To radim za tvoje dobro.

Rečenica je to koja često dolazi prerušena u brigu, ali u stvarnosti može skrivati kontrolu, manipulaciju i postupno oduzimanje tuđe autonomije. Na tu dvosmislenost upozorava Tina Kovačić iz SOS Rijeka – centra za nenasilje i ljudska prava, ističući kako muškarci nerijetko koriste tu frazu kako bi opravdali postupke za koje tvrde da su »najbolji« za partnericu, dok je zapravo suprotno: svaka žena sama najbolje zna što je za nju dobro.

Upravo s tom porukom nastao je dokumentarno-igrani film »Za tvoje dobro«, koji kroz tri paralelne priče progovara o emocionalnom nasilju u partnerskim odnosima i suptilnim obrascima kontrole koji se često odvijaju iza zatvorenih vrata.

Film prati tri žene u različitim fazama takvog odnosa, sve dok njihov partner, gotovo neprimjetno, ne »sjedne na vozačko sjedalo« njihova života i počne preuzimati kontrolu.

Kroz njihove ispovijesti i metaforu automobila, film istražuje mehanizme psihičkog nasilja – kontrolu, manipulaciju, izolaciju, izluđivanje i gubitak sebe – s fokusom na ono što se često ne prepoznaje kao nasilje: riječi, geste i obrasce ponašanja koji s vremenom postaju uobičajeni.

Film potpisuju redateljice Ana Trobec, Mirela Džafić i Mirna Unuk, koja je ujedno i autorica scenarija. Nastao je u produkciji udruga SOS Rijeka – centra za nenasilje i ljudska prava i Filmaktiva, uz potporu Grada Rijeke i Hrvatskog audiovizualnog centra.

Uloge tumače članice kolektiva Igralke: Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, te glumci Deni Sanković i Dorijan Semenčić, dok fotografiju i montažu potpisuje Bela Bračko-Milešević. Film će premijerno biti prikazan u utorak, 24. ožujka u 20 sati u riječkom Art-kinu, gdje će se publici pridružiti i autorska ekipa.

Emocionalno nasilje

Ideja za film razvila se iz prethodne suradnje između SOS Rijeka i Filmaktiva. Prema riječima Tine Kovačić, novi projekt nadovezuje se na raniji film »Ja dišem«, koji se također bavio temom rodno uvjetovanog nasilja.

– To je bila radionica snimanja dokumentarnog filma u kojoj su sudjelovale mlade žene kojima je to bio prvi put da rade film. Mi smo bile oduševljene krajnjim rezultatom. I dalje tvrdimo da je taj film fenomenalan, ali autorice su već tada imale ideje kako bi se projekt mogao dalje razvijati – kaže Kovačić.

Tina Kovačić / Foto Karlo Čargonja

Za udrugu koja se prvenstveno bavi savjetovanjem i podrškom žrtvama nasilja, film je postao još jedan način dopiranja do javnosti.

– Sa svim aktivnostima koje radimo uvijek postoji edukativni moment – bilo da je riječ o mladima, institucijama ili široj javnosti. Film je odličan alat jer ljudima približava iskustva koja možda inače ne bi mogli razumjeti – poručuje Kovačić.

Odabir teme emocionalnog nasilja bio je svjestan autorski izbor. Iako se o nasilju u partnerskim odnosima sve više govori, psihički oblici kontrole i manipulacije često ostaju neprepoznati.

Najveći izazov

– Ako gledamo unazad petnaestak godina rada u SOS-u, čini mi se da se o emocionalnom nasilju sve više govori, ali i dalje ga je često teško prepoznati. Naravno da ima i fizičkog nasilja te jako puno seksualnog nasilja, ali to emocionalno nasilje je sveprisutno. Upravo zato smo htjele pokazati na koje se sve načine ono manifestira – kaže Kovačić.

Dodaje da je film inspiriran stvarnim iskustvima žena koje su potražile pomoć u udruzi.

– To su stvarne priče naših žena. Naše psihologinje Lorena Zec i Mia Mudri te pravnice Iva Ćatipović i Dženana Kalamujić svakodnevno se susreću s takvim iskustvima.

Na neki način ovo je i posveta njima – njihovim pričama. Ali ujedno i podsjetnik da to nisu izolirani slučajevi. To smo sve mi. To si ti, to sam ja – govori nam Kovačić.

Cilj filma stoga nije samo umjetnički, nego i edukativni, a autorice i producentice nadaju se da će pomoći ljudima da prepoznaju situacije koje možda prije nisu znali imenovati.

Jedan od najvećih kreativnih izazova za autorski tim bio je pronaći način kako prikazati nešto što je često nevidljivo – emocionalno nasilje. Redateljica Ana Trobec kaže da je upravo to pitanje bilo polazište za kreativni proces.

Ana Trobec

– Vizualizirati nešto što je po svojoj prirodi često nevidljivo bio je jedan od najvećih izazova. Taj smo proces prošle kroz zajednički brainstorming cijelog autorskog tima – objašnjava redateljica Ana Trobec, dodavši kako je rješenje naposljetku pronađeno u snažnoj vizualnoj metafori.

– Scenaristica Mirna Unuk predložila je nekoliko mogućih metafora, a na kraju smo se svi složili da je metafora automobila najpreciznija. Automobil je zatvoren prostor, svojevrsni začarani krug iz kojeg nije uvijek lako izaći, posebno dok je vožnja u tijeku – govori Trobec.

Metafora je tako višeslojna – radi se o njezinom automobilu, njezinom prostoru i njezinom životu, ali partner preuzima volan i njezino mjesto za upravljačem. Time, iako je riječ o njezinu prostoru, kontrolu nad njim preuzima netko drugi. Autoricama je bilo važno da ova metafora bude jasna i razumljiva.

– Nije nam bilo presudno da publika mora dešifrirati značenje. Važnije nam je bilo da gledatelji mogu lako prepoznati dinamiku emocionalnog nasilja koje se često događa iza zatvorenih vrata – poručuje Trobec.

Film također progovara o načinima na koje društvo ponekad normalizira problematična ponašanja.

– Takvi se odnosi često romantiziraju – u filmovima, serijama, ali i na društvenim mrežama – kaže Trobec.

Primjerice, pretjerana ljubomora često se prikazuje kao dokaz ljubavi, a zapravo iza toga vrlo lako mogu stajati manipulacija, kontrola i gaslighting. Zbog toga je autorskom timu bilo važno prikazati kako takvi obrasci nastaju.

– Posebno nam je bilo važno da mlađe osobe koje tek ulaze u odnose mogu prepoznati takozvane ‘red flags’ i razumjeti da takva ponašanja nisu normalna ni zdrava – dodaje Trobec.

Obrasci nasilja

Inače, scenaristici Unuk ovo je prvi film, a kako nam kaže, za nju ima veliku težinu, naročito zbog teme i načina na koji je film nastajao – proces pisanja započeo je slušanjem stvarnih iskustava žena i razmišljanjem kako ta iskustva prenijeti na filmsko platno na način koji je istovremeno autentičan i umjetnički.

Mirna Unuk

– Proces pisanja bio je vrlo istraživački i oslanjao se na iskustva i znanje ljudi koji se svakodnevno bave ovom temom. Kroz suradnju sa stručnjakinjama iz organizacija koje rade sa ženama koje su preživjele nasilje dobile smo važan uvid u obrasce emocionalnog nasilja i dinamiku takvih odnosa.

Istovremeno, rad na ovakvom materijalu neizbježno nosi i emocionalnu težinu. Dok smo radile na scenariju često smo morale stati, uzeti distancu i podsjetiti se zašto radimo ovaj film.

Upravo su stvarne priče žena bile najveća motivacija da film nastane – kao način da njihova iskustva postanu vidljiva i da potaknu šire razumijevanje problema – govori nam Unuk.

Još jedna od važnih stvari u radu na scenariju, kako ističe Unuk, bila je izbjegavanje pojednostavljenih prikaza, jer u stvarnosti nasilje u odnosima često nije crno-bijelo i upravo zato stereotipi mogu otežati prepoznavanje problema.

– Umjesto toga pokušale smo prikazati dinamiku odnosa i obrasce ponašanja, a ne stvarati karikirane likove. Bilo nam je važno pokazati kako manipulacija i emocionalno nasilje mogu biti vrlo suptilni i kako se često odvijaju kroz male, svakodnevne situacije.

Također nam je bilo ključno da fokus ostane na iskustvu žena koje su to proživjele – njihovoj percepciji, zbunjenosti, ali i snazi da prepoznaju što im se događa. Time film nastoji otvoriti prostor za empatiju i razumijevanje, a ne za pojednostavljene etikete – zaključuje Unuk.

Tri faze odnosa

Scenarij filma strukturiran je kroz tri faze odnosa – početak, postupnu promjenu i eskalaciju. Autorica scenarija Mirna Unuk objašnjava kako upravo takva struktura pomaže publici razumjeti dinamiku nasilja.

– Željele smo prikazati kako emocionalno nasilje često ne započinje otvoreno i očito. Ono se razvija postupno i često je skriveno iza dinamike koja na početku može djelovati vrlo intenzivno ili čak romantično.

Prva faza prikazuje početak odnosa, kada sve djeluje idealno i kada se stvara snažna emocionalna povezanost. U drugoj fazi počinju se pojavljivati suptilni oblici kontrole, sumnje i manipulacije.

Treća faza pokazuje eskalaciju takvih obrazaca i trenutak u kojem osoba počinje preispitivati vlastitu percepciju stvarnosti. Ova struktura nam je pomogla da publici približimo kako se nasilje u odnosima često razvija postupno i zašto ga je ponekad teško odmah prepoznati – objašnjava Unuk.

Svjetlo na kraju tunela

Redateljica Mirela Džafić ističe kako je jedan od najvećih izazova bio pronaći formu koja će spojiti dokumentarnu autentičnost i igranu interpretaciju, kako sate intervjua i različitih životnih priča pretočiti u film, a da se ne izgube detalji i poanta koji čine razliku.

– Prilikom vođenja intervjua i otkrivanja teških priča hrabrih žena, a zatim i dubljeg istraživanja psihičkog zlostavljanja, spoznale smo da je veliki »problem« što se ono ne vidi i zato često ostaje neprepoznato od strane okoline, a i od samih osoba koja se u tom odnosu nalazi.

Fokusirale smo se na unutarnji svijet naših protagonistica, njihovih emocija i stanja, ovisno u kojoj su se fazi emocionalnih odnosa nalazile i koje emocije su tada dominirale – od sklada i mira do anksioznosti i osjećaja bezizlaznosti te naposljetku oslobađanja i preuzimanja kontrole nad vlastitim životom – objašnjava Džafić.

Mirela Džafić

Uz uporabu različitih tehnika poput izmjene tempa, kadriranja i intenziteta i trajanja određenih scena pokušale su prikazati te promjene, a pritom nastojale izbjeći senzacionalizam.

Inspirativne priče

– Senzacionalizam se može izbjeći, i mora, da bi se poštovalo dostojanstvo žena. Izrazito nam je bilo važno da ovo prenesemo na platno na najbolji mogući način jer su nam, prije svega, te žene pružile povjerenje.

Najvažnije nam je bilo da se filmom prikaže da postoji nada, da postoji taj »EXIT« i svjetlo na kraju tunela, da se može izaći iz takvih odnosa i da žene nisu krive jer su ostale u takvim odnosima i da se prestane postavljati pitanje »A zašto nije otišla?«. Da je mogla, otišla bi! – poručuje Džafić.

Glumice iz Kolektiva Igralke u projekt su ušle nakon što su pogledale prethodni film i upoznale se s pričama žena koje su poslužile kao inspiracija.

»Pokazale smo im prvi film i na kraju su sve plakale«, prisjeća se Tina Kovačić. »Odmah su pristale biti dio ovog projekta.«

Kako nam je kazala glumica Ana Marija Brđanović, i ranije se bavila temom emocionalnog nasilja, tako da se sva iskustva lagano slažu u njoj i tako stvaraju novi slojevi – što od iskustva drugih žena, što od informacija koje je saznala istraživanjem.

Ana Marija Brđanović

Nažalost, kako ističe, to je tematika koja je dio naše svakodnevice, a najteže ju je iznijeti a da se ne banalizira ili da se ne prezentira isključivo kroz patetiku.

– Voljela bih da žene vide da postoji zajednica i krug podrške kojoj se mogu obratiti za pomoć i oslonac. Voljela bih da im film da snagu i vjeru, da ih ohrabri.

Divno je što u Rijeci postoje itekako aktivne udruge koje djeluju i pomažu u zajednici, postoje divni ljudi koji svoje živote posvećuju tome da pomognu drugima i iz vlastitog iskustva mogu reći da su to osobe na koje se svaka žena može osloniti i može im vjerovati i obratiti se za pomoć ili podršku – govori Brđanović, dodavši kako je sigurna da film može biti odlična podloga za otvaranje razgovora i podizanje svijesti o problematici.

Glumica Vanda Velagić pripremala se za ulogu, osim slušajući stvarne priče žena, također i prisjećajući se osobnih iskustava s manipulativnim muškarcima. Govori nam da njezina iskustva nisu jednaka onima koje su doživjele žene na čijim se pričama bazira film, ali i da je natruha i »skrivenije« emocionalno nasilje dovoljno je za razvijanje empatije.

– Najviše bih voljela da žene u ranom stadiju odnosa otkriju da se radi o emotivnom nasilju, te napuste odnos prije nego što postane opasno, pogotovo prije planiranja obitelji. Nadam se da će film podsjetiti na to kako izgleda emocionalno nasilje i učvrstiti svijest o prihvatljivom/neprihvatljivom ponašanju. Da će izoštriti radar i sustav podrške za ovakvu vrstu podmuklog nasilja – kaže Velagić.

I pitanja i odgovori

Ispričala nam je i kako je sudjelovala u jednom kazališnom projektu u Ljubljani pod imenom »Seksualni odgoj II«, pri čemu je jedan od pet dijelova progovarao o »consentu«, odnosno pristanku na seksualni odnos, ali u partnerskim odnosima.

Vanda Velagić

– Nevjerojatno je koliko i same nismo bile svjesne koliko nam je godina trebalo da naučimo govoriti o granicama i komunicirati želje u partnerskom odnosu.

Zapravo tad sam prvi put, a u ovom filmu drugi put promislila svoje pristanke u tinejdžerskoj dobi i ranim dvadesetim godinama, nije ni čudo da predatori ciljaju na djevojke u tim godinama – zaista je teško u društvu punom tabua, tišina, nasilja i rodnih predrasuda kao mlada žena – objekt – navigirati želje, potrebe i granice naspram društva, a onda i u partnerskom odnosu.

Shvatila sam da nije ni svaki pristanak dobrovoljni pristanak, pogotovo ako si odrasla na način da ne znaš pronaći ljubav i validaciju unutar sebe ili samo parijateljskog kruga. Naučila sam da moramo osnažiti i zaštititi adolescentice i djevojke u ranim 20-im godinama – zaključuje Velagić.

Autorice i producentice nadaju se da film neće ostati samo na festivalskim projekcijama – plan je da ga se, kao i prošli film, prikazuje u školama, da educira, i da otvara pitanja i nudi odgovore.