezdesetih i sedamdesetih nalik onima iz Geejeva filmskog eseja »Nevinost sjećanja«, koje prizivaju opus Are Gulera, turskog Cartier-Bressona. I puno suza. Iako Ozpetekove vedute Istanbula još uvijek nisu u stanju nadmašiti ljepotu snježnih veduta tog istog grada koje u filmu »Uzak« (Dalek) promatra Nuri Bilge Ceylan.
Fetiši tragične ljubavne veze
Zato pojedine dionice Ozpetekova »Crvenog Istanbula« puno duguju kulturalnom fetišizmu britanskog redatelja Granta Geeja koji u doksu »Nevinost sjećanja« uranja u svijet Pamukova »Muzeja nevinosti« čija postava priziva onu iz zagrebačkog »Muzeja prekinutih veza«, a u kojem su pohranjeni fetiši tragične ljubavne veze piščeva junaka Kemala iz njegova istoimenog romana, koja mu se dogodila prije trideset godina, od opušaka s tragovima ruža za usne, do haljina, naušnica, vinila i starih fotografija koje gotovo antropološkom pedanterijom grade (ljubavnu) kemiju jednog grada, prizivajući Proustovu maksimu da naizgled neopipljiva snaga sjećanja počiva u teksturama, mirisima i fizičkim predmetima, iako njegove madeleine ovdje zamjenjuje baklava. Pritom Geejeva smirena kamera postaje nešto poput senzualnog noćnog »flaneura«, promatrajući napuštene pse, smetlare, ali i razgovor s Pamukom koji dopire s TV ekrana dnevnog boravka, koji on hvata u maniri slučajnog, ali znatiželjnog prolaznika.
Riječ je dakle o elegantnom mapiranju psihogeografije jednog grada, iako se autorovo promatranje policijske brutalnosti doima poput nebitne usputne epizode. Kao da teror Erdoganove policijske diktature stanuje negdje drugdje. U prvom planu ostaje fetišizacija jednog čarobnog grada u kojoj se zrcali agonija jedne zabranjene ljubavi, čiji se artefakti doimaju poput leptira pričvršćenih pribadačom koji prema kritičaru Peteru Bradshawu postaju »vampirski živahni«. Riječ je dakle o prosedeu tako bliskom Ozpeteku, tom rafiniranom sineastukoji se na ulicama Istanbula ponaša poput slučajnog turiste. Erdoganova tiranija kao da ih previše ne zanima. Ona nije dio njihove »flaneurske« osobnosti.
