Svjetski priznati međunarodni filmski festival u Berlinu – Berlinale više je od izvrsne filmske manifestacije. On je prostor susreta i razmjene ideja, iskustava i brendova u transnacionalnoj kinematografiji, mjesto gdje se lokalno i globalno isprepliću kroz univerzalni jezik filma.

Berlinale je u suvremenom filmskom svijetu pozicioniran uz bok Cannesu i Veneciji kao jedan od »velikih« festivala, ali njegova posebnost leži u snažnom naglasku na uključivosti i transnacionalnosti. Berlinale funkcionira kao spona između nacionalnog i globalnog – uvodi njemačku kinematografiju u širu međunarodnu mrežu i istovremeno omogućava sudionicima izvan Njemačke da svoje perspektive i rad predstave na prestižnoj pozornici.

Međutim, ovaj simbolički most između kultura nije bez izazova. Profesionalci ukazuju kako pristup festivalu i stvarnoj transnacionalnoj razmjeni može biti i privilegiran – ovisan o vizama, troškovima, profesionalnim vezama ili kulturnim razlikama.

PETER HIMSEL

Ipak, ovaj prostor susreta nije uvijek prostor suglasja. Ondje gdje se prepliću različite kulture, političke perspektive i svjetonazori, neizbježno dolazi i do napetosti. Berlinale, kao globalna pozornica transnacionalnog dijaloga, tako ne postaje samo mjesto umjetničke razmjene, nego i arena u kojoj se sudaraju različite vizije uloge umjetnosti u društvu. Upravo se to pokazalo u sukobu između Arundhati Roy i Wima Wendersa – polemici koja je razotkrila koliko je tanka granica između estetske autonomije i političke odgovornosti.

Između šutnje i odgovornosti

Ono što se na ovogodišnjem Berlinaleu dogodilo između Arundhati Roy, indijske spisateljice, esejistice i političke aktivistice i Wima Wendersa, poznatog njemačkog redatelja i predsjednika žirija na Berlinaleu, nije tek još jedna festivalska polemika. Riječ je o sudaru dviju vizija umjetnosti – i dvaju shvaćanja odgovornosti u vremenu političke krize.

TREUTERS/Stringer/File Photo

Sve je započelo izjavom predsjednika žirija Wima Wendersa da filmovi mogu mijenjati svijet, ali »ne na politički način«, te da se filmaši »moraju držati podalje od politike«. Izjava, izrečena tijekom konferencije za novinare u kontekstu pitanja o ratu u Gazi, odjeknula je daleko izvan festivalskih dvorana. Arundhati Roy reagirala je povlačenjem s festivala, nazvavši takvu poziciju »zapanjujućom« i moralno neprihvatljivom.

Ubrzo je rasprava prerasla festivalske okvire i našla se među istaknutim temama u međunarodnim medijima poput The Guardiana, The New York Timesa, BBC-ja, Der Spiegela i Le Mondea, potvrđujući da pitanje odnosa umjetnosti i politike nadilazi samu festivalsku pozornicu. Naizgled je riječ o sukobu mišljenja. U stvarnosti, riječ je o dubljoj napetosti između autonomije umjetnosti i njezine političke odgovornosti.

REUTERS/Axel Schmidt

Wendersova pozicija polazi od ideje da je umjetnost prostor drukčije vrste djelovanja – prostor refleksije, imaginacije i ljudskosti, a ne političke deklaracije. »Mi smo protuteža politici«, rekao je, sugerirajući da bi izravno politički filmovi zapravo izgubili onu specifičnu moć koju umjetnost posjeduje. U toj viziji, umjetnik ne smije postati politički glasnogovornik, njegova je zadaća raditi »posao ljudi, a ne političara«.

Roy, međutim, smatra upravo suprotno. U trenutku kada se – prema njezinu uvjerenju – odvija genocid, tvrditi da umjetnost ne bi trebala biti politička znači zatvarati prostor javne rasprave. Umjetnost, u njezinoj perspektivi, nije luksuz estetske distance, nego moralna intervencija u stvarnom vremenu. Šutnja nije neutralna, ona je pozicija.

Wendersova koncepcija brani autonomiju umjetničkog prostora od pritiska dnevne politike i medijskih očekivanja. Druga, Royina, inzistira na etičkoj obvezi imenovanja nasilja i nepravde – upravo zato što umjetnici posjeduju javni glas.

Njemački kontekst

Festival se, suočen s »medijskom olujom«, stao u obranu svojih umjetnika. Ravnateljica Berlinalea Tricia Tuttle upozorila je na praksu reduciranja kompleksnih misli na kratke izjave pred mikrofonima, često izvan konteksta. Umjetnici, istaknula je, ne bi smjeli biti prisiljeni komentirati svako političko pitanje koje im se postavi.

ERIK WEISS

Ipak, paradoks ostaje. Berlinale je povijesno politički festival, oblikovan hladnoratovskim kontekstom i dugom tradicijom angažirane kinematografije. Festival koji je desetljećima slavio politički film sada brani pravo umjetnika na apolitičnost. Taj obrat ne proizlazi nužno iz ideološke promjene, nego iz sve intenzivnijeg medijskog pritiska u kojem svaka izjava postaje globalni signal.

U pozadini svega nalazi se i njemački kontekst: povijesna odgovornost, državno financiranje festivala i osjetljivost pitanja Bliskog istoka. U takvoj situaciji svaka riječ ima institucionalnu težinu.

No možda je najzanimljivije to što ovaj sukob ne nudi jednostavnu podjelu na »u pravu« i »u krivu«. Wenders upozorava na opasnost instrumentalizacije umjetnosti, Roy upozorava na opasnost moralne šutnje. Jedan brani prostor umjetnosti od politike, premda i sama odluka o distanci može imati političke implikacije; druga brani pravo umjetnosti da bude politička.

U vremenu globalnih kriza, kulturne institucije nalaze se između želje da ostanu prostori estetske autonomije i očekivanja da zauzmu stav. Berlinale je postao pozornica tog konflikta, ali on je daleko širi. Umjetnost možda ne mijenja svijet na politički način – ali način na koji govori, ili ne govori, o svijetu, uvijek ima političke posljedice.

Simbolični odgovor

Upravo u toj napetosti između autonomije i angažmana, između šutnje i javnog stava, otvara se prostor za promišljanje kakvu vrstu umjetnosti Berlinale uistinu slavi i nagrađuje. Ako je polemika između Roy i Wendersa razotkrila duboke podjele oko pitanja političke odgovornosti umjetnika, onda odluka festivala da dodijeli Berlinale Kameru etiopijskom redatelju Haileu Gerimi djeluje kao svojevrsni odgovor – ne deklarativan, nego simboličan.

Jer Gerimin opus, duboko ukorijenjen u povijesti kolonijalizma, otpora i dekolonizacije, pokazuje da film može biti istodobno estetski čin i politička gesta. Njegovo priznanje na Berlinaleu stoga ne predstavlja tek nagradu za dugogodišnji rad, nego i potvrdu da festival i dalje prepoznaje umjetnost koja ne zazire od povijesnih i društvenih tema.

SANDRA WELLER

Gerimin najnoviji rad »Black Lions – Roman Wolves«, gotovo devetosatna studija povijesti i mitologije talijanskog kolonijalizma te komemoracija etiopskog otpora, doživljava svjetsku premijeru u ovogodišnjem programu Berlinale Forum.

»Djela Hailea Gerime svjedoče o povijestima obilježenima opresijom, otporom i nedovršenim procesom dekolonizacije – pričama koje danas snažno i urgentno odjekuju u svijetu. Velika je čast dodijeliti Berlinale Kameru autoru koji je promijenio način na koji mnogi razumiju svijet«, izjavila je Tricia Tuttle, ravnateljica Berlinalea.

Od 1986. godine Berlinale Kamera odaje priznanje pojedincima i institucijama koji su dali izniman doprinos filmskoj umjetnosti i s kojima festival njeguje posebnu povezanost. Berlinale Kamera sastoji se od 128 pojedinačnih dijelova i oblikovana je prema stvarnoj filmskoj kameri. Izrađuje je dizeldorfski zlatarski umjetnik Georg Hornemann.

Festival na raskrižju umjetnosti i politike

Berlinale se tako pokazuje kao prostor složenih i često proturječnih dinamika. S jedne strane, festival brani pravo umjetnika na autonomiju i otpor prema medijskoj instrumentalizaciji, s druge strane, njegova povijest i nagrađivani autori svjedoče o dubokoj povezanosti filma i politike.

Sukob između Arundhati Roy i Wima Wendersa nije tek epizoda festivalske kronike, nego simptom šireg pitanja koje obilježava suvremenu kulturu: može li umjetnost ostati izvan politike u vremenu globalnih kriza? A priznanje Haileu Gerimi pokazuje da, bez obzira na deklaracije, film koji se suočava s poviješću, nepravdom i kolektivnim traumama i dalje ima svoje mjesto u središtu festivala.

Možda upravo u toj ambivalentnosti leži snaga Berlinalea – u sposobnosti da bude arena sukoba ideja, ali i prostor priznanja umjetnosti koja govori o svijetu. Jer u konačnici, upravo publika – u dvorani, ali i izvan nje – postaje mjesto na kojem se te ideje susreću, preispituju i dobivaju svoje stvarno značenje. Način na koji umjetnost bira govoriti – ili šutjeti – uvijek nosi posljedice.svoj međunarodni ugled