Film »Fatherland«, za koji je redatelj Pawel Pawlikowski nagrađen Zlatnom palmom za najbolju režiju na ovogodišnjem 79. Filmskom festivalu u Cannesu, ovih dana imao je svoju hrvatsku premijeru na Filmskom festivalu u Puli. U filmu pratimo putovanje Thomasa Manna, u pratnji kćeri Erike, kroz njegovu, ratom opustošenu i podijeljenu domovinu Njemačku, gdje se vraća prvi put nakon što je emigrirao 1933. nakon što su nacisti preuzeli vlast. Razlog njegovog dolaska u Njemačku 1949. godine je primanje prestižne Goetheove nagrade koju on rado prihvaća i u Frankfurtu, Zapadnoj Njemačkoj i u Weimaru, Istočnoj Njemačkoj.

Thomasa Manna savršeno je odglumio njemački glumac Hanns Zischler. On je svoju filmsku karijeru započeo glavnom ulogom u prvom igranom filmu Wima Wendersa »Ljeto u gradu« (1970.), a uspješno ju je nastavio u Njemačkoj i izvan nje radeći s mnogim priznatim svjetskim redateljim, glumeći u više od 300 filmova. Hanns Zischler, koji tečno govori tri jezika, je također pisac, prevoditelj te filmski i književni kritičar, a njegov glas može se slušati na nekoliko audioknjiga Thomasa Manna među kojima su i Mannovi cjelokupni osobni »Dnevnici«.

S Hannsom Zischlerom razgovarali smo u hladovini palminih stabala u vrtu kanskog hotela, a sve oko njega zračilo je profinjenošću. Vrlo elegantno odjeven, s kačketom na glavi i s otmjenom dikcijom doimao se gotovo kao i lik kojeg je glumio u filmu, a nedostajali su mu samo Mannovi brkovi.

Mannovi »Dnevnici«

Sjećate li se kada ste prvi put pročitali knjigu Thomasa Manna?

BERLINALE/WIKIPEDIA

– Naravno. Imao sam sedamnaest godina i možda zvuči čudno, no prva njegova knjiga koju sam pročitao bila je »Doktor Faustus«. To je bila tako čudna knjiga da sam bio potpuno zbunjen i preplavljen osjećajima misleći »ovo je previše«. To je zaista prekompleksan roman, i iako sada mislim da to nije najbolje što je Mann napisao, bio sam duboko impresioniran.

Jeste li se posebno pripremali za ovu ulogu?

– Mnogo sam čitao. Za mene je čitanje važan posao, na neki način, kao i pisanje. To je aktivnost koja vam može pomoći ili ne, ali se uvijek treba shvatiti ozbiljno, a ja sam naviknut da mnogo čitam i nanovo čitam već pročitano. Za mene je bilo vrlo zanimljivo pratiti njegovu karijeru koja je započela vrlo konzervativno, da bi zatim postao antinacistički pisac, a na kraju je bio suočen s dijeljenjem Njemačke, nakon 1945., što je on nazvao katastrofom. To je i bio razlog njegovog dolaska u Njemačku, o čemu govori ovaj film, izjavivši da on to radi doslovno za cijelu svoju domovinu. Cijeli taj put kroz Zapadnu i Istočnu Njemačku bila je za njega neka vrsta misije da ujedini zemlju, no to mu nije uspjelo ostvariti.

Vi ste mnogo proučavali prozu Thomasa Manna. Što vas se najviše dojmilo u njegovoj književnosti?

– Ja se neizmjerno divim njegovom načinu poimanja percepcije izvanjske stvarnosti, kao i njegovu posebnom talentu prihvaćanja svojih grešaka i propusta. Jer za njega greške nisu samo nešto što se događa u svijetu oko njega, već on priznaje propuste kojima je iznevjerio samoga sebe. To priznati je velika kvaliteta, a pritom još znati kako o tome pisati. Primjerice, njegovo prikrivanje homoseksualnosti, kako to učiniti bez da se zaista odrekne svojih osjećaja. Sve kroz što prolazi on na zadivljujući način zapisuje u svojim »Dnevnicima«. Ono što je meni bilo zanimljivo u ovom filmu je njegov odnos sa sinom Klausom, a posebno me impresioniralo nešto što sam saznao tijekom snimanja. Erika, koja je 50-ih godina sastavila antologiju o Klausu Mannu, kako bi sačuvala njegovu baštinu, pitala je oca da napiše predgovor za Klausovu knjigu na što je on pristao. Napisao je punih šest stranica, što je po mom mišljenju zapanjujuće poznavajući njegov stav prema sinu dok je bio živ.

Odnos između oca i kćeri

Očito je da ste uživali radeći na ovoj ulozi.

– Da, zaista jesam. Jako mi se svidio i način na koji je prikazan odnos između oca i kćeri. Ono što volim u tome je bio izazov da budem suzdržan i koncentriran kako ne bih pokazao previše, dok istovremeno dajem jasan nagovještaj zajedničke interakcije i obostrane ljubavi. Mislim da je na taj način fantastično balansiran konflikt između oca i kćeri. Obožavam scenu u kojoj Erika kaže: »Sva ta odijela, imaš više odjeće nego Marlene Dietrich«, na što sam ja mogao reći: »Naravno, ja sam užasno elegantan muškarac«, ali moj odgovor je: »Izbacila si tri paragrafa iz mojeg govora, zar si poludjela?« To je prekrasna scena, obožavam takvu vrstu indirektne konfrontacije. Jedino što sam zaista nastojao izbjeći je bilo imitiranje njegovog načina govora. On je imao blagi sjeverno-njemački naglasak, iz Lübecka, koji je vrlo specifičan i smatrao sam da bi bilo pogrešno pokušati ga imitirati, pa sam stoga svu pažnju posvetio njegovom ponašanju i stavu punom ironije.

U filmu Thomas Mann putuje kroz poslijeratnu devastiranu Njemačku. Vi ste odrastali u Nürnbergu koji je također bio vrlo razoren savezničkim bombardiranjima. Koja su vaša sjećanja iz tog perioda?

– Pawel, ustvari, nije bio toga svjestan, no ja sam kao dijete s majkom šetao razorenim Nürnbergom i moja sjećanja o gradu u ruinama su još uvijek vrlo živa. Iako smo svakodnevno prolazili razrušenim gradom, moja majka mi nikada nije objasnila što se ustvari dogodilo. Znao sam da je grad bombardiran, ali zašto i što se ustvari dogodilo nikada nisam dobio objašnjenje. Za mene je na poseban način bilo zaista zanimljivo to fantastično putovanje u filmu kroz razorenu Njemačku i biti u tom gradu koji je predstavljao Frankfurt u ruinama, jer upravo je tako sve izgledalo u mom djetinjstvu.

Jesu li vam roditelji ikada pričali o ratu i onome što se događalo u Njemačkoj?

– Ne, nisu. Moj otac je bio nacist i nikada mi nije ni pokušao nešto objasniti, a osim toga umro je vrlo rano. Znam da je njegova majka bila protiv nacista, ona je živjela duže od njega, ali nikada nisam saznao zašto je on postao član stranke. Dakle, moja obitelj je bila vrlo čudna mješavina kao i sama činjenica da sam rođen u obitelj kojoj je životni princip bio da se o svemu šuti. Sve informacije dobio sam uglavnom preko medija, fotografija, radija i polako postajao svjestan što se događalo, ali kod kuće se o tome nikada nije govorilo, a u školi se o tome učilo vrlo formalno. No, možda je i razumljivo da su nakon rata ljudi u Njemačkoj imali mnogo razloga da o tome ne pričaju.

Jezik i nacisti

Dok ste radili na Spielbergovom filmu »München«, jeste li pomislili, barem na trenutak, kako bi na to reagirao vaš otac da vas vidi kao Židova, u toj ulozi?

– Ustvari, jesam, ali sam, također, razmišljajući o tome zaključio da nemam razloga nizašto osjećati krivnju i da nisam odgovoran za ništa što je učinio moj otac ili moji preci. No, s druge strane, priznajem da je bilo malo paradoksalno glumiti Židova.

U filmu »Fatherland« može se čuti nekoliko izuzetnih govora Thomasa Manna. Možete li zamisliti što je njemu značilo izgovarati te riječi?

– Mislim da je za njega to bilo vrlo važno, prvenstveno u tom smislu da upotrijebi jezik koji je bio užasno zlostavljan od nacista i postao gotovo patetičan, a on se usudio reći: »Mi možemo opet upotrebljavati taj jezik u dobrom smislu i šireći dobro.« Njegov izvorni govor je bio vrlo dug, mislim da je trajao 51 minutu i bio je vrlo kompleksan, a između ostalog je rekao: »Mi možemo opet koristiti te patetične riječi, ako ih koristimo na pravi način, jer nešto što nacistima nikada nije bilo na pameti je ljubav. Nacisti su mogli raditi što god su htjeli, ali nikada ih u tome nije vodila ljubav, već je njihov cjelokupan spektar bio baziran na mržnji.«

Je li se vaše mišljenje o Thomasu Mannu, u bilo kojem smislu, promijenilo nakon što ste radili na ovom filmu?

– Ne, ne bih rekao da se promijenilo, ali se u svakom slučaju poboljšalo. Prije svega, sada imam mnogo bolji uvid u njegovu drugu karijeru – Thomas Mann kao politički pisac. Ja sam ga do sada vrlo dobro poznavao samo kao proznog pisca, još iz mojih školskih dana. Zadnjih se godina u Njemačkoj Thomas Mann mnogo više proučavao, u raznim periodima njegovog života, a prije nekoliko godina pojavila se velika biografija Thomasa Manna koju je napisao Dieter Borchmeyer, koja daje izuzetan uvid u to kako se on promijenio nakon što je emigrirao. Također, ne samo da se bavi njegovim povratkom već posebno govori o njegovoj odvažnosti i hrabrosti koju je imao da se nakon svega vrati u Njemačku. Moram priznati da nakon što sam sakupio još više informacija o njemu, za njega imam samo još više divljenja.