Za vrijeme snimanja Husen je započeo ljubavnu vezu s Njemicom. Optužen je za »skrnavljenje rase« i odveden u koncentracijski logor Sachsenhausen, gdje je 1944. i preminuo
Dokumentarni film Eve Knopf »Majub’s Journey/Majubovo putovanje« evocira životni put, uspon i pad filmske karijere Mohameda Husena, crnca koji je bio zvijezda filmova nacističke Njemačke. Kao Majub bin Adam Mohamed Hussein (1904 – 1944) rođen je u Dar-es-Salaamu u Tanzaniji.
U Njemačku je doselio dvadesetih godina prošlog stoljeća i promijenio ime u Mohamed Husen. Pojavljivao se uz najpoznatije njemačke glumce, u filmovima koji su veličali njemački imperijalizam, prije nego što je zbog ljubavne veze s bjelkinjom završio u koncentracijskom logoru.
Husen je imao samo devet godina kad se s ocem prijavio u elitne jedinice koje su pomagale Njemačkoj da svoje kolonijalne posjede drži pod kontrolom. Husenov otac poginuo je u Prvom svjetskom ratu, a i on sâm je ranjen. Kasnije je našao posao stjuarda na brodu i preko Hamburga stigao do Berlina, gdje je bezuspješno tražio da mu isplate vojničku plaću. Naređeno mu je da napusti zemlju, ali je on ilegalno ostao u Njemačkoj. Godine 1933. oženio se Njemicom, koja je s njim zatrudnjela, ali je izdržavao i dijete koje je dobio s ljubavnicom. Obitelj je prehranjivao tako što je radio kao konobar u jednom kaubojskom baru, u cirkusu i kao nastavnik svahili jezika na Institutu za strane jezike Berlinskog sveučilišta.
U okolnostima kad su bili popularni tamnoputi izvođači poput Joséphine Baker i Paula Robesona, ilegalni imigranti često su se izdavali za Amerikance. Nastupali su u kabaretu, plesali i glumili, a Husen, koji je imao talenta za glumu, pojavljivao se u malim ulogama hotelskog momka, konobara ili vozača, pored najvećih zvijezda nacističke ere. Najveća uloga je bila i njegova posljednja. U nacističkom propagandnom filmu »Carl Peters« Herberta Selpina iz 1941. glumio je Ramazana, lojalnog slugu njemačkog istraživača, kolonijalista i rasista. Carl Peters smatra se osnivačem kolonije Njemačka istočna Afrika (kopneni dio današnje Tanzanije). Za vrijeme snimanja Husen je započeo ljubavnu vezu s Njemicom, što je imalo pogubne posljedice po njega. Optužen je za »skrnavljenje rase« i odveden u koncentracijski logor Sachsenhausen, gdje je preminuo 1944. godine.
Zastrašujući eksperimenti
Prema riječima redateljice Eve Knopf, prije snimanja dokumentarca o Husenu nije znala mnogo o Afrikancima u Njemačkoj tijekom 1930-ih i 1940-ih godina:
– Izgleda da je svijest Nijemaca o kolonijalizmu »izbrisana« zbog Drugog svjetskog rata i holokausta. Njemačka je izgubila kolonije nakon Prvog svjetskog rata, pa su Nijemci osjećali da s njima više nemaju ništa. Afrikanci kao da su nestali iz njemačke imaginacije – kaže Knopf, koja je u svojem filmu oživjela Husenov duh, sa željom da ga izvuče iz anonimnosti i zaborava. Vezano uz to Knopf ističe da se povijest često piše na temelju onoga što je preživjelo, međutim postoje i povijesti i tragedije onih izgubljenih glasova i duša koje su također oblikovale svijet kakav je danas.
U vrijeme nacizma za mnoge njemačke Afrikance život na filmu bio je bolji nego onaj u stvarnom životu. Za njih je filmski studio bio sigurna zona. Prema Dorothei Diek, koju u knjizi »Crna Njemačka« iz 2013. citiraju Robbie Aitken i Eve Rosenhaft, snimanje filmova bilo je veselo: »Nije bilo politike i nacista, samo nasmijanih ljudi. Svi smo bili zajedno – mladi i stari Afrikanci«.
Dr. Firpo W. Carr autor je knjige »Germany’s Black Holocaust, 1890 -1945: The Untold Truth!«, u kojoj piše o zastrašujućim eksperimentima koje su njemački doktori pravili nad afričkim stanovništvom, o stravičnim mučenjima i masakrima, kao i o skrivenoj povijesti crnih žrtava holokausta. Prije dvije godine u kelnskom Alte Feuerwacheu postavljena je izložba o crncima u Njemačkoj, o čemu je izvještavao Deutsche Welle. Na njoj se moglo više doznati o povijesti Afrikanca, Afroamerikanca i njemačkih Afrikanaca u proteklih 300 godina povijesti Njemačke. Jonas Behre, direktor »Initiative for Black People in Germany«, pomogao je u organizaciji izložbe pod naslovom »Homestory Deutschland: Black Biographies from History and the Present«.
Na izložbi »Homestory Deutschland: Black Biographies from History and the Present« predstavljena je i biografija afronjemačkog glumca, novinara i aktivista Theodora Wonje Michaela. Rođen je 1925. u Berlinu, a njegov je otac doselio iz Afrike u Njemačku 1904. godine. Theodoru W. Michaelu uskraćeno je visoko obrazovanje na temelju boje njegove kože, a želio je postati areheolog ili etnolog. Budući da je bio mlad čovjek, jedna od rijetkih mogućnosti za zaradu bila je da bude glumac u kolonijalnim filmovima ili Völkerschauenu – »ljudskim zoološkim vrtovima« popularnim u Njemačkoj u 19. i ranom 20. stoljeću. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Michael je teško pronalazio posao, ali nekako je uspio dobiti posao kao kazališni glumac.
Na izložbi je predstavljena kolekcija autoportreta, koji pojašnjavaju kompleksne i različite povijesti Afrikanaca, Afroamerikanaca i Afronijemaca kroz tri posljednja stoljeća njemačke povijesti. U povodu otvorenja izložbe Behre je kazao: »Iako su crni ljudi živjeli u Njemačkoj stotinama godina, to se nije promatralo kao realnost svakodnevnog života. To se sve može vidjeti kroz diskriminaciju i isključivanje iz svakodnevnog života.«
Zid slavnih
Središnji dio izložbe bio je »Zid slavnih« s detaljnim biografijama 27 crnih muškaraca i žena iz tri prošla stoljeća njemačke povijesti.
No, »Zid slavnih« nije oslikavao samo biografije istaknutih crnaca, već i onih nepoznatih, »običnih« ljudi. Jedan od primjera s izložbe je Henriette Alexander rođena u Stuttgartu 1817. godine. Ostavljena je u sirotištu kad je napunila osam godina. Nakon što je dobila posao dadilje u jednoj obitelji u Stuttgartu, zaustavila ju je žena na ulici dok je šetala s djecom i zatražila njenu adresu. Sljedeći dan, ta žena se pojavila kod obitelji nudeći da uzme i Alexanderovu pod svoje okrilje. Međutim, žena je pripadala cirkuskoj trupi i sljedeće dvije godine Alexanderova je bila prisiljena odjevati afričke nošnje i glumiti u kazalištu kao »afrička atrakcija«.
Ljudi s manjinskim etničkim podrijetlom dugo su se borili da budu prihvaćeni u njemačkom društvu, kao pravi njemački građani. Njemački političar Thilo Sarrazin u novije je vrijeme izazvao pometnju sa svojom knjigom »Njemačka uništava samu sebe«, u kojoj zastupa tezu da se imigranti odbijaju integrirati u njemačko društvo i da predstavljaju prijetnju njemačkoj »domaćoj« kulturi. Zbog izjave da svi Židovi imaju specifičan, zajednički gen koji ih razlikuje od ostalih, Sarrazin je bio optužen za antisemitizam i raspirivanje međuvjerske i međuetničke mržnje. Angela Merkel njegove je izjave nazvala glupima i nedopustivima, i zbog njih se morao ispričati. Thilo Sarrazin, bivši član Upravnog vijeća njemačke Centralne banke i berlinski gradski dužnosnik svojom je knjigom pokrenuo lavinu useljeničke debate. Odmah je uklonjen sa svih važnijih stranačkih dužnosti.
