CANNES »Bog je sunce«. Bile su to posljednje riječi koje je u najnovijem filmu Mikea Leigha »Mr. Turner« izgovorio veliki britanski slikar William Turner po kojem je nazvana najprestižnija britanska umjetnička nagrada. Nije bio vjernik, pa je zbunjenom liječniku koji mu je spominjao odlazak na drugi svijet, rekao da će se pretvoriti u »non-entitet«.

Zato je i nazvan »slikarem svjetlosti«. Iako povijesne drame baš i nisu Leighov zaštitni znak, ne računajući na »Veru Drake« i »Topsy Turvy« čije duhove priziva scena ambijentirana u vodvilju u kojem glumci ismijavaju Turnerov talent, autor uranja u slikarevo doba poput finog i ležernog kroničara, transformirajući Turnera u ogromnog zdepastog vepra (neponovljivi Timothy Spall).

Život mu prolazi u putovanjima, druženju sa seoskim plemićima, odlascima u bordele, posjetima Johnu Ruskinu i njegovu teatralnom sinu te anarhoidnim ekscesima u Kraljevskoj umjetničkoj akademiji, gdje je drskom crvenom mrljom nanesenom na vlastito platno pokušao isprovocirati Johna Constablea, da bi potom smirio strasti i pretvorio je u bovu.

U fotografskom studiju

Britanski princ Albert i njegova dama baš i nisu bili previše naklonjeni Turnerovim morskim vedutama, govoreći mu da je izgubio vid. Ako se netko doimao kao da je izgubio vid, to je bila žena kojoj Turner pomaže da pronađe slona na njegovu platnu »Hanibal prelazi Alpe«.

Jednom je čak natjerao mornara da ga priveže za brodski jarbol kako bi što plastičnije doživio snježnu oluju, koju će potom prebaciti na platno. U životu je imao dvije žene – neuglednu sluškinju s kojom je u dijelio stan u Chelseaju, te voditeljicu pansiona u Margateu u koji je odlazio u potrazi za slikarskim motivima.

Iako svjetlo koje u uvodnom kadru ulazi u njegov atelje i lađe koje promatra kroz prozor pansiona možda najbolje opisuju njegov stil, Leighovi junaci se kreću kao da im se u kosti uvukla vječna britanska vlaga i kao da u životu nikad nisu vidjeli sunce.

Zanimljiv obrat događa se Turnerovim odlaskom u fotografski studio čiji je vlasnik nabavio opremu u Philadelphiji, iako on baš i nije bio spreman prihvatiti te novotarije (prizor je svojevrsna inverzija Spallove uloge iz Leighova komada »Tajne i laži« gdje je on bio fotograf).

Serija užasa

U konkurenciji je prikazan i najnoviji komad mauritanskog sineasta Abderrahmanea Sissaka »Timbuktu«, trenutno možda najvažnijeg filmaša u domeni subsaharskog filma danas (»Bamako«, »Life on Earth«).

Autorov film inspiriran je isitnitom pričom o mladom paru iz Malija koji biva kamenovan do smrti, tijela ukopanih u pijesak, jer islamski fundamentalisti nisu tolerirali njihovu izvanbračnu vezu, da bi egzekuciju potom stavili na internet.

No taj je jezivi prizor kamenovanja tek epizoda u seriji užasa koji se nižu u autorovu potresnom komadu. Timbuktu su preuzeli džihadisti, uvodeći teror šerijatskih zakona. Zabranili su glazbu i pretvorili žene u sjene, natjeravši ih da u rukavicama čiste i prodaju ribu na tržnici.

Žrtva tih zakona je seljak koji se izolirao sa ženom i kćeri u osamu pustinjskog šatora u bijegu od njihova vjerskog ludila. Ali ubrzo i sam postaje njihova meta, kad se osveti ribaru koji mu je ubio kravu nakon što se zaplela u njegovu mrežu.