BERLINU sklopu programa Panorama, na 66. Berlinaleu je premijerno prikazan igrani film hrvatskoga redatelja Zrinka Ogreste »S one strane« koji je kritika dobro prihvatila, posebno ističući režiju i glumu Ksenije Marinković.  

– Moj film je prije svega jedna intrigantna ljubavna priča i on ima prije svega taj intimni »touch«, a politička pozadina nije presudna –  rekao je Ogresta uoči premijere.

Iako je prva berlinska projekcija Ogrestina filma bila zakazana za prilično neatraktivni kasni termin, s početkom u 22,30 sati, publika nije napuštala dvoranu ni nakon njegove odjavne špice, kad je uslijedio tradicionalni razgovor s redateljem. Publika u dvorani dugim je pljeskom pozdravila filmsku ekipu nakon projekcije, a Ogresta je objasnio da mu je važno što je film nastao u koprodukciji Hrvatske i Srbije jer »tematski obrađuje dijelove zajedničke prošlosti«. Istaknuo je i važnost činjenice što je film uvršten u program Panorama. 

– Svakom je redatelju, ne samo hrvatskom, čast da mu se film prikaže na Berlinaleu, a posebno mi je drago da su se ljudi koji su odlučivali o ulasku filmova u Panoramu, vrlo brzo odlučili za naš film. Svi su selektori bili suglasni i to nam je velika potvrda i velik kompliment – rekao je Ogresta.

Pozitivne kritike

– Je li ljubavni virus koji u nama živi vječan i može li se prava ljubav naprasno prekinuti? To su dvojbe koje su me opsjedale – rekao je autor. 

– Naslov mog filma mogao bi se preimenovati u »S one strane uma«. Htio sam napraviti film koji se gleda sa srcem. Ako ga pokušavamo racionalizirati, onda smo na krivom putu. Da smo samo racionalna bića, ne bismo bili zanimljivi i umjetnost ne bi postojala – opisuje Ogresta odnos prema svojim protagonistima. 

– Meni kao hrvatskom redatelju ovaj je film bio veliki izazov jer se dotiče naše bliske povijesti, ali ne kao osobe koja sudi, već osobe koja razumije. Možda to nije pristojno reći, ali ima puno filmova koji se bave sličnim temama. Autori obilježeni prostorom iz kojeg dolaze uvijek su imali neki alibi. Ja sam to htio izbjeći – rekao je Ogresta. 

U prvim kritikama Ogrestin je film dobro prihvaćen, a posebno se ističu režija i gluma Ksenije Marinković koja je »impresivna, dok je Ogrestina režija precizna i dinamična« – kako piše europski filmski portal Cineuropa.

Psihičke prepreke

Osim melodičnog zvona mobitela, tu je i zvuk zvona na njenim ulaznim vratima, kad je posjećuju dvojica muškaraca, mještana bosanskog gradića koji još nije identificirao sve žrtve rata, zamolivši je da im pomogne da dođu do majora jer on u Haagu, odakle je upravo pušten na slobodu,  »nije mogao sve reći«, a njih zanimaju upravo te neizgovorene riječi. 

No kako njihova vruća linija odmiče, tako se među njima počinju obnavljati izgubljene emocije i toplina. Ona je čak spremna posjetiti muža u Beogradu, iako njen sin ne odobrava njenu odluku. No nagli preokret koji će joj se dogoditi, kad otkrije prevaru, jako boli. Ne samo nju, nego i nas koji dijelimo s njome njene suze i bol. Muškarac s druge strane linije je Lazar Ristovski. No najveće prepreke u filmu nisu fizičke (neinvazivna kamera Branka Linte često promatra glumicu kroz zavjesu ili prozorsko staklo), već i one psihičke. One između likova. 

Scenarij za film napisali su Mate Matišić i redatelj, a uz Kseniju Marinković i Lazara Ristovskog uloge tumače i Robert Budak, Toni Šestan, Tena Jeić Gajski, Vinko Kraljević, Marija Tadić, Alen Liverić te Tihana Lazović, koja se u Berlinu predstavlja i u programu »Shooting Stars«, posvećenom novim glumačkim nadama europske kinematografije. Ogretin film nastao je u produkciji Interfilma iz Zagreba u suradnji s kompanijom Zillion film iz Beograda.

Praznina sarajevske Europe 

– Mislim da trošimo previše vremena razmišljajući o prošlosti. Volio bih prepustiti povijest povjesničarima. Ionako imamo previše povijesti – rekao je redatelj Danis Tanović na novinskoj konferenciji održanoj nakon projekcije svog najnovijeg komada »Smrt u Sarajevu«, nastalog prema drami »Hotel Europa« koju je napisao Bernard- Henri Levy, a iza čije kazališne verzije stoji Dino Mustapić. Tanovićev film prikazan je u glavnoj natjecateljskoj konkurenciji. 

No paradoksalno je da svi berlinski filmovi locirani na »ovim prostorima« i u našem »susjedstvu«, razmišljaju o prošlosti, egzorciraju tu istu prošlost i s njome se suočavaju . Takav je, osim Ogrestinog i Tanovićevog filma, i dokumentarni film Ognjena Glavonića »Dubina dva« koji se prikazuje u programu Forum, a tematizira postojanje masovne grobnice u beogradskom predgrađu Batajnica u koju su 2001. godine kamionima hladnjačama dovoženi leševi iz masovnih grobnica na Kosovu. Svaki festivalski program kao da mora imati svoje Srbe, Hrvate, Albance, Srebrenice i Haagove.

Tanovićev komad vraća nas još dalje u prošlost »ovih prostora«, jer je povijesni okvir priče obilježavanje stote obljetnice sarajevskog atentata. Prostor obilježavanja je socijalističko zdanje sarajevskog hotela simbolično nazvannog »Evropa«, čiji »escajg« još ima znak Olimpijade. Na hotelskom krovu novinarka snima TV reportažu u kojoj njeni sugovornici, među kojima je i mladić opasnih namjera koji se zove Gavrilo Princip, donose različite vizije tog povijesnog događaja. 

U hotelskom podrumu je noćni klub s neizostavnim poker automatima i kladionicom, čiji je vlasnik lokalni mafijaš Enzo. A negdje između krova i podruma, u tom možda najdepresivnijem krugu hotelskog pakla, nalazi se soba u kojoj uvaženi francuski gost (Jacques Weber) priprema patetični pozdravni govor te očajni hotelski radnici koji se spremaju na štrajk, poput zaštitara na kokainu kojeg žena maltretira stalnim pozivima pokušavajući ga nagovoriti  da kupe novi kauč, iako još nisu otplatili ni kredit za spavaću sobu. No kad oni ne pristanu na direktorovu molbu da prebace štrajk za dva dana kasnije, kad se svečanost završi, on angažira mafijaševe ljude da štrajkaše zaustave silom. 

Razglednice kao otpor

I dok šefica recepcije koja se kreće tim hladnim prostorom jednako hladnim gardom poslovne žene utegnute u uski kostimić (izvrsna Snežana Vidović, koja je imala jednu od manjih uloga u popularnoj humorističkoj seriji »Lud zbunjen normalan«) ne podržava štrajkaše vjerujući da će nas oni »uvaliti u još veće belaje«, njena majka Hatidža, zaposlena u hotelskoj praonici, ujedno i radnica s najdužim stažom, spremno prihvaća ulogu vođe. 

»Atentat« će se ponoviti. A ono što je ostalo nakon njega sablasna je metaforična praznina hotelskog atrija kojim baulja direktor na snimci videonadzora. Europa je prazna.Poviješću se bavi i najnoviji autorski izlet francuskog glumca Vincenta Pereza »Sami u Berlinu«, inače još jedna adaptacija romana Hansa Falade. Autor prati naglu metamorfozu jednog para iz berlinskog Prenzlauer Berga (Emma Thompson i Brendan Gleeson) koji nakon sinovljeve smrti na samom početku Drugog svjetskog rata mijenjaju politički kurs i prestaju podržavati Führera, shvativši da njegova obećanja nisu ništa drugo nego laži i prijevare. Oni sastavljaju razglednice kao forme otpora sa sloganima poput »Zaustavite ratni stroj!«, »Ubijmo Hitlera!«, koje dijele po stanovima.