Ima neke simbolike da je tipkovnicu kompjutera koji sam koristio za pisanje teksta o najnovijem Spielbergovu filmu-snu »The BFG: The Big Friendly Giant« prikazanom izvan konkurencije, jedan od novinara iskoristio kao ne baš udobni jastuk i zaspao na njoj snom pravednika, pa ga je službenica canneskog press centra morala probuditi.

Jer, »The BFG« i nije drugo nego priča o snovima. Snovima koje se prati i hvata. Fabriciranim i realiziranim snovima. Priča o nadi. Priča o prevladavanju strahova i različitosti. Priča o pronalaženju humanog u nehumanom.

Nakon Tima Burtona koji je u čarobnom opusu dječjeg pisca Roalda Dahla ušao u tvornicu čokolade i Wesa Andersona koji pokušava pronaći izlaz iz zamke za lisice, Spielberg se u iščitavanju piščeva svijeta više ponaša kao dječak nego kao div, iako mu je opus bio i ostao divovski, nalazeći se u stalnom pokretu.

No bilo da promatra berlinsku avanturu špijuna Jamesa E. Donovana ili bajkovitu avanturu male Sophie koja bježi iz sirotišta u zemlju divova, uvijek su tu dom slatki dom i njegov osmijeh koji ih na kraju čeka. Kad je o inicijalima riječ, »The BFG« je puno blizi »E.T.«-u nego »Kuki«, za što je zaslužna i scenaristica Melissa Mathison, koja je umrla prošlog studenog. Jer, Spielberg pokušava natjerati klince da divovi doista postoje, ali i pronaći dijete u nama. Mi smo mu povjerovali. 

Ona će se skinuti do kraja i odbaciti preuske sive kostime i toalete u aktu oslobađanja, kad se otac pojavljuje na njenom golom tulumu zakrabuljen u dlakavi totem iz bugarske legende koji tjera zle duhove (»Možda je to dobro za naš team building«, kaže direktor njene firme), pri čemu je autorica svjesna da živimo u vječnom prezentu u kojem su poslovni umor i smijeh jedna te ista stvar. Oca glumi neponovljivi Peter Simonischek. A ona je isto tako izvrsna Sandra Huller. Zlatnu palmu za najbolju mušku i žensku ulogu definitivno su zaslužili u paru.

Gospođica

Motivom maski bavi se i najnoviji senzualni i krajnje elegantni komad Park Chan-wooka »Agassi« (Gospođica), adaptacija romana »Fingersmith« britanske spisateljice Sarah Waters, u kojem viktorijanski London zamjenjuje Koreja tridesetih godina u jeku japanske okupacije.

Priča je to o lažnom grofu koji natjera mladu Korejku da postane sluškinja bogatoj Japanki kako bi mu pomogla da je zavede i dokopa se njena nasljedstva, proglasivši je ludom. Ali tu je i njen sadistički stric s kojim ona živi, inače pasionirani kolekcionar erotske literature i litografija, koji je praktički drži zatočenu u svojoj raskošnoj vili.

No Japanka i njena sluškinja upustit će se u vruću lezbijsku vezu, iako se u drugom dijelu filma uloge meštara opasnih igara mijenjaju, dok će na površinu isplivati onaj brutalni Park kakva najviše volimo, iako mu je prosede sveden na kičeni album s prekrasnim slikama kojem ipak nedostaju eksplozivni gnjev i žestina jednog »Old Boya«.

Čuvar granice

Na popodnevnoj projekciji filma »Neruda« u režiji Pabla Larraina, ispred hotela »Marriott« u kojem je smještena dvorana rezervirana za off program »Quinzaine des Realisateurs« stvorila se nepregledna kolona koju su usporavale rigorozne kontrole, nezabilježene u njegovoj povijesti. Larrain promatra velikog čileanskog pjesnika kao »čuvara imaginarne granice«.

Zato ovo nije klasični biopic, ali ni film o povijesnom nasljeđu jednog slavnog umjetnika. »To nije ni film o Nerudi, već nerudovski film«, kako je to sintetizirao sam autor. Film kao »fantazija fokusirana na umjetnika koji je izmislio vlastitu sudbinu kreirajući vlastiti mit«. Koji Pablo? Neruda? Larrain? Pogled je uvijek taj koji promatra sadašnjost.

Čileanske traume sedamdesetih (Allendeova smrt u opskurnom tunelu Pinochetove ere) izmjenjuju se s osamdesetima (»Neruda« kao produžena ruka Larrainova filma »No«). A 16 mm fotografiju zamjenjuje betacam u tajnim, ukradenim i deformiranim kadrovima. Larrain tako filtrira sjećanja putem mita o Pablu Nerudi, pjesniku, piscu i komunistički borac za radnička prava (glumi ga Luis Gnecco), iako su ga neki (kritičari) posprdno opisali kao »šampanjskog komunistu«, u koktelu melodrame, noira pa čak i westerna, u gotovo fassbinderovskoj posvećenosti filmskoj scenografiji.

Kao da promatramo prequel svih Larrainovih kasnijih filmova, od »Tonyja Manera« pa nadalje. Dovoljno je samo promatrati pojavu mladog Pinocheta u vojnoj uniformi. I dok se Neruda skriva sa ženom aristokratskih manira na tajnoj adresi, policajac Oscar Peluchonneau (Gael Garcia Bernal) pokušava mu ući u trag, uprljavši ruke i posjećujući bordele s transvestitskim kurvama koje mu objašnjavaju kao Nerudina poezija generira strasti. Ali on nikad neće biti u stanju riješiti vlastite dileme i okončati istragu.

Tu je i Larrainov glumac fetiš Alfredo Castro u ulozi čileanskog predsjednika koji je izdao vlastite lijeve ideale. Neruda je u ovom velikom filmu dakle sveden na Mit, a Peluchonneau je promatrač koji taj Mit stvara.

Psihoseksualni diskurs

Čak dva filma iz konkurencije promatraju svoje heroine u psihoseksualnom diskursu. U više nego korektnom komadu »Mal de pierres« u režiji Nicole Garcia, nikad senzualnija Marion Cotillard glumi nezadovoljnu ženu španjolskog nadničara na poljima lavande (Alex Brendemuhl), koji će se obogatiti pokretanjem građevinske tvrtke.

Nakon što ona oboli od bubrežnih kamenaca, on je šalje na liječenje u švicarski sanatorij gdje se zaljubljuje u mladog francuskog poručnika (Louis Garrel) koji je ratovao u Indokini, a koji polagano umire od uremije.

A u filmu »American Honey« Andree Arnold, autoričina junakinja koja kopa po kontejnerima u potrazi za hranom, ostavlja djecu kod bivšeg muža i pridružuje se grupi hiperaktivnih mladaca predvođenih Shiom LaBeoufom, koji kombijem putuju zabitima američkog Srednjeg zapada, prodajući po kućama pretplate na razne časopise.