Nakon više od dvije dekade, dugogodišnji Tabor Film Festival ove je godine zadobio novo ruho;  međunarodni festival kratkometražnog filma koji se kontinuirano odvija(o) u srednjovjekovnom dvorcu sada je promijenio ime u Tabor New Frame Film Festival, a dobio je i novi vizualni identitet. Ove je godine festival uključio projekcije 49 kratkometražnih uradaka iz 32 zemlje, koje potpisuju autori do 35 godina, a o ovogodišnjoj selekciji, ključu po kojem su birani filmovi, kao i važnosti onih glasova mladih autora razgovarali smo s programskim direktorom festivala i njegovim selektorom Daliborom Jakusom.

S obzirom na to da ste festival ste jasno usmjerili prema autorima do trideset i pet godina, te prema onim temama koje rezoniraju s nekim njihovim iskustvom, koliko je važna ta generacijska perspektiva, pa onda i svježina koju mladi autori mogu donijeti?

Generacijska perspektiva je iznimno važna, ne iz nekog formalnog razloga, nego zato što vjerujem da film mora imati puls trenutka u kojem nastaje. Mladi autori, osobito zbog osobnog razloga ili zato što dolaze iz ekonomski i politički nesigurnih okruženja, imaju prirodnu potrebu govoriti iz pozicije nelagode, ponekad bijesa, često krhkosti. Njihova pitanja su neugodna, a odgovori rijetko jednostavni – i to je prostor koji me je kroz selekcijski proces najviše zanimao.

Kratki film je forma koja često djeluje kao lakmus papir društvenih promjena. On se ne mora ulagivati tržištu, ne podliježe zakonima distribucije u tolikoj mjeri, i upravo zato je savršena platforma za eksperiment, rizik, ili artikulaciju iskustava koja nisu još dobila svoju potvrdu ili svoje mjesto u mainstream tokovima. U tom smislu, da, vjerujem da kratki film danas ponajviše duguje mladim autorima jer oni tu formu koriste s gotovo iskonskom slobodom. Ne pristupaju joj iz nostalgije, nego iz nužnosti.

Ovogodišnji program donosi filmove iz 32 zemlje, uključujući naslove prikazane u Cannesu, Locarnu, Annecyju i IDFA-u, a s obzirom  na to da je naglasak na novim autorima, no i naslovima koji su mahom prikazani na svjetskim festivalima, kako balansirate između onog viđenog, možda i nagrađenog i manje poznatog, to jest novih autorskih glasova?

Balansirati između prestižnih naslova i novih otkrića nije jednostavno, ali je ključno za identitet festivala. Filmovi koji su već prošli velike ili značajne festivale donose sa sobom određenu reputaciju i kvalitetu – i u tom smislu mi je važno da Tabor bude prostor gdje publika ima priliku pogledati što se trenutačno događa u vrhu svjetske kratkometražne produkcije. No istovremeno, možda i važnijim, smatram da Tabor može biti mjesto gdje se prvi put čuju za nove autore – gdje se filmovi prikazuju prije nego što im se odredi vrijednost na ‘tržištu festivala’.

Intrigiraju me autori koji ne pokušavaju biti netko drugi. Oni koji film ne koriste samo kao estetski objekt, već kao alat – za istraživanje, za razumijevanje stvarnosti, ali i za njezinu transformaciju. Ukratko – oni autori koji znaju stati i prepoznati gdje njihova priča prestaje biti osobna, i postaje univerzalna.  Na kraju dana, naš zadatak kao selektora nije da publici serviramo samo ‘najbolje’ – što god to značilo – nego i ono što je najpotrebnije. Ponekad to može biti briljantna animacijska vježba, ponekad dokumentarni eksperiment, a ponekad je to nešto treće – nesavršeno zanimljiv film atmosfere. I upravo ta raznolikost, taj nepredvidivi dijalog između ‘razvikanih’ i premijernih naslova, čini festivalski program živim i relevantnim.

Teme smrti, transformacije i identiteta u filmu »Omre« / Foto TABOR NEW FRAME FILM FESTIVAL

Glede selekcije, često naglašavate generacijsku autentičnost i autorsku hrabrost; koji filmovi onda u ovogodišnjoj selekciji, poput filma „Pakline“ koji tematizira mušku šutnju i nasilje na temelju očeve prisile, odskaču po riziku u jeziku, formi ili pak temi ?

Film „Paklina“ Caspera Rudolfa je film koji zatiče svojom sirovošću. Ovdje se ne radi o pokušaju objašnjenja, ni uljepšavanja – već redatelj stavlja gledatelja pred situaciju koju bi najradije ignorirao. Vizualno hipnotičan, uznemirujuć je to portret muškosti, autoriteta i naslijeđene šutnje. Riječ je o filmu koji koristi simboliku, atmosferu i slikovnost više nego dijalog, kako bi oblikovao emocionalno i fizičko nasljeđe koje se prenosi s oca na sina. Paklina koje se nanosi na drvo nije samo metafora, već i fizička manifestacija emocionalne težine, tradicije, možda i kontrole. Također, „Lovci“ Davida Pinheiroa Vicentea je rad koji riskira i u jeziku i u tonu. To je ekspresivan, čak i brutalno iskren film o tinejdžerskoj seksualnosti, moći, impulsima i prijelazima između nježnosti i okrutnosti. Vicente se ne skriva iza maestralnog stila – koristi ga kao oružje. Film otvara prostor nelagodi – i baš zato otkriva nešto istinito o ranjivosti i impulzivnosti u formativnim godinama. To je generacijski film u najdubljem smislu te riječi. Naizgled jednostavan, ali iznimno težak je i film „Sante leda“ Carlosa Pereire koji prati čovjeka otuđenog u ‘otupjelom’ gradskom okruženju, koji kreće u potragu za toplinom i bliskošću. Dugi kadrovi i diskretno svjetlo u filmu daju osjećaj hladnoće – poput santi leda s kojim naslov filma rezonira. Redatelj je naglasio da je ovo film o muškarcima koji su prisiljeni potiskivati bol i negirati osjećaje, živeći u stanju emocionalne otupjelosti, ispričan iz perspektive starijeg gay muškarca. 

Povezanost dvoje usamljenih ljudi u filmu »Grčke marelice« / Foto TABOR NEW FILM FRAME

„Sin“ redatelja Samana Hosseinpoura dolazi iz posve drugačijeg kulturnog konteksta – iranskog, ruralnog, ali dijeli istu tematsku liniju tišine, srama i identitetskog konflikta. U središtu je majka koja prepoznaje da se njezin sin vratio iz vojske promijenjen, da više ne stane u očekivanja tradicije. Film koristi vrlo suptilna sredstva: statični kadar, odsutnost glazbe, praznine u dijalogu. I baš u tim pukotinama događa se prijelaz – iz nesporazuma u tiho prihvaćanje. Hrabrost ovdje nije samo tematska (LGBTQ+ kontekst u konzervativnoj sredini), nego i formalna – sve što bi moglo biti naglašeno, ovdje je izostavljeno. 

Kad već govorite o autorskoj zrelosti, kakvo je stanje s domaćom produkcijom glede toga, koji se naslovi ističu?

Međutim, dok su navedeni filmovi vrhunski primjer već prisutne autorske zrelosti, jednaku senzibilnost nalazimo i među domaćim filmovima nove generacije, koji donosi raznoliku lepezu žanrovskih rukopisa, s posebnim naglaskom na intimne priče, unutarnje borbe i složene odnose među likovima: „Mago“ mladog redatelja Dominika Čička vodi nas u sjevernu Hrvatsku krajem 19. stoljeća, gdje mladi trgovac Pončo, putujući sa svojim magarcem, susreće dvojicu putnika u nevolji. Smješten na granici povijesnog filma i „ruralnog vesterna“, „Mago“ gradi atmosferu sporog sagorijevanja, gdje priroda i tišina igraju jednako važnu ulogu kao i likovi. „Komorebi“ Lucije Katarine Šešelj intimna je coming-of-age drama o dvjema prijateljicama koje se ponovno povezuju tijekom obiteljskog posjeta selu, a „Plava lasica“ Luke Vukorepe najdulji je naslov u programu – 30-minutni triler koji spaja kriminalistički noir s egzistencijalnim tonovima. Đoko, čistač mjesta zločina, naizgled pristaje na „posljednji posao“, ali njegova suradnica Alma sumnja da je izlazak iz podzemlja moguć. „Grčke marelice“ Jana Krevatina tihi je i suptilno melankolični film o usamljenosti i pripadnosti. Tijekom noćne smjene na benzinskoj postaji, mladić Mak upoznaje Nadu, vozačicu kamiona. Povezuje ih zajedničko makedonsko podrijetlo, ali još više tišina ljeta i potreba da se, makar nakratko, osjete viđenima. Film o susretu dvoje nepoznatih ljudi postaje meditacija o identitetu, blizini i neizgovorenim životima.

Film „More među nama“ hrvatska je manjinska koprodukcija u međunarodnoj konkurenciji, dok „Ombre“ domaće autorice Guliie Dussich ima svjetsku premijeru baš na Taboru. Kako odlučujete o pozicioniranju filmova između programa i što vas je privuklo kod tih naslova?

Pozicioniranje filmova unutar festivalskih sekcija za mene nije tehničko, nego dramaturško pitanje. Gledam kako da filmovi ‘dišu’ jedni uz druge ili kako potencijalno otvaraju prostor za nove interpretacije kad su postavljeni u određenom festivalskom kontekstu. More među nama Luna Sevnika ima snažan međunarodni karakter – i tematski i produkcijski – ali je istovremeno duboka priča o međuljudskim granicama. Stilski i ritmički, savršeno je sjeo u međunarodnu konkurenciju gdje je mogao rezonirati s radovima iz sličnih emocionalnih pejzaža.

S druge strane, „Ombre“ je gotovo pa minimalistički rad, ali s jakom unutarnjom tenzijom i atmosferom. Guliina sposobnost da gradi atmosferu kroz geste, svjetlo i zvuk, uz vrlo malo eksplicitnog narativa, bila je razlog da ga pozicioniram kao jednu od važnijih domaćih premijera (svjetska premijera). I drago nam je da se to događa baš na Taboru, jer takvi filmovi trebaju pažljiv, znatiželjan pogled – a naša publika to nudi.

»Severinin pas« priča je o krađi psa poznate pjevačice / Foto TABOR NEW FRAME FILM FESTIVAL

Studentsko natjecanje posebno je bogato animiranim i eksperimentalnim radovima. Pokazuje li to da nova generacija sve češće bira vizualno rizične, možda neočekivane izraze? Kakvom ocjenjujete razinu tih studentskih filmov, je li (možda) riječ o nekom novom valu kratkog filma?

Da, mislim da se pred našim očima događa tiha, ali značajna promjena, posebice kad je riječ o studentskoj produkciji. Sve više mladih autora bira riskirati s formom, ponekad i nauštrb naracije, kako bi izrazili ono što ne može stati u klasičnu strukturu. To nije samo estetska odluka; rekao bih da se ne mogu izraziti drukčije jer svijet koji ih okružuje više ne funkcionira po ‘klasičnim’ pravilima. Iako brojčano manji od igranih, animirani, dokumentarni i eksperimentalni filmovi u konkurenciji donose naslove koji proširuju izražajne granice kratkog filma. Od animiranih već smo Kičmu i Beštiju, nastale u produkciji Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, imali priliku vidjeli na ovogodišnjem Animafestu, također u Studentskom natjecanju. VŠMŠ Nele Gluhak (KinoKlub Zagreb), prikazan na Oberhausenu ili I tako još jedna, potresni dokumentarni film Karle Jelić u produkciji Akademije dramskih umjetnosti, premijerno predstavljen na ZagrebDoxu, i More tišine Sare Gurdulić (Restart) pokazuju da se kod hrvatske produkcije sve više vidi jedna snažna generacija – ne nužno u smislu kolektivnog stila, nego u individualnim glasovima koji traže prostor. I to u najrazličitijim formama. Ako postoji “novi val”, onda je on val raznolikosti i osobne autentičnosti. 

Festival se odvija u srednjovjekovnom dvorcu Veliki Tabor, no u programu su i paneli o umjetnoj inteligenciji, zelenim praksama te radionice vizualnog pripovijedanja. Je li vam cilj bio stvoriti kontrapunkt između prostora i sadržaja?

Prostor Velikog Tabora ima gotovo mitsku dimenziju; njegove zidine ne samo da nose povijest, nego je doslovno oblikuju. Smjestiti suvremeni festivalski program u takav ambijent znači stvoriti napetost, ne nužno kontradikciju, nego dijalog između vremena. Paneli o umjetnoj inteligenciji, zelenim praksama i novim oblicima naracije nisu tu samo da bi “modernizirali” program, oni ga uravnotežuju. Podsjećaju nas da umjetnost, ako želi biti relevantna, mora istovremeno gledati unatrag i unaprijed. Dvorac kao prostor daje festivalu sporost koja je danas rijetka. Ovdje ne “konzumiramo” sadržaj, ovdje ga proživljavamo. Ljudi ostaju nakon projekcija, razgovaraju, kampiraju. Ta atmosfera mijenja i način na koji gledamo filmove – s manje žurbe, s više otvorenosti.

Prizor iz filma »Šiške« / Foto TABOR NEW FRAME FILM FESTIVAL

Nagrade festivala nose ime Meluzina – prema lokalnoj legendi o sireni povezanoj s dvorcem. Kako ste taj mitološki simbol povezali s identitetom festivala?

Meluzina je simbol prijelaza – biće koje nije ni jedno ni drugo, već nešto između. I to “između” je prostor koji kratki film često zauzima. Nije velika naracija, nije mali trenutak – nego nešto liminalno, teško uhvatljivo. Zato smo odlučili da nagrade nose njeno ime – jer vjerujemo da najbolji filmovi ne donose gotove odgovore, već otvaraju nove kreativne prostore za promišljanje. Lokalni kontekst nije prepreka – on je polazište. Ako je autorski glas jasan, ukorijenjen, ali i otvoren prema svijetu, onda lokalno postaje univerzalno. Publika ne traži “neutralnost”, nego iskrenost. I zato vjerujem da upravo kroz priče poput Meluzine – ukorijenjene, osobne, magične – možemo graditi prepoznatljiv festivalski identitet i međunarodnu relevantnost.

Mnoge filmovi iz selekcije dolaze iz onih zemalja, poput Irana, SAD-a, Kolumbije, Tajlanda, u kojima se zbivaju društvena previranja. Je li i  (kratki) film onda medij svjedočenja, pa i otpora, u čijoj vidljivosti, dakako, može pomoći i sam festival?

Apsolutno. Kratki film ima mogućnost biti ono što su u prošlosti bile novinske kolumne, pamfleti, pa i usmena predaja – direktno svjedočanstvo o stvarima koje možda neće ući u udžbenike, ali koje formiraju život. U zemljama gdje je cenzura sveprisutna, gdje je nasilje svakodnevica, gdje je trauma kolektivna – filmovi često postaju jedini prostor slobode. Naša odgovornost kao festivala nije samo da te filmove prikazujemo – već da im damo kontekst, ponudimo posjetiteljima kino iskustvo i prostor za razgovor o temi. Da ih ne tretiramo kao egzotične prikaze ‘tuđih problema’, već kao refleksije svijeta koji dijelimo. Jer granice između ‘njih’ i ‘nas’ postaju sve tanje. I ako išta možemo učiniti, to je – gledati i slušati. I ne prešutjeti ono što su autori imali hrabrosti izreći.

Scena iz filma »Vez« / Foto TABOR NEW FRAME FILM FESTIVAL