Od »Djece jeseni« očekivalo se mnogo i zbog uspješnog redatelja dramskih serija i zbog glumačke podjele. Rezultat je ipak razvučena radnja i previše larpurlartistički »praznih« kadrova, nevažnih za osnovnu priču
ZAGREB » Puno je razloga zbog kojih se oko filma »Djeca jeseni« isplelo toliko iščekivanja i znatiželje: od njega se očekivalo mnogo nakon što se redatelj Goran Rukavina iskazao u dramskim serijama »Loza« i »Počivali u miru«; film napučuju provjerena glumačka imena (Leon Lučev, Judita Franković, Ivana Roščić); a notu misterije dao je i mali incident s prošlogodišnjeg Pulskog filmskog festivala, gdje je film u zadnji čas i bez objašnjenja ispao iz nacionalne konkurencije. Potom je oduševio publiku na Centeast festivalu te festivalu u Braunschweigu, a nakon što je jučer prikazan na novinarskoj projekciji u zagrebačkom Cinestaru u Branimir centru, od sutra kreće u redovnu kino distribuciju.
»Djeca jeseni« ipak nisu dorasla fami koja je prethodila premijeri. Riječ je o razlivenom trileru o utopijskoj ljubavi, zasićenom dobrom dozom pretencioznosti – u fokusu je radnje psihički i emocionalni pad forenzičara Marka (L. Lučev) koji se ne uspijeva pomiriti sa smrću supruge (I. Roščić), znanstvenice koja je nestala u egzotičnoj ekspediciji u Boliviji. Kako bi održao privid normalnosti, lažnim pismima obmanjuje desetogodišnju kćer Mariju u izvjesnost majčina povratka. Važno mjesto u njihovu životu zauzima obiteljska prijateljica Lidija (J. Franković), uspješna mlada odvjetnica koja voli Marka i pomaže mu u svakodnevnoj rutini.
Prazan hod
Film odiše sumornom atmosferom grada: tu su derutni haustori, oglodane fasade, hladni bolnički interijeri, stolovi za obdukciju i goli leševi nad kojima Marko doživljava bolne katarze i slomove. Njegova tjeskoba raste u maloj kuhinji, za stolom za kojim ruča s Marijom ili hladno odbija Lidijine molbe da je pusti u svoj svijet, da da šansu životu. Tu je još i psihijatrijska ordinacija u koju je nezgrapno, karikaturalno ugurana bizarna scena bračnog savjetovanja seksualno nastranog para, koja kao da je »kopi-pejstana« iz koje od loših hrvatskih sitcoma s ciljem da malo ublaži čemerno beznađe filma. Iako spori ritam pomaže graditi tenziju Markove teške životne muke, odgovornu za trilerski predznak »Djece jeseni«, radnja je ipak razvučena preko mjere, testirajući strpljenje blagonaklonog gledatelja, tako da je puno larpurlartistički »praznih« kadrova i ogranaka radnje koji su potpuno indiferentni prema ideji funkcionalnosti. Nije jasno, na primjer, zbog čega je pozamašan dio filma otpao na pripovijedanje detalja o susretu Markovih roditelja, koji u priči o Markovoj tragediji ne igra baš nikakvu ulogu. Ili zašto je tako puno prostora ostavljeno za pojedinosti sudskih slučajeva kojima se bavi Lidija, nauštrb (možda) priče o ishodištu njezina odnosa s Markovom obitelji, koji do kraja ostaje čudan i nejasan.
Plagirana priča
Producent i scenarist filma je Zvonimir Munivrana, kojega je pisac Renato Baretić prošle godine optužio za bezočni plagijat njegova romana »Pričaj mi o njoj«. Radnja tog romana slična je onoj u »Djeci jeseni«: Baretićev protagonist je mladi odvjetnik Tomo koji živi s osmogodišnjom kćerkom u Splitu, a njegova supruga, novinarka, nestala je u ratu negdje u Slavoniji, i nitko ne zna njezinu sudbinu. I u romanu i u filmu, kćer se veže uz novu, zamjensku »mamu. To je bilo dovoljno podudarnosti da redateljica Sara Hribar, koja je snimala film prema Baretićevu predlošku, odustane od tog projekta. »Djeca jeseni« su pak dogurala do kina uz sredstva Hrvatskog audiovizualnog centra i HTV-a kao koproducenta, uz budžet od 735.000 eura. Nakon nekoliko domaćih filmova koji su ubili u pojam lošom dječjom glumom, u »Djeci jeseni« veliki plus ide Anamariji Mandić
