O TV seriji »Crno bijeli svijet« imam isto mišljenje kao i o potrazi za izgubljenim vremenom »Ri Rocka«. Naravno, Igor Mirković nije Xavier Dolan (šifra: U svakom slučaju Laurence) da bi osamdesete iskoristio tek kao okvir za suvislu priču. Da bi apsurd bio veći, Dolan nije proživio tu dekadu jer je rođen 1989., pa je o njoj uglavnom saznao iz starih videospotova i prelistavanjem starih modnih časopisa.

   Ali te iste vintage osamdesete u Dolana izgledaju daleko punokrvnije i luđe. Kad bi se taj talentirani mladi Kanađanin recimo uhvatio scenarija »Crno bijelog svijeta«, slučaj Dinamova golog golmana Milana Šarovića čiji su »skandalozni« aktovi osvanuli u »Poletu«, ne bi bio sveden tek na usputnu informaciju, već bi vjerujem natjerao Žaca da potajno masturbira napaljeno promatrajući te iste golmanove fotke i pretvorio bi ga u ormarušu. Tada bi i teatralno ukazanje mitskog Đukice u prvom kineskom restoranu u Zagrebu imalo nekakva smisla.

   Tada bi »Crno bijeli svijet« dobio čvrstu dramaturgiju i priču, bila ona gej ili strejt, pa dragocjena minutaža svake epizode ne bi bila potrošena na histerični i klišeizirani overdose podataka, citata, glazbenih, kulturalnih i inih referenci, koje današnjim teensima ionako ne znače previše niti im je do njih stalo, dok njihovim roditeljima koji su te osamdesete proživjeli na potezu između Zvečke i Blata baš i ne treba dodatna pedagoška lekcija nabrajanja mitova YU osamdesetih, osim ako nisu oboljeli od Alzheimera. O tome već ionako postoje razne TV varijacije na »Leksikon YU mitologije« i sjajne CD kompilacije poput »Electronic Jugotona«. Jedina dobra strana »Crno bijelog svijeta«, osim dobre Dobre, je ta da nam je pokazao kako izuzev benignog slučaja par-nepar tablica ili ponekog JNA nestašluka, te iste YU osamdesete nisu bile nikakva »tamnica naroda«. Iako je u panici da biračkom tijelu HDZ-a od »Crno bijelog svijeta« ne počne pjena izlaziti na usta, već nakon prve epizode kao protuteža uguran njemački doks »Ubojstva u Titovo ime«, na ZagrebDoxu prikazan pod hardcore nazivom »Titovi odredi smrti«, premda u njemu nismo praktički saznali ništa novo. No kako je krenulo, čudi me da odmah nakon druge epizode Mirkovićeve serije nije recimo prikazan »Četverored«.

Izgubljeni san

I dok se na ovim prostorima nastavlja energično prekopavanje po YU mitovima, što dokazuje i skorašnja premijera filma Darka Bajića o zlatnom dobu YU košarke (Bit ćemo prvaci svijeta), slična potraga za izgubljenim vremenima socijalizma događala se i na Berlinaleu. No za razliku od Mirkovića, najnoviji film Andreasa Dresena »Als wir traumten« (Dok smo sanjali) snimljen prema istoimenom izvrsnom romanu Clemensa Meyera, zadržava se u DDR osamdesetima tek nakratko, u sceni u kojoj njegovi protagonisti tada pioniri sudjeluju u vježbi evakuacije škole u sklopu obrane i zaštite, te izvode vježbe iz prve pomoći kako bi bili spremni ako neprijatelj napadne. Ali rušenje Zida pretvara njihove teen živote u halucinantni nasilni trip. Kao što je srušen Zid, tako će se zajedno s njime srušiti u bezbroj komadića i njihova budućnost. No za razliku od Zida i njegove ideologije, njihov pad događao se sporo, ostavivši za sobom tugu, frustracije i očaj.

   Pioniri maleni koji su odrastali na kruhu i socijalizmu ubrzo će shvatiti da se rušenjem Zida nije ništa promijenilo. Njihov Leipzig i dalje je sveden na mizerni kvart kojim haraju podivljale neonacističke bande. A Dani i njegova škvadra koja pomaže teško pokretnoj starici donoseći joj namirnice, pokušavaju im se oduprijeti, reagirajući na različite načine kako bi izašli iz tog sveopćeg mraka, recimo, otvaranjem techno kluba u napuštenoj tvornici. Ali neonaci horda će im ga ubrzo do temelja skršiti. Izgubljeni san o idealnom socijalizmu zamjenjuje noćna mora. Nikakva ideologija ni politički i kulturni model nisu u stanju utažiti njihovu žeđ za životom. Ostali su im tek alkohol, poneki odlazak u klub za swingere i jurnjava autima uz buku techna. Njihov socijalistički crno bijeli svijet zamijenilo je sveopće sivilo. U tom sivilu Dresen ne nudi junacima nikakve alternative da se izvuku iz govana, već u najboljem slučaju tek produžuje njihovu agoniju.    

   Na sličnom kolosijeku izgubljenih generacija kreće se i Natalija Kudrijaševa u filmu »Pionirski heroji« koji poput Dresena igra na političke mjene i evolucije, jučer i danas, i to kroz priču o Olgi, Katji i Andreju, članovima pionirske organizacije »Vladimir Iljič Lenjin« u Velikom Novgorodu.

Pioniri maleni

Godina je 1987. i perestrojka samo što nije pokucala na vrata SSSR-a, pa su autoričini pioniri maleni prepuni ružičastih vizija budućnosti. No, dok su retro dijelovi njene priče koji promatraju zadnju generaciju sovjetskih pionira impregnirani finom satirom i diskretnom nenametljivom nostalgijom, prizivajući duhove Elema Klimova i njegova sjajnog komada »Dobrodošli, ili besposlenima ulaz zabranjen« iz 1965. ambijentiranog u ljetnom pionirskom kampu, oni dijelovi koji se odvijaju u sadašnjosti ponešto su slabiji.

   Kao i u Dresena, budućnost o kojoj sanjaju autoričini pionirski heroji više nije tako sjajna, već je obojena sivim i kafkijanskim tonovima, pa ćemo ih tada ugledati u odjeći trideset-i-nešto luzera koji bezuspješno pokušavaju naći sebe u Moskvi danas. Olgu koja glumi u lošim TV serijama, počinju hvatati napadi panike ulaskom u metro. Katju koja se zaposlila u PR agenciji i organizira »evente«, proganjaju neugodni snovi. A politički analitičar Andrej pokušava ispuniti unutarnju prazninu videoigricama. Zato sve te značke s likom malog Lenjina i crvene pionirske marame koje su oni nekad nosili na nejakim plećima, služe autorici tek kao retro dekor.